Močvara je od samih početaka postojanja poznata po ugošćivanju inozemnih metal bendova. Oni su prvi u Hrvatskoj ugostili Vader, Krisiun, Pungent Stench, Psycroptic, Suffocation, Incantation, Cynic, Morbid Angel, Destruction i Kreator, da spomenemo samo neke (relativno) poznatije. Ova posljednja tri su i rasprodali klub, no sve to spada u uspjehe prošlog desetljeća. U ovoj dekadi, inozemna imena su češće svraćala u Tvornicu, iako je Močvara i dalje držala s Vintageom u dovođenju domaćih snaga korak ispred Attacka i Routea. Ipak, u zadnje vrijeme su ovdje dolazili manje poznati inozemci poput Oozing Wound i Hellkoolah koje radi upitne financijske konstrukcije nitko drugi nije imao muda ugostiti. Ovaj koncert spada negdje u međukategoriju, jer ipak je Ulcerate bend koji svijetu nije baš potpuna nepoznanica, iako se ovdje kod nas tek otkriva. Na takvoj poziciji popularnosti, koncert u utorak po odazivu ljudi može biti hit or miss. Rekao bih da se 14.11.2017. brojka od oko 200 ljudi na headlinerima može smatrati pogotkom. Prilično je to dobar odaziv s obzirom da se početkom desetljeća na poznatijim bendovima poput Vader i Immolation skupilo oko stotinjak ljudi na svakome. Po tome se najbolje vidi koliko je u 15-ak godina broj poznavatelja i ljubitelja death metala porastao. No nažalost, taj porast postane vidljiv tek kada nas posjeti neki bend izvan granica bivše Juge, dok se za domaće snage organizatori uglavnom bore za svakog posjetitelja, a negdje nakon 50-og strepe da bi svaka prodana karta mogla biti zadnja.

Sada kada smo uvodom riješili zaključak, možemo preći na ono glavno, a to je sredina. U njoj se najčešće pojave neki bendovi radi kojih su ljudi došli. Ponekad se i ne pojave, jer ih gigantski MetalDays radi svojih interesa ucjeni da otkažu nastup (Warbringer) ili interes raje bude ogroman, pa ih premjeste u veći prostor (Clutch, The Dillinger Escape Plan). Ove večeri je ipak sve išlo po planu, pa smo točno u 20:20h pod svjetlima pozornice ugledali Outre. Ta svjetla su bila tamno crvena tijekom cijelog nastupa, a ostatak benda je bio zavijen u crninu, od čega dvojica s krvničkim kapuljačama preko glave. Crveno i crno. To je bilo sasvim dovoljno da se atmosfera muzike vizualno upotpuni bez ikakvih dodatnih kičastih intervencija u kostimo- i scenografiji koje obično samo odvraćaju pažnju od supstance, tj. muzike. A muzika je black metal. I to onaj u kojem letiš iz benda ako i slučajno odsviraš dur akord. Usporedbe ovih Poljaka s Deathspell Omega su malo nategnute. Atonalije su jedino što ih s njima veže. Jer ova muzika ne zvuči kao da je netko uglazbio svoju muku i čemer u bakćanju s logaritamskih tablicama, derivacijama, integralima te drugim nastranim i životu tuđim nedaćama matematike. Ne zvuči ni kao pokušaj oplemenjivanja baze jazz harmama. Nema ništa loše niti u takvim načinima muziciranja (štoviše, ima puno toga dobroga), ali Outre ne igra na tu kartu. Oni vrlo suptilno izvlače maksimum iz minimalizma ne zvučeći niti u jednom trenutku dosadno ili potrošeno. Nisam dugo čuo black metal bend koji to radi toliko dobro. U njihovoj izvedbi sirovo zvuči sofisticirano što podjednako zadovoljava fanove stare škole i suvremenih stremljenja.

Osobito mi se dojmio vrlo čist i fokusiran zvuk bas pedala koje, kao u svakom ekstremnom metalu koji drži do sebe, moraju biti malo glasnije od ostalih elemenata bubnja. Nažalost, taj zvučni mo(nu)ment se u izvedbi kasnijih bendova malo izgubio, iako je Outre na račun toga pobrao vrhnje. Njihova komunikacija s publikom između pjesama je bila nepostojeća. Svodila se na to da je vokalist oštrim pogledom motrio face publikanata teatralno hineći nekakvu duboku zamišljenost. I to je to. Za black metal ti ne treba ništa više. To je muzika za meditaciju u pokretu i introspektivno prebiranje po random kutcima svijesti. Muzika koja tamu čini sigurnim, skrovitim i poetičnim mjestom za izgubiti se daleko od ovozemaljskih problema. Svaki trenutak u kojem bi frontman rekao: "come on, let me see your hands!", "hello Zagreb, make some fuckin' noise!", "this one goes to all you crazy muthafuckerz out there!" , pa čak i "thank you!" kvari taj doživljaj, jer vraća ugodno lutanje svijesti bespućima zamišljene tmine pod zasljepljujuću svjetlost prozaične svakodnevnice. Tu bi bilo nepošteno da pokretljive jedinke na podiju zamjeraju 95%-tnoj većini statičnost, ali i da mirujuća većina hejta manjinu koju muzika tjera na pokret. Tako da jedino što dojam ovog nastupa udaljava za korak od savršenstva je što ga nije popratila količina ljudi veća od 80. Dobro, pretjerujem, i zvuk gitara je bio malo mutan, pa se nije moglo sve raspoznati onako dobro kao na studijskoj snimci, ali jasnoća zvuka bubnja je taj dojam uvelike ublažila. Usljedio je nastup njihovih zemljaka Blaze of Perdition. Da je prethodni bend bio neki prosječni generički black metal isprdak, ovaj bend bi donekle zasjao. Ali ovako su sukladno imenu zaista bili plamen propasti koji je progutao dost toga dobroga što je Outre donjeo Močvari. Imali smo prilike čuti samo monolitnu i maglovitu buku bez ikakvih finih slojeva koji bi se eventualno trebali ispod nje sugestivno nazirati. No, takva sudbina ih je djelomično zadesila radi zvuka koji se na njima vidno pokvario. Vidiš na gitari šaranje po raznim poljima, a cijelo vrijeme čuješ samo dva tona. Na studijskoj snimci znaju imati poneki blistavi moment, uglavnom u sporijim dionicama gdje se istakne i neka rudimentarno melodična, ali vrlo dobro ubodena solo tema. Ipak, većina toga ostane progutana jednoličnim zvukom beskrajnog pištanja po dubokim žicama, pa je šteta da se premalo služe visokim tonovima u kojima se evidentno bolje snalaze. Broj ljudi u dvorani je narastao, ali neverbalne narodne impresije su uglavnom odavale "ajme, kad će više taj Ulcerate?!" raspoloženje. A kad ono, ne lezi vraže, eto ti njih. Ulcerate. Vrlo specifičan novozelandski technical death metal bend u kojem prevladava blackened atmosfera. Njihov zaglušujući i sirovi zvuk gitare sve fine "melodije" njenih čudnovatih prstohvata raznosi po dvorani kao uragan pijesak. Ili da pojednostavnimo, zamislite da je zvuk vidljivi vrh sante leda, a da gitarske i bas dionice čine onaj dio ispod vode. To se kod klasičnog tech death metala ne događa. Tamo se intenzitet i žestina utrkuju na istoj stazi s tehnikalijama i tonovima. Za Ulcerate morate naoštriti uši da biste čuli magiju koja kulja ispod površinskog sloja. Ne možete se samo opustiti i očekivati da će vam ona biti servirana. Nekima je to naporno, drugima predstavlja izazov. Međutim, krucijalni dio koji je svima zanimljiv i lako dostupan slušnoj obradi su bubnjevi. Malo je reći da je bubnjar rasturio. Lik je rastavio set bubnjeva na proste faktore. To je jedan od onih likova kojemu ruke lete brže nego što ih vaše oči mogu pratiti. Kad su mu palice na činelama, vi čujete tomove, kad su u zraku, čujete doboš i tako u tom fazonu. Iako je njegovo sviranje vrlo raskošna bujica smicalica i trikova, niti u jednom trenutku se ne događa da vlak smrti poznatiji pod nazivom ostatak benda izleti iz bubnjarskih tračnica. Ukratko, nećemo pogriješiti ako kažemo da gitare, bas i vokali drže ritam neprekidnim solažama na bubnju. To je ispalo najvećim iznenađenjem nastupa, jer na studijskoj snimci se na bubnju ne čuje više od pola toga što je dopiralo da ušiju te večeri uživo. Močvara je za vrijeme Ulceratea bila solidno popunjena i napokon su prvi redovi publike bili tik do bine, a ne četiri metra iza nje. Pali su i prvi znaci opipljive fizičke mobilnosti auditorija, iako je većini i dalje bilo interesantnije proživljavati onaj introspektivni fazon učinkovitog eskapizma u nadrealno opisan u odlomku o Outre. Teško da im to možemo uzeti za zlo, jer ova muzika, osim što uživo zvuči nadrealno, nije vers-refren-vers-refren peglaona za kolektivnu veselicu (iako je, naravno, malo što u životu ljepše od toga), već joj se može pristupiti slično kao klasici ili jazzu. Dakle, na način da ne tražimo hook i ostala upamtiva mjesta, nego uživamo u višesmjernom tijeku varijacija na teže ili lakše uhvatljivu temu, uz dodatak što ovdje nije po bontonu neprimjereno ustati na noge i podivljati od sinergije ludila i sreće. Mene je osobno prala veća sreća na Virvum i Beyond Creation u Sisku. Em je bilo ljeto, em petak, em mi dotični tech death bendovi u svojoj čistoći zvuka više pašu senzibilitetu. No, svakako i ovo spada u jedan od najboljih metal koncerata godine. Em su rijetke prilike da se ovdje pogleda neki technical metal bend, em su se blackeri i deatheri napokon našli na istom terenu. Nažalost, kanadski Archspire, idući tech deatheri kojima je red na europsku turneju, će zaobići ovaj dio kontinenta. Trenutno ljubiteljima dobre tehnike i kreacije ne preostaje ništa drugo nego se idući tjedan na istom mjestu utješiti norveškim avant-progresivcima Vulture Industries. Vidimo se ili ne, meni svejedno. Ja idem.

ognjen bašić // 17/11/2017