Nastupajući redovito posljednjih desetak godina u hrvatskoj metropoli s raznim repertoarima koji su varirali od najranijih ex-Yu dana one stare Discipline s ili bez duhačke sekcije preko londonskog noise/ techno perioda s Bebe Gofi na pratećim vokalima sve do recentnih albuma deceniju unatrag, naviknuo je publiku na neočekivane strateške poteze pod paskom da ništa nije neočekivano kad je on u pitanju. Tako nam je ovom prilikom servirao repertoar satkan uglavnom od materijala iz 21. stoljeća tek se povremeno osvrnuvši na neke ranije faze s nekoliko pjesama iz 90-ih i samo jednom iz 80-ih. On je sam po sebi perpetuum mobile mašina kome gotovo nije potrebna nikakva pratnja izuzev bubnjara, a kako mu se zanat tijekom dugih i povremeno vrlo turbulentnih 35 godina opstanka Discipline neprekidno razvijao, ova posljednja faza s tri-četiri zadnja albuma dokazala je i pokazala svu njegovu umješnost prilagodbi s kojima je na vrijeme uočavao povoljne i adekvatne trenutke za remonte i osvježivanje stila potegnuvši zvuk ovog koncerta u pravi noiserski fokusirani spektar što je odudarao od pjesme do pjesme različitim tehnikama s brojnim varijacijama na zadane teme. A to je opet, samo po sebi česti kuriozitet prilikom njegovih nastupa da se nikada sa sigurnošću ne može pa niti hipotetski naslutiti kako će koja kompozicija zvučati i na koji način će je interpretirati u skladu s pratećom ekipom koja je, pak, redovito minimalističkih performansa što su svojevrsni pandam u kome nema striktnih načela. Elem, baziran na friškijim materijalima, sasuo nam je koloplet pjesama s nekoliko gotovo 'medley' setova bez ikakvih pauza davajući si zalet tek u finišima ili uvodima sa slobodnim improvizacijskim vještinama, a tek u 3-4 navrata nakratko odahnuvši po nekoliko sekundi koje bi netko drugi, da ne kažem gotovo svaki drugi muzičar iskoristio da potegne poneki gutljaj osvježenja. Koliko sam primjetio Koja tijekom čitave svirke nije gucnuo niti kapljicu vode, a također pored njega nije bila nikakva bočica ili čaša, što jasno govori koliko je neprestano usredotočen na svirku i nastup niti ne pomišljajući na nešto drugo izuzev što perfektnije i konciznije interpretacije zadanog, uvježbanog i dogovorenog repertoara. Otprašivši predviđeni serijal kompozicija, bend se povukao nakon sat i pol furiozniog noiserskog rešetanja (posljednji set su mu obogatila dva gosta - Igor Pavlica na trubi i jedan stojeći dobošar), da bi se vratio na zasluženi bis koji je sasvim očekivano, opet bio daleko od bilo kakvog 'best of' dodvoravanja publici. Legenda poput njega ne treba nikakve trivijalne poteze s udicom da namakne još poneki palac gore na račun stare slave kultnih hitova; nasvirao ih se. Tko je bio prisutan nastupima Discipline u zadanim periodima od 1982/3 sve naovamo zna gomilu metamorfoza, a ova faza jest takva da ne dozvoljava zbog artističkih opservacija posezanje u retrospekciju jer Disciplina nikad nije bila, a niti neće biti komercijalnih uvjerenja s globalističkim rakursom kada stane kao tog petka na pozornicu krcatog Velikog pogona Tvornice.

horvi // 20/03/2018