"Probali smo u studiju, ali smo skužili da ne brijemo više u istom filmu do te mjere da smo na rubu sukoba. Bolje onda ne dirati stvari koje su legendarne, nek' ostanu takve. Koncerte nema smisla raditi isključivo radi novaca jer nije fer prema fanovima, a i ja nemam takav želudac da probavim laž. Mislim da Target nije u stanju to odradit, a ja ne mogu s njim biti 15 minuta u istom prostoru. Iskreno nemam pojma kakve točno zdravstvene probleme ima, jer on tvrdi da ih nema. Tako da mi se ne da biti doktor i medicinski brat, a kamoli budala s kojom će se netko poigravat radi love. Zar bi vi radili sa nekim tko vas smatra budalom i vaše ploče sranjem?"

Ovim riječima je General Woo prije četiri godine u intervjuu za Ravno Do Dna objasnio zašto se reunion Tram 11 neće dogoditi. Čitajući to prvi put 2015. nije mi bilo teško povjerovati da je u pravu. Mogao sam se samo rezignirano zagledati u prazno, otpuhnuti dim cigarete i reći: "a jebiga". Mislio sam si: "El Bahattee pravi čokolade, Stoka moli krunice po komunama, Dooks se bavi marketingom i produkcijom, Bizzo pušta muziku po fensi klubovima...nitko više ne repa". Nisam imao pojma čime se Target bavi, ali jednom sam ga vidio na Reunited festu kako solira u ćošku Attacka. Nije ni pušio, ni pio pivu, samo je piljio u prazno i trulio. Te večeri su ex Fetbojsi, ONI i još neki repali za 50 ljudi, a trapperi, Kiša Metaka i Krankšvesteri su bili u stanju puniti veliku Tvornicu. Tada mi se činilo da se u "slavu" stare zagrebačke škole hip-hopa može samo obilježiti još jedna godišnjica njezine prerane smrti.

Ipak, stvari su se čak dosta brzo počele mijenjati na bolje. Zagrebačko-ivanečki boom baperi ONI su par mjeseci kasnije napunili klub Klub, a oduševljenju nije bilo kraja kada su Bolesna Braća najavila povratnički koncert u Vintageu krajem 2016-te. Došlo je oko 600 ljudi i mislio sam da je to fantastični odaziv. A onda je prvog travnja 2017. objavljena vijest o povratničkom koncertu Tram 11. Mnogi su u nevjerici mislili da je to prvoaprilska šala, ali nitko nije ni sanjao da će rasprodati veliki Dom sportova k'o iz šale.

Nakon onakvog Generalovog odgovora s početka teksta, valja se zapitati kako su se ipak on i Target uspjeli pomiriti. Woo je zadnji album izdao 2014. a Target nije napravio ništa novo od 2012. (osim ako ne računamo nedavnu "kolaboraciju" s Kukusima gdje se u cringe varijanti pojavljuje s nekakvim mutnjikavim vokalom na refrenu pjesme čiji tekst je niđe veze). Kako je Woo-u karijera stagnirala, a Targetu propadala, zacijelo su zakopali ratne sjekire, jer im je reunion predstavljao dobru priliku da ponovo obnove popularnost, a time, da se ne lažemo, i poprave bratske odnose s hrvatskim velikanima.

I to je u redu. Svako treba na neki način zaraditi lovu, a velikanima hrvatskog rapa ne treba zavidjeti što to mogu učiniti pomoću muzike. Ne znam koliko ljudi im to zamjera smatrajući ovaj koncert tek money grab potezom, ali njih 8000 se nije time zamaralo. Publikom su se orile rime, mahalo se rukama tjerajući imaginarne komarce, skandirala su se imena repera, zapalilo se par baklji bengalki i mnogo više onih punjenih biljkom sa stotinu imena. Kao što to obično biva na masovnim koncertima, i ovdje je demografska struktura publike sezala od djece do gospode i dama u srednjim godinama. Bilo je tu fanova, nostalgičara, slučajnih znatiželjnika i ostalih ljudi različito motiviranih pobuda, ali svima je bilo zajedničko što nisu prosuli ni gram negativne emocije. U jednom trenutku su Tramovci nabrajali sve države iz kojih su ljudi došli na koncert. Nisu se sjetili Crne Gore, a iz prve ruke potvrđujem da se u dvorani nalazio i momak iz Podgorice, igrom slučaja moj drugar. Woo je bio glavni za komunikaciju s publikom, dok je Target djelovao nešto povučenije, ali nije ni on mogao odoljeti da ponegdje ne izrazi nesvakidašnje zadovoljstvo bivanjem pred nikada više ljudi. Jesu li se njih dvojica zaista dubinski pomirili teško je reći, jer nisu si tijekom nastupa prilazili na udaljenost manju od 3 metra. Ipak, Woo je bio izvan utjecaja bilo kakvih stimulansa, a Target vjerojatno natabletiran nečime za smirenje, pa su tako držali izvedbu pod kontrolom. Potporu matricama DJ-ja Nokija Noleta pružali su Funksteri bubnjem, basom, kljavama i saksofonom. Djelovali su toliko nenametljivo da ih se jedva moglo percipirati kao bend, ali ipak su doprinjeli osjetnoj razlici u punoći zvuka. Od brojnih gostiju, najveće ovacije su pobrali Bizzo, Dooks i Renman koji su na bini djelovali kao da im 8000 ljudi ne predstavlja ništa novo. Pojavili su se i Inkognito Popara, Lu Jakelić te nekoliko breakdancera. Nakon 2 sata prošaravanja gotovo kompletnim dvoalbumskim repertoarom, usljedio je bis na kojem se otvorio prostor gdje su svi gosti koncerta sukcesivno bacali fristajlove ili neke versove iz svojih pjesama. Osobno sam očekivao puno veću gužvu od one koja me zatekla. Oko 21 i kusur sati se moglo najležernije prošetati od ulaza do prvih redova. Po završetku koncerta, puno veće krkljance sam doživio u malom Domu sportova (nakon Šanka, Brkova i Hladnog Piva), na brucošijadi FER-a ili pak u Tvornici (Dropkick Murphys) nego ovdje gdje je izlazak iz dvorane ili odlazak do WC-a ili šanka bio ostvariv u roku od nekoliko minuta. Ili je značajan broj ljudi otišao van prije kraja koncerta ili se pola ljudi s kilometarskog popisa za goste i medije nije pojavio. Možda organizatori i nisu htjeli pustiti u prodaju karte iznad optimalnog kapaciteta dvorane što bi svakako bio pohvalan potez, jer mnogi se nakon rasprodanog koncerta polakome i onda trpaju u dvoranu sve živo i mrtvo dok ne popune sve hodnike i WC-e. Tram 11 je prema procjeni organizatora mogao prodati 20000 karata. Pored takvog interesa nije pametno seliti koncert u Arenu ili nedajbože na Hipodrom. Ova logika djeluje nejasno, ali zapravo je vrlo suvisla. Tko još puši priču da Tramovci preferiraju intimnu atmosferu gdje mogu vidjeti svako od probranih 8000 lica, a da bi se jadni pred nepreglednom masom od 10000 ili 20000 ljudi osjećali otuđeno. Poznato je da je interes za nečim veći čim je "predmet" interesa manje dostupan. Da su svim interesentima odjednom dali šansu, njihova želja da vide Tram 11 bi se brže ispucala. Ovako i dalje imaju na udici još najmanje 12000 onih koji su izvisili i čekaju novu priliku. Dobra vijest je da će iduće prilike zaista biti. Sljedeća stanica Tram 11 je 11. Ferragosto Jam, a budite sigurni da će ih obići još. Ovim koncertom njihova je karijera ne samo službeno revitalizirana, nego vjerojatno i dignuta za nekoliko stepenica više nego ikada prije. A što je još važnije, staroškolski zagrebački hip-hop je službeno dignut iz pepela. Bolesna Braća trenutno imaju dva nastupa na vidiku (Festival Drito iz Tvornice i 11. Ferragosto), a svoj povratak je najavio i Stoka skorašnjim koncertom u Vintageu te promocijom novog albuma iduće godine u Tvornici. Još sam fali da se vrati El Bahattee, ali izgleda da je taj scenarij ravan onome da Johnny Štulić doleti iz Utrechta i napravi tri uzastopna koncerta na Dinamovom stadionu. No, on je samo iznimka koja potvrđuje pravilo da na budućnost zagrebačkog hip hopa možemo napokon gledati s optimizmom.

ognjen bašić // 14/11/2017