Prošli se tjedan održao osmi po redu Punk Rock Holiday, sedmodnevni festival smješten na atraktivnoj lokaciji ušća rijeke Tolminke u rijeku Soču, u neposrednoj blizini slovenskog grada Tolmina. Ove je godine nastupio čitav niz renomiranih bendova: Bad Religion, The Vandals, H2O, Terror, Dog Eat Dog, Lagwagon, Authority Zero, Hladno Pivo, Talco, Voodoo Glow Skulls, Lillingtons, da spomenemo samo one najpoznatije. Kako je doljepotpisanome to bila prilika da prvi puta posjeti ovu manifestaciju, uz sretnu okolnost da se nastup Bad Religiona poklopio s njegovim rođendanom, odluka je pala i doljepotpisani, naviknut na zadimljene zagrebačke rupčage i krljaste i/ili opskurne hardcore punk bendove, odlučio je poći put Tolmina i provesti tjedan dana u Punk Rock oazi usred planina.

Na put smo krenuli u noći iz subote 4. na nedjelju 5. kolovoza, kako bi nam tjedna vinjeta fino trajala do sljedeće subote kada smo planirali povratak. Lagana vožnja kroz Sloveniju i detour zbog zatvorene autoceste od Logateca dovodi nas do vijugave ceste koja prati Soču kad najednom ugledamo sugestivan prizor: kamena brana hidroelektrane Ajba osvjetljena dalekim svjetlima i utopljena u noć izgledala je kao prizor iz nekog postapokaliptičnog filma. Još pod dojmom, ubrzo stižemo do Tolmina i ulaza u PRH zonu. Međutim, nismo još mogli ući jer se box office otvara tek u 8, pa samo tih nekoliko sati, kao i nekoliko moždanih stanica, odlučili ubiti na parkiralištu Hofera. Kako nismo bili jedini u toj poziciji, pružila mi se prilika promotriti oko sebe i zamjetiti profil posjetitelja PRH-a. Tablice su odale činjenicu da je oko 50% ljudi ovdje iz Njemačke, možda i više. Kasnije su došli još neki Talijani pa Belgijanci, a riječ je o manje-više finim pankerima koji slušaju ska-punk i slične laganije podžanrove. Već sam počeo naslućivati kako će prilično brojna delegacija iz sjeverne Hrvatske, od koje većina volontira, biti najveći Balkanci na festivalu, što je bio slučaj i na Sawi nekoliko tjedana prije. Ujutro smo se smjestili u kampu i imali priliku cijeli dan čilati i upoznavati teren. Nedjelja je bila, recimo to tako, -1. dan tako da te večeri bendovi nisu svirali te je to ujedno bio, srećom, i jedini dan da je pala kiša. Navodno je prošlih godina kiša bila česta i obilna u tom planinskom kraju, pa se ovom prilikom zahvaljujem bogu Triglavu što nas je poštedio takvih nevolja. Sastanak volontera s organizatorima odao je zanimljivu stvar: od volontera gotovo svi su s Balkana, par Rumunja, nekoliko Srba i ostalo Hrvati od kojih barem pola iz Koprivnice. Punk Rock outsourcing.

Ponedjeljak, nulti dan

Unaprijed se ispričavam svekolikom pučanstvu što je moje praćenje bendova bilo po svoj prilici selektivno, pa dobar dio bendova nisam ispratio. Razlog je tome leži u dvije činjenice. Prva je već spomenuta, naime, nisam baš neki veliki fan takvog tipa punka, većina bendova ovdje je iz pop punk ili melodic hardcore faha, pa se nisam mogao natjerati da ih većinu ispratim. To nas dovodi do druge činjenice. Preko dana se liječilo rane od prošlih noći i nabavljalo hranu i piće pa sam svoje mentalne kapacitete i fizičku prisutnost usmjerio na večeri kada su i najvažnija imena nastupala. Tako da je prvi bend koji sam uspio uloviti bio Dog Eat Dog. Bend je to koji utjelovljuje zvuk devedesetih, spoj ska, rapa i hardcorea, a i sami se stalno pozivaju na 1994. kada im je bio vrhunac slave. Prvo što sam zamjetio je besprijekoran razglas i zvuk na main stageu, ispred kojeg se okupio popriličan broj ljudi. Sama svirka je bila solidna, uz često zahvaljivanje pjevača publici, toncu i ljudima. Izredali su se najveći hitovi: No Fronts, Expect the Unexpected a na Rocky je gitarist Rocky ponosno podigao svoj hrvački šampionski pojas. najavili su novi album 2020. a pjevač je pokušao nesebično dovesti što više ljudi pod svjetla reflektora, što je pohvalno. Nastup Dog Eat Doga meni je osobno funkcionirao kao aklimatizacija na ugođaj Punk Rock Holidaya, jer, kao što rekoh, nisam baš naviknut na velike koncerte na otvorenom, a glazba i imidž Dog Eat Doga su baš, recimo to tako, kalifornijski što bi se moglo reći i za PRH općenito. Odmah nakon njih, na binu se penje Hladno Pivo, ako se ne varam, jedini bend iz Hrvatske na festivalu. Dugo ih već nisam gledao uživo, čini mi se još tamo od Špancirfesta negdje 2011. Od onda su samo stariji, zapravo slave 30 godina. Set lista je bila presjek te duge i zavidne karijere, od Bubašvaba, Treninga za umiranje preko Šamara do Supermana. Na najveće hitove publika je gromoglasno pjevala, iako je bio nulti dan pa se moglo bez problema došetati do stejdža bez straha da će te rulja progutati. Na Šamaru se hipi klavijaturist baš razmahao svojim funky dionicama a Mile se unaprijed ispričavao što će svirati balade iako je prvotno bilo drugačije rečeno, tražeći alibi u godinama. Istina, Hladno Pivo već je odavno mlako ali svejedno mi je bilo drago vidjeti ih na gostujućem terenu i singalongati uz stare bezvremenske hitove. Zadatak zatvaranja nultog dana pripao je The Vandalsima, još jednim kalifornijskim veteranima. Zajebantski bend, između pjesama pjevač je stalno izvaljivao šale i pošalice a na moju sreću odsvirali su ultimativni božićni hit Oi to the World. Reditelji, odnosno redari na njima su bili posebno nabrijani, ne dopuštajući publici zadržavanje na stejdžu dulje od 3 sekunde. Dojma sam da su cijeli nulti dan redari bili stroži nego ostale dane. Jesu li sami bendovi to tražili ili su ostali dani ipak bili pravi fest pa je tolerancija bila veća, ne bih znao.

Utorak, prvi dan festivala

Negdje oko 1 popodne zaletih se do beach stagea. Beach stage tik uz rijeku po danu funkcionira kao glazbena pozadina kupačima a po noći kao mjesto gdje se odvija after party. Prvi bend koji sam ulovio bio je Dead Neck, britanska melodična punk mašina koja me nije ostavila razjapljenih čvalja ali me lagano uljuljkala u hedonstički ugođaj. Naziv jedne pjesme savršeno opisuje na što oni ciljaju: So Much Fun. Imali su malo preduge stanke između pjesama što je svako malo nekako tu zabavu zaštekalo, ali kad su svirali publika je uživala, crowdsurfala na luftićima, skakala i pjevala kao da nije 1 popodne i 30 stupnjeva. Pjevač je u jednom trenutku spomenuo i groznu slovensku vodu koja se zove "no, thanks". Naravno, riječ je o nekoj brlji destiliranoj u tim planinskim krajevima. Bend je odsvirao obradu talijanskih Action Men, pohvalio tonce na zaista besprijekornom zvuku i završio nastup, ostavljajući nam vremena za odlazak u nabavku i pripremu za večer. Navečer sam ulovio kanadski Comeback Kid, koji su nedavno nastupali u Zagrebu, ali sam taj nastup propustio. Evo mi prilike za popravni. Set su započeli udarnom G. M. Vincent and I i već mi je bilo jasno da će mi oni više sjesti nego većina ostalih bendova na festivalu. Jest melodično ali je i brzo i ljuto. Publika je na njih naprosto podivljala, a redari su, kao što rekoh, bili malo tolerantniji prema stagediverima. Jedan za drugim su se redali hitovi, False Idols Fall, Wasted Arrows (na kojoj je pjevač prepustio singalong refrena publici), Die Knowing… Nastup Comeback Kida dizao se sve više i više prema vrhuncu. Međutim, nažalost, pred kraj nastupa dogodila se nezgoda pri kojoj je, koliko sam saznao, netko skočio sa stejdža na prazan prostor, pao na glavu i onesvjestio se pa su bolničari imali intervenciju. Taj je nesretni incident splasnuo atmosferu koja više nije dostignula dotadašnju razinu. Ipak, moram pohvaliti bend jer se vidjelo da im je stalo do toga da naprave koncert za pamćenje, a po reakciji publike vjerujem da im je to i uspjelo. Sljedeći bend - Terror. Kao što rekoh frendu, ako već moram birati između sladunjavog pop punka i "hu-ha" macho hardcorea, birat ću ipak ovo drugo. Zato mogu reći da me nastup Terrora dodatno nabrijao nakon Comeback Kida i ustvari sam se jako dobro proveo. Nije da sam ih nešto divlje slušao prije ovog festivala, izuzev najvećih hitova Always The Hard Way i One With The Underdogs. Uvijek su mi nekako previše vukli na metal, ali u kontekstu PRH-a baš su se istaknuli kao najžešći bend i samim tim već napravili puno. Stvar koja me zasmetala je konstantno nabrijavanje publike od strane pjevača s onim iritantnim "Come on, raise your fist" "Come on, ovo ono". Ok, buraz, kužim da ste jako nabrijani i edgy ali da sam htio slušati naredbe učlanio bi se u izviđače i s njima išao na izlet a ne na Punk Rock Holiday. Svejedno, nastup Terrora podigao je sve na neku višu razinu, pohvale organizatoru na ipak raznolikom line upu. Dalje smo išli terorizirati posjetitelje festivala sa svojim seljačkim ponašanjem pa sam ostale bendove izignorirao.

Srijeda, drugi dan festivala

Izlet do plaže 1 na Tolminki omogućio mi je da uhvatim dva benda: Charlie Bit My Finger i Almeida. CBMF su imali puno svojeg mercha, a što se tiče svirke zaista nemam ništa dobro za istaknuti. Jako generički bend s jako lošim imenom. Tko normalan ide nazvati bend po internetskom memeu, samo čekam kad će netko napraviti bend Jeri Ono Dado Pršo, Viga Jes Masan ili pak Da Ti Jebem Zrno. Almeida su bili mrvicu zanimljiviji, nekakv progresivni thrash isprekidan jako melodičnim dionicama. Također, zapazio sam da su diljem festivalske lokacije cijeli dan bili postavljeni znakovi da Almeida svira u 15.20. Očito imaju jako dobre prijatelje i/ili fanove. Stigla je večer i zaletio sam se na Voodoo Glow Skulls. Ska punk veterani koji mi nisu nešto najbolje sjeli. Jedino što mi je ostalo upečatljivo kod njihovog nastupa je vrlo elaborirana maska pjevača: hrvačka maska s nekim rogovima nalik na plemenske afričke maske i šareni pončo na trupu pretvorili su ga u nekakvog dementnog šamana koji je prateći svoje sumanute vizije izazvane obilnim količinama meskalina zalutao na binu i pritom se, kad je već tu, latio mikrofona i frontmenske pozicije mediokritetskog ska-punk benda. Međutim, sljedeći bend, H2O, jako me ugodno iznenadio. Gledao sam ih već dva puta, u Močvari i u Vintageu i oba su puta ostavili mrvicu nepoptun dojam. Ovdje su, međutim, pokazali punu raskoš svojeg pitkog hardcorea koji je očigledno jako zahvalan za ovakve velike koncerte. Što se tiče set liste, naglasak je bio na Nothing To Prove, što im je možda i najbolji album pa je fešta bila zagarnatirana. Tobyevi kratki komentari prije pjesama nisu prekidali štimung nego su unijeli dodatan šarm u njihov nastup. Pjesmu Guilty By Association posvetio je Madballu i "vremenima kad New York još nije bio Disneyland". Njegov je mladi sin bio prisutan na stejdžu na prošlom zagrbačkom nastupu u Vintageu, ali samo na vokalima. Klinac se očigledno uhvatio posla i ovdje je sjeo za bubnjeve na pjesmi Nothing To Prove. Otac mu je šaljivo zaprijetio da će biti grounded ako zajebe. Nije zajebao. Vrhunac nastupa bila je posljednja pjesma, ultimativni hit What Happened? tijekom koje se valjda pola publike popelo na stejdž i tako podijelio ovacije s bendom. Neki su čak uspjeli i crowdsurfati na publici na stejdžu. Vrlo lijep trenutak, moram napomenuti. Nakon njih, zaletio sam se i na Beatsteaks ali bolje da nisam. Jako mlako, nezanimljivo i općenito neinspirirajuće. Kao odgovor na pitanje kakvi su bili možda će najbolje poslužiti činjenica da im je najbolja pjesma bila obrada od Pixiesa Where Is My Mind. Koja zapravo i nije bila obrada nego su ju samo pustili u originalu. Shitsteaks.

Četvrtak, dan treći

Tog je dana trebao doći fotograf Mr.V čije ćete uratke gledati u galeriji i od sada u tekstu, stoga se dio dana izgubio na nalaženje, rješavanje upada i hodanje oko festivala pa sam propustio sve bendove na beach stageu. Prvi od glavnih bendova koji sam uhvatio bili su Bad Cop/Bad Cop, bend oko kojeg se digao popriličan hype koliko sam skužio. Istina, cure dobro sviraju, energije im ne fali ali meni osobno nije sjeo njihov melodiozan kalifornijski sound. Sam nastup mi je djelovao kao da gledam neki MTV bend koji, eto, ima malo distorzije na gitari i to je sad to. Veselo pop punk skakutanje u ritmu dalo mi je da se zapitam što ja tu radim i jesam li možda trebao ostati u kampu riješiti još koju pivicu ili koktel pošteno nabavljen u Eurospinu. Nakon njih nastupali su The Lillingtons iz Wyominga, jedni od rijetkih bendova na festivalu koje sam i prije intenzivno slušao. Zapravo, poslije Bad Religiona, oni su mi možda čak bili i glavni razlog dolaska na fest. I nisam se razočarao. Bend je to koji nije davio s govorancijama, zahvaljivanjima, nabrijavanjima, preseravanjima. Ramonesovski 1,2,3,4 i rokaj. Ako ih niste čuli, opisat ću ih u nekoliko točaka. Jednostavnost Ramonesa, zarazni i melodični refreni, tematika iz filmova B kategorije: leteći tanjuri, vanzemaljci, ljudi-majmuni, rendgenske naočale i crne rupe u mozgovima. Nedavno su objavili novi album Stella Sapiente na kojem su napravili izlet u templarsku i okultističku tematiku, koji nisam još podrobnije preslušao, pa sam se bojao da će na njemu biti naglasak. Na moju sreću, prevario sam se. Većina je pjesama bila sa sada već skoro 20 godina starog Death By Television na kojem se i nalaze najveći hitovi. Jedan za drugim izmjenjivali su se I Got Abducted By UFO, Codename: Peabrain, I Need Some Brain Damage i meni omiljeni Black Hole in My Mind i War Of The Worlds. Zadnjeg je pjevač predstavio samo riječima: "this is the song about the end of the world" i to je to. Kao što rekoh, bez prenemaganja, samo deranje. Publika nije bila sad nešto posebno ne znam koliko uživljena, glavni refreni su se ispratili singalonganjem i nastup je priveden kraju. Zaključak: čekirajte ovaj bend jer je zabavan i jako upada u uho. Ne očekujte neku bogzna kakvu originalnost, ali imaju zanimljiv twist na jednostavni melodični i himnični punk rock. Sljedeći bend: Talco. Geografski, s američkih i kanadskih plaža selimo se u obližnju Italiju. Vremenski, vraćamo se u kraj 2000-ih, doba Skaville festivala na Krku, doba kada svaki panker koji drži do sebe veselo skankuje na ska, otprilike kao što se danas lupka nogama na mračne screamo, crust ili slične bendove. Zanimljive su te putanje scenskih trendova i zakoni klatna, tko zna kako će sve izgledati za nekoliko godina. Sudeći po coveru novih Kurvi, svjedočimo li možda fuziji punka i vaporwavea? Ili će se klatno možda odljuljati u nekom sasvim nepredvidljivom smjeru. Ok, malo odugovlačim ovim litanijama jer nemam što suvislo napisati o Talcu. Iskreno, najviše mi odgovaraju kada sviraju instrumentalne obrade starih partizanskih napjeva. Njihovo je sviračko umijeće zasigurno zavidno, kao i sposobnost da naprave dobru feštu. Ali ono baš - feštu. Ovdje se ekipa dobro razbacala, imao sam dojam da je, kao što rekoh, Skaville 2010. Međutim, dosta se toga od onda promjenilo, mladenački idealizam ustupio je mjesto neizbježnom cinizmu pa uzvikivanje parola na ska-punk ili patchanka podlogu ne mogu više shvatiti ozbiljno. Mogu samo stajati sa strane i lamentirati nad svojim životom. Lagwagon je još jedno od velikih imena na festivalu, ali ja ih baš nikad nisam slušao. Čak sam morao i pitati frendove o čemu se radi pa su mi rekli nešto u stilu "malo dosadniji NOFX". Sad se mogu složiti s tom usporedbom. Doista, radi se o bendu koji se očigledno fura na NOFX, što muzički a što po smislu za humor. Vjerujem da su oni koji vole Lagwagon ovo bio drag koncert ali ja se nisam mogao uživjeti, djelovalo mi je kao da neki pijani likovi pokušavaju svirati Punk In Drublic a iz nekog razloga publika to podržava. Ok, malo pretjerujem, ali jedva sam čekao da koncert završi i da odem jetru pošteno baždariti za finale festivala.

Petak, dan četvrti i finale

Stigao je i taj dan. Meni je rođendan a svira Bad Religion. Posljednji dan koji mora opravdati sva očekivanja. Tokom dana uspio sam se dva puta baciti u rijeku ne bi li se malo rashladio i protegnuo prije velikog finala. Pred sumrak se na skate rampi održalo i natjecanje na kojem je nastupila i mlada nada iz Hrvatske, 16-godišnji Antonio Bagarić. Dečko skejta ko pravi i zasluženo je pobrao sve simpatije prisutnih. Kako se spuštao mrak, preselili smo se do pizza bara tik do ulaza u main stage zonu gdje smo i inače cugali, ali sada smo sve stolce posložili u jedan, kao da je svadba. Pritom se ne obazirući na normalne mušterije koje bi možda htjele pojesti i koju pizzu. S tim da smo svi zajedno uzeli možda 5 pizza tokom cijelog festa. Nije nešto za pohvaliti se, samo pokušavam dočarati koliko je opuštena i ležerna atmosfera bila. Druženje i cuganje kad odjednom pred mene iskoči torta i to zajedno s poklonom - majicom od Bad Religiona koje su inače na merch štandu bile 25€. Nitko sretniji od mene u tom trenutku. Ovom se prilikom zahvaljujem svim prisutnima na toj predivnoj gesti, a posebno Dunji u čijoj se režiji to, kako su mi rekli, odvilo. Svima velika pusa. Ok, dosta sad s besramnim privatiziranjem javnog medijskog prostora. Bendovi. Ispratio sam nekoliko pjesama Misconducta. Ništa posebno, bend kao i većina drugih na festivalu. Dosta generično i nezanimljivo. Authority Zero sam propustio zbog svih navedenih okolnosti, stigao sam samo na posljednju pjesmu. Kako sam čuo od ostalih, bio je jako dobar nastup. Zanimljiva činjenica kod The Lawrence Armsa jest da su imali majicu s likom Slobodana Praljka ispod koje piše, šaljivo, "stay thirsty, my friends". Navodno je majica planula i kad ju je frend htio kupiti, ostala je samo XS veličina. The Lawrence Arms nisam nikad slušao ali mi je nekako ostalo u primozgu da je riječ o tipu punka koji više naginje anskioznom, zrelijem melodičnom punk tipa Leatherface ili Hot Water Music. I bio sam u pravu, to je taj zvuk, sama svirka nije bila loša. Ipak, dojma sam da im uloga benda koji bi trebao zagrijati publiku za Bad Religion i nije najbolje sjela. Jednostavno su svi čekali BR i nije se baš imalo strpljenja za njihov izčilani bradati folk punk rock. Ne znam, možda sam samo upao u krivom trenutku. Pred Bad Religion namjeravao sam ući malo ranije od njihovog zakazanog početka kako bih uhvatio mjesto bliže stejdžu, što mi je i uspjelo. Nekoliko minuta kasnije, prvi taktovi Generatora stvaraju pomamu u publici. Stranger Than Fiction, Anaesthesia, Punk Rock Song, sve hit do hita. Pritom cijelo vrijeme crowdsurferi skaču sa stejdža bez prestanka. Set lista im je bila takva da se izmjenjuju laganije i brže stvari, kako bi ljudi došli do daha. Greg spominje svog starog i svima je jasno da je sljedeća Sorrow, singalong je masovan. Nakon Infected i Fuck Armageddon…This Is Hell ultimativna hitčina: American Jesus.
Njom su zaključili prvi dio nastupa koji je bio presjek karijere. Nakon toga spušta se pozadinski zastor i ukazuje cover od albuma Suffer. Drugi dio set liste bio je ustvari cijeli Suffer, kako bi se, po Gregovim riječima, mlađe generacije upoznale s tim sada već 30 godina starim albumom. U tom drugom dijelu, publika se malo umirila, što je i za očekivati. Nakon otprilike sat i pol vremena Bad Religion su pozdravili sve prisutne i nisu izašli na bis, što je također očekivano. Za jedne 60-godišnjake zadivljujuće ih je vidjeti da sviraju toliko vremena bez greške i posustajanja. Kad se povuče crta (preko simbola križa), nitko ne može reći da su razočarali, čak štoviše. Za razliku od Offspringa na prošlom PRH-u nije bilo nikakve ograde, nisu se ponašali arogantno ni umišljeno, odsvirali su sat i pol vremena materijala, najveće hitove u prvom dijelu i cijeli Suffer u drugom. Ne mogu naći neku zamjerku, bilo je to dostojno finale Punk Rock Holidaya što se tiče nastupa bendova. Što se tiče aftera, dogodio se trenutak koji je stavio točku na i cijelog ovog predivnog tjedna. Naime, na beach stageu se odvijao karaoke party na koji smo svi, naravno, došli tek negdje oko 3 ujutro, ali se nekako dogodilo, manje ili više spontano, da se većina ekipe iz Hrvatske našla na stageu i pjevala Farmersko Srce kao da nema sutra. Fešta se nastavila do jutarnjih sati i time je zaključen osmi Punk Rock Holiday. Što reći, ludi završetak jednog ludog ljeta, nadajmo se da će i dogodine biti ovako veselo. Uživajte!

joks // 17/08/2018

> vidi sve fotke // see all photos