Začarana mjesecom?

Prije par dana vratila sam se u našu metropolu nakon podužeg izbivanja. Čisto da dobijete sliku o mom duševnom stanju, bila sam na krajnjem, najkrajnjem jugu, u prekrasnom gradu gdje se uvijek nose sunčane naočale (i nipošto ne plastičnjače), čak i u jutro za posao se odijevaju Escadine haljine, a obavezan outfit za šetnju po glavnoj ulici je nešto u čemu su naše tete išle na premijere u HNK u 80-tima. Jedinu alternativu zagurali su u najopskurniji dio grada na putu do kojeg čak i ja strahujem od napada kakvih egzotičnih zvijeri, a sve to da bi sakrili 3 klinca u majici Iron Maiden koji ponekad popuše joint, a u istom klubu plešu na Abbu, ali bi svejedno ozbiljno mogli narušiti imidž Grada. A moj ugled je nepovratno uništila činjenica što sam po ulici hodala s čašom u ruci, tako da sam morala na kratko izbjeći dok mi ne oproste (ali nikad zaborave) ovakvo moje skandalozno ponašanje.

Možda niste pogodili ime grada, ali sigurno ste pogodili čega sam bila željna. Da, da, dajte mi mraka! Dajte mi malo crnila i perverzije, malo dekadencije, urbanosti, drugačijosti, kakvo prizivanje Sotone, silovanje djevica, žrtvovanje novorođenčadi, sisanje krvi, ma šta god! Moonspell? Ma ko naručeno! Kakvi su bili Moonspell? Nemojte mene pitati, meni je sve GENIJALNO. Čim vidim da je crno, vec mi je puno, puno bolje.

Okay, ne bas puna dvorana Močvare, ali u prvim redovima tijesno zbijeni fanovi oboružani foticima i euforijom, sto je bendu ostavilo dojam krasne publike koju svakako treba obići ponovo. Svirka od oko sat i 20-tak minuta, mnogima se činila prekratka (sudeći po uzvicima: Neeee!), jedan kraći ali efektan bis, ali prije toga uvjerljivo izvedena Alma Mater koja je došla kao orgazam nakon što su se u svakoj pauzi među pjesmama čuli povici iz publike - Alma Mater! Alma Mater! Alma Mater! Eh što volim bendove koji nisu gluhi! I da, što je zgodan onaj Ricardo Amorim, s kosicom na vjetriću ventilatora i coolerskim Gibsonom. No sve je to lijepo, ali previše šminkerski za moj ukus. Ja bih da me muzika pomete, pregazi, otpuhne u drugu državu... Pa Moonspell su mi malo rashladili vrat. Eto. Hm, dobro, malo me zbunilo i sto su svi u publici tako mlađahni. Očekivala sam, ili bolje priželjkivala sam, neko hard core crnilo, a kad tamo sve neka crna šminka koja pokušava prikriti da lice ispod ima jos uvijek debeljuškaste baby obraščiće. Pa čula sam neke teorije kako su stariji fanovi uglavnom razočarani novijim albumima i koncertnim umijećem koje su Moonspell pokazali prošli put u Zagrebu, kako je to jos jedan bend koji dolazi prekasno, itd. Al čula sam i da je nekima koncert prije 2 godine bio jedan od najboljih u životu. Kako bilo da bilo, publika se ozbiljno razlikovala od prošlog puta. No prošli put su s Moonspellom svirali i Enslaved. Sada sam nabrojala svega nekoliko ljudi za koje znam sa sigurnošću da su punoljetni. Bila je tu jedna ozbiljna novinarka koja cesto uljepšava ovakve događaje, pa jedan obožavatelj Rejdža koji sasvim umjereno pije, neki koje znamo iz Dućana, pa DJ-evi i među njima svima omiljeni ultimativni darker, hm... ne znam jesam li koga zaboravila?

A ostali 99,99% u crnom, neki tako smontirani da ih je bilo bolno za gledati, puno golišavih curica omotanih u vrlo zanimljive komade odjeće (?) (moj frend: jebote, pa to ti treba priručnik da skineš!), pa puno cura koje izgledaju ko dečki i puno dečki koji izgledaju ko cure (moj frend: ovdje čovjek mora ostati trijezan ak misli bariti, jer bi se mogo gadno zajebat!), i jedna cura koju smo svi primijetili i za čiji izgled se kao najvjerojatnija pokazala teorija da je pobjegla sa sprovoda Blakea Carringtona, i da, svi su oni zaskakali ljude s velikim foto aparatima zbog sumnje da su ovi možebit kakvi novinari, te su marljivo i strpljivo pozirali kamerama (oće bit moja slika na netu?). Da kažem i da nakon svirke nitko nije ostao na plesnom podiju, da je zabava vrlo brzo zamrla, a dojam je ostao da su rijetki tu zbog muzike ili zato sto žele proživljavati alternativni way of life. Uglavnom su tu jer ih je natjerao pubertet. Čovjek se zbilja može umoriti promatrajući toliki trud da se bude cool. Ali svi koji jesu cool znaju - cool postaneš kad se prestaneš truditi.

No sretan je lijepi naš Zagreb što ima cijele nove generacije darkera, metalaca, punkera i sl., sto će nam ponovo doći Moonspell (obećali su!), sto ćemo biti jos hladniji, još mračniji, jos perverzniji sljedeći put. Živio smog, živjela dekadencija!

lola // 03/04/2007