Razumijevanje je ovdje kompromitirajući stav. Opasan, klizav, neprikladan, baš kao i artistički pristup iza kojeg stoji misticizam, sofisticiranost, a možda tek samo puki snobizam, no nikako ne i nehotična slučajnost. Neprihvatljivost je daleko prikladnija za svaku religiju i vjernika, a pasivnost ili ravnodušnost, pa čak i ironična zabava za agnosticizam i ateizam kome je zaista svejedno što naziv ovog sedmog albuma novozelandskih death metalaca 'reže grkljan Bogu'. Kako ga uopće protumačiti, razbijao sam mjesecima glavu i došao do onog nekako najrelevantnijeg zaključka da ga opće ne treba tumačiti u širem kontekstu od vlastitog doživljaja. On je umjetnički rad što je lukavo izbjegao zamke relativnosti, procjene i subjektivnosti s jedne, a znanstvenog objektivizma, filozofije i teološkog naklapanja s druge strane, pa ipak o nečemu ciljanome govori što je uistinu teško racionalno odvagnuti u kratkom vremenskom roku s obzirom da očito ima katalizatorsku funkciju percepcije i konzumacije. Da li je ovo samo provokacija, šala, parodija, digresija, panegirik, sarkazam, možda futurizam, možda uistinu ozbiljan diskurs, metafizičko-religijski pamflet s bogohulnom namjerom ili, pak sočni umjetnički cinizam renesanse poput Michaelangelovih slika na plafonu Sikstinske kapele pune golih muškaraca i anđelčića jer je otkačeni lukavac već tada u 16. stoljeću znao što se krije iza paravana strogog, licemjernog celibata Vatikana i općenitog klera. Tja, i prihvaćen je taj plafon od strane onih s putrom na glavi kao vrhunac umjetnosti visoke renesanse istom kao i najjednostavniji riff "Paranoid" Black Sabbath početkom heavy metala, a "Johnny be good" Chuck Berryja okosnicom rock and rolla. A za ovaj album raspisaše se kritičari, novinari, recenzenti i masa kojekakvih probisvijeta fokusirajući se uglavnom na zvuk, te kao što to i jeste običaj u ekstremnom metal žanru s moćnim growl vokalom Paula Kellanda što većinom pjeva toliko nerazgovjetno i zakukuljeno, ignorira se taj poetski dio koji za ovu priliku i nije vidljivo dostupan. Baš me zanima koliko je njih shvatilo poantu, te na koji način, a ne samo laprdati da je tematika jezoviti sukus egzistencijalizma, žalosti, smrti i beznadnog pomirenja s terorizirajućom stvarnošću da smo samo smrtnici. Lucija Pranjić je za njihov koncert u Močvari 08/11/2024. www.terapija.net/koncert.asp?ID=33810 napisala 'Kompleksna struktura pjesama, blast beatovi, česta promjena mjera unutar pjesama, eterealne gitarske dionice obogaćene tremolo pickingom te cijela atmosferična estetika benda su samo neki od faktora koji su privukli ljude na unaprijed rasprodani koncert'.



Glazba, ono što ustvari površni konzumenti kojih ima najviše i jedino percipiraju jest zlokobno teška, sumorna i depresivna u mračnoj i nimalo optimističnoj atmosferi uronjenoj u često kaotičan križanac gothica, post-metala i deatha nakrcanog gitarskim disonantama Michael Hoggarda i vraškom tehničkom kombinacijom bubnjara Jamie Saint Merata. Eh, da, bubnjevi su ovdje putokaz meditacije počevši od uvodne teme "To flow through ashen hearts" koja taman počinje The Cure-ovski pretvorivši se u dinamičnu, ali tromu koračnicu ka stratištu nakićenim kompleksnim zavijutcima. Ono što se kod benda na zadnja dva-tri albuma izdvojilo kao prioritet jest izbjegavanje klasične blastbeat energije i galopa, na ovome materijalu je potpuno došlo do izražaja neprekidnim nadogradnjama ne izbjegavajući gitarske melodije s bezbroj black/ doom/ sludge nijansi prihvativši kao avangardni stav mnogo individualnih intervencija, te inovacija ne zazirući niti od progressive aranžmana. Što potvrđuje primjer teške i mučne "The dawn is hollow" gdje se u psihodeličnom kaosu vrte i post-metal, gothic, dark ambient i drone, dok je "Further opening the wounds" u svojoj sablasnoj ambicioznosti prikaza ranjavanja i horror sadizma izgubila koegzistenciju pretjeranim preokretima bliskim jazz formatu, no najbolje rješenje redovito se izvlači umrtvljenjem s laganim, psihodeličnim i tromijim Cult Of Luna/ The Cure dionicama kakvih ima u izobilju ("Transfiguration in and out of worlds", a pogotovo u najduljoj "Undying as an apparition" od 9 i pol minuta s mnogo unakrsnog black rešetanja).

U principu, klasičnog deatha je ovdje najmanje: redovito je u prstohvatima prisutan u svakoj pjesmi, ponajviše u izvitoperenoj "To see death just once", te se, gledajući razvoj njihove karijere pomalo, ali uočljivo gibaju onim strateški komercijalnim promjenama kakve su imali Anathema što ne mora nikako značiti da će jednom postati atmosferično miran (a i dosadan) post-progressive rock bez ijedne trunke metala. Valja napomenuti da im je ovo prvi album koji se dočepao lista najprodavanijih (UK downloads no. 32) zahvaljujući sjajnim recenzijama prethodnog "Stare Into Death and Be Still"(2020) koji je pokupio iznimno dobrodošle reakcije. A i mastering Magnusa Lindberga iz Cult Of Luna nešto govori o tome kuda Novozelanđani hrle. Pa?

Jedan od mojih toliko pametnih prijatelja i kritičara je rekao da su glazbenici s lirikom promašili profesiju, da pjesnici ne trebaju biti glazbenici, a svirači pjesnici.

Naslovi: 1.To flow through ashen hearts, 2.The dawn is hollow, 3.Further opening the wounds, 4.Transfiguration in and out of worlds, 5.To see death just once, 6.Undying as an apparition, 7.Cutting the throat of God

Ocjena (1-10): 5,5

horvi // 25/01/2025