Pretpostavljam da smo svi iskusili pogrešan odabir puta kod važnijih životnih račvanja. To i jest proces koji naprosto moramo osjetiti najmanje zahvalnim, bolnim načinom, na vlastitoj koži, no pošto učimo cijeloga života, vrijeme nam je saveznik i greške prije ili kasnije zamijenimo uspjehom.

Kako znamo da je i put do pakla popločan dobrim namjerama, a Put svile bio kopča i sprega različitosti istoka i zapada, možemo zaključiti da ukupnost svih osobnih odluka, jasno, pozitivnih određenja, ima uvjetovati globalno sretnijim vezama i svijetlom suživotu. Kao cjelovit antonim ovim potrebama i željama, nametnuo se i besprizorno krvavo rukovodi kapetan nacije kojoj odavno na novčanici stoji bezočna laž - vjera u Boga pregažena je i puno prije nepriznavanja poraza na predzadnjim izborima, a orkestrirano je nastavljena najavom uzimanja Grenlanda pod svoju zastavu, tobože prijeko potrebnom intervencijom u Venezueli, a naposljetku i "demokratski organiziranim gruvanjem po Bliskom istoku jer je to pitanje civilizacijske opstojnosti i molitva za mir, a ne kako zlobnici tvrde, održavanje na slobodi izraelskog jarana i zločinca, a što je i sam slamnatokosi nitkov glavom i bradom, te usklađena obiteljska žetva dionica kojih i kada je previše, očito ih je premalo".
Tom synth-war dvojcu sa skrivenim kormilarom želim kraj puta u slijepoj ulici bez izlaza, dok biram glazbene brojeve koji su otputovali u beskonačnost.

HIT THE ROAD JACK - Ray Charles (1961)

Početni stihovi Rayove pjesme, kao i ponavljane parole iz refrena, evo nek' budu poruka prije spomenutom američkom lakomom kapitalistu čija je duša odavno već na (putu prema) zgarištu. Na koncu, da je Ray među živima, poručio bi mu i više toga, kao što čine Papa Lav XIV ili Springsteen; Charlesova pokretljiva dvominutna R&B napetost trilerski uspuhana, od prve se note snalažljivo kreće ubrzanim korakom i iako kratka poput sprinta, upamćena je kao golema uspješnica asa za klavirom čiji je glas instrument jedinstvenog tonaliteta i kolora. Pjesmu je skladao Percy Mayfield, a žureću fabulu aromatičnom svirkom na štopericu postavila odlična brass, ali i ritam sekcija, te uz Rayove klavirske slagalice vokalno ovjekovječile djevojke iz skupine The Raelettes. Svevremenski hit čiji bi naslov dinamički hitnuo bjelokućnog gada u slobodnom prijevodu: Gubi se Don i ne vraćaj se! Nikada više!

ROADS - Portishead (1994)

Posve različito Charlesovoj melodiji, bristolski su trip-hop junaci izgradili ambijentalni glečer skladan i blizak nečujnoj zori; glas Beth Gibbons studen poput sibirske noći drži vas kao orao ulovljeni plijen, a već sljedećeg trenutka topi emotivni led dok niže stihove prekrasne numere sa debitantskog albuma Dummy (1994).
Snolik ulazak Rhodesima u pjesmu mogao bi biti i noćna kulisa koračanja Mjesecom, da bi nastavak ubilježio kistom oslikane bubnjeve Clivea Deamera, dok se instrumentalni spokoj Utleya i Barrowa, naravno obogaćen stilom izuzetne pjevačice, prikrada sporo i tajanstveno, te završava na bubnjićima začaranog slušatelja - melodija poput ove fantastično je svježa i danas, no punim pravom glorificira pojave i glazbeni arhipelag 90ih, čiji su Portishead jedinstveni otok još neobičnije strukture, klime, vegetacije i atmosfere.

"How can it feel, this wrong
From this moment
How can it feel, this wrong"



MIDDLE OF THE ROAD - The Pretenders (1983)

Najdražoj mi ploči banda je prethodio singl Middle Of The Road, ujedno i stvar koja otvara odličan Learning To Crawl (1984). Chrissie Hynde ovdje je savršeno zrelo propupala i objedinila sve autorske naj stavke, kazujući kako je žena kojoj je nebo granica, primjenjujući stečena znanja i darovitost u niski numera uvijek rado slušanih. Visinu i dubinu ove pjesme ocrtava zahuktala energija sastava usmjerenog vrlo pravocrtno, te sve što se odvija tijekom skladbe ide sviračkoj mašineriji u korist; britki ritam i samouvjerena svirka zajednički je jezik svih dionika, sve što čujemo posloženo je pod pravim kutom, pa ipak zbog preglednosti i upravljanja vlastitom kompozicijom, moram istaknuti Chrissie koja čvrsto drži mikrofon i usnjak, te gospodari dinamikom melodije sposobna prevaliti sve putove pod svojim nogama. I apsolutno: fantastične gitare Robbieja McIntosha koji je dobro zasukao rukave i, slobodan sam zapisati, izdominirao sve gitarske kolege barem te godine, jer onakav solo, slušan iz svih mogućih perspektiva, traži preslušavanje iznova i užitak je svakom uhu željnom karizmatičnih gitarskih bravura. Nisam valjda jedini koji osjećam termalnu vrelinu od starta do cilja ove proključale kompozicije?!

EVERYDAY IS A WINDING ROAD - Sheryl Crow (1996)

Sheryl se do statusa djevojke sa kojom svi žele svirati, probila zapravo iz pozadinskih redova, kao prateća pjevačica Michaela Jacksona, Stevieja Wondera i Dona Henleya, a već na drugom albumu (Sheryl Crow iz '96) svirala je poveći broj instrumenata, potpuno sama producirala i gotovo u potpunosti potpisala na koncu strahovito uspješan uradak. No nešto malo suradnja bilježi i ovaj album, te je primjerice predmetni broj komponirala sa Jeffom Trottom i Brianom MacLeodom, uigranim dvojcem sa debitantskog Tuesday Night Music Club (1993). Prekrasna dama je prekrasno i zablistala otpjevavši zbilja dobru pjesmu rock oblina i pop/blues finesa, te u naletu Britpopa, a grungea već polako na zalazu, prvo dobila domaću Ameriku na svojoj strani, potom i britanski teritorij, nakon čega će nastaviti osvajanje ispaljivanjem pomalo i mutnih, ali prvenstveno hitoidnih pop-rock pucnjeva koristeći country i folk elemente, učeći pritom komercijalnu publiku nešto osebujnijem gradivu, najčešće se usto mimoilazeći sa jeftinim trikovima koji bodu uši.

"Everyday is a faded sign
I get a little bit closer to feeling fine"

GOODBYE YELLOW BRICK ROAD - Elton John (1973)

Elton se, za njega zlatnim počecima 70ih, šetao sa glomaznim platformama široke pete na nogama, stigavši do žutim ciglama popločanog puta kojim će nastaviti provjereno uspješnom formulom: malo nježnije klavirske progresije optočene povremeno visokim harmama, znalački su urešene slikovitim strings aranžmanima, a glam-rock asocijacije prvenstveno u smirenijem gitarskom obliku, putuju i dalje uspješnom stranom, ukrašene obojenim stihovima klavirskog partnera u autorskom "zločinu", Bernieja Taupina.
Pjesma ovakvog sadržaja nadjenula je i ime vrlo uspješnom dvostrukom albumu iz '73, a iako je engleski tekstopisac francuskih korijena riječima djela poželio mirniju zbilju, slava i blještavilo 70ih tek će u posljednjim godinama dekade maknuti dojam i očite atribute poput zanimljiv, superioran ili dosljedan, van Eltonovog fokusa i opusa, upravo kada je nastupila partnerska pauza Johna i Taupina. Srećom po obojicu samo uz doviđenja, a ne zbogom!

ROAD TO NOWHERE - Talking Heads (1985)

Uspjelo je dečkima iz R.E.M.-a vrlo veselo pjevati o kraju svijeta, no ovako vedro, šareno i pozitivno upućivati na crno proročanstvo i globalno zamračenje, mogao je jedino i jedini David Byrne.
Šesti po redu studijski biser njujorške skupine, nazvan Little Creatures (1985), okupio je standardno za Talking Heads, mnoštvo živih glazbenih slika i krajobraza, također standardno originalno svirački predočenih, među kojima koračnica započeta bjelačkim gospelom, a kasnije križana roots zvukovljem Louisiane (sjajna gostujuća harmonika Jimmyja Macdonella) sa afroameričkim puhačkim smjernicama pripremljenim po naputcima klupske regimente sa jugoistoka iste savezne države, iskače kao, ako ne kvalitativno vreli broj albuma, a ono prodorni hit kojim je ekipa sa Hudsona isuviše pristojno dala šamar ondašnjem američkom društvu, pa i civilizaciji u cjelini. Četrdesetak godina nakon objave odličnog albuma i pratećeg singla, sastav kao takav više ne egzistira, no poput brojnih bandovih osobitih numera, Road To Nowhere je prevalila ni sam ne znam koliko znamenkasti broj milja, da bi nas osvijestila koliko se svojim sadržajem ustvari nada kako opjevani cilj ipak nećemo tako skoro gledati.

"They can tell you what to do
But they'll make a fool of you
And it's alright, baby it's alright"

GROVELEY ROAD - Saint Etienne (1995)

Ne znam što je ljepše u ovoj istinskoj ljepoti - božanski glas Sarah Cracknell, klavir koji dočarava tok rijeke pod francuskim gradom po kojem se band nazvao, ili umirujući ambijent ravan bonaci za ljetnog predvečerja.
Očaravajuća introspektiva prisutna u svakom dahu Sarine vokalne topline, mjesto je nekim čudnim slučajem propustila zauzeti na studijskom albumu sastava, no osvanula je na B-strani singla He's On The Phone (1995), a godinu kasnije kao dodatak reizdanju albuma Tiger Bay iz '94. Pošto je u pitanju doista krasna skladba na tromeđi indie-popa, bossa nove i šansone, sa zadovoljstvom ću je dodijeliti romantičnom i jednokratnom susretu iz filma Hi-Fi (Dućan Snova) - Lisa Bonet tumačeći pjevačicu sa akustičnom gitarom, Marie De Salle, padne na šarm bljedolikog Johna Cusacka, vlasnika trgovine ploča i ostalih zvučnih izdanja, Roba, te se odigra noćna akcija u spavaćoj sobi koja završava sljedećeg jutra prijateljskim pozdravom.
Tko zna, da je Frears film snimao nešto ranije, možda bi Marie na pozornici zaista i pjevala Groveley Road, umjesto Framptonove Baby, I Love Your Way.



BRIGHT SIDE OF THE ROAD - Van Morrison (1979)

Kad nas stignu loše misli, sivo raspoloženje i manjak energije sunčanog izgleda, srećom je uvijek pri ruci Irac koji će popraviti stvar. Vertikala i prostorno uređenje čujno nasmiješenih Morrisonovih pjesama, od kojih ovu ističem pri vrhu tako opuštenih naslova, izražajni su oslonac doista jedinstvenog autora i pjevača. Njegov glas jest terapija produženog djelovanja, a iskra duha pozicionirana je u živahnoj i pričljivoj dionici usne harmonike uzduž pjesme sa albuma Into The Music (1979). Locirati session umiješnost pratećeg banda ovdje je najlakši zadatak, te ono što poznamo pod pokrovom R & B glazbe 60ih i 70ih, a ne ide u isto značenje tog žanra desetljećima već unazad, nosi karakter i dirljivog, i svečanog, i napose filantropskog, dok nas gotovo big bandovski mozaik sretno i namjerno dovodi na svijetlu stranu puta.

"From the dark end of the street
To the bright side of the road"

THUNDER ROAD - Bruce Springsteen (1975)

Kome stisnuti ruku i zahvaliti što uz njegovu melodiju toliko lijepo i emotivno proživljavamo trnce i radujemo se suzi koja toplo ovlaži oko, ako ne Springsteenu, znatno većem frajeru, potpisujem, nego što izgleda?
Bruceova se uloga, istovjetno Dylanovoj, već i nakon nekoliko tekstova otkako je krenuo objavljivati, a to datira od 1973. i premijernog Greetings From Asbury Park, N. J., utaborila ne samo u glazbenim kadrovima, nego i pojavnostima suvremenog pjesništva, a proročki značaj njegovih djela u cjelini, neizbježno se proširio i na njegov simpatični lik, te otud ukupnost sintagme "frajer" iz prethodne rečenice. Thunder Roadom započinje prva od Bossovih studijskih srebrnina (Born To Run, 1975), te je već nakon uvodnih poetskih slika Bittanovog klavira i Bruceove usne harmonike posve jasno da će scenarij pjesme, nimalo nadobudno, nego veličanstveno i slojevito ispisan, odvesti istu adresama Mliječne staze, dok E-Street Band ili "Gazdina ekipa od povjerenja", svojim vokalno-instrumentalnim biserima šalje lijepe pozdrave i grmljavinu koja život znači.
Ako ovo nije melodija koja putuje do beskonačnosti i dalje, tad zbilja ne znam koja to jest.

THE LONG AND WINDING ROAD - The Beatles (1970)

Tužna skladba iz naslova i album Let It Be (1970) označili su kraj jedne neponovljive liverpulske priče o četvorici dječaka/muškaraca koji energično i entuzijastično uđoše u glazbeni univerzum, niti ne sluteći koliko će utjecati na budućnost te umjetnosti, kao i na golemi broj njezina članstva.
Let It Be kao dakle završna etapa karijere Beatlesa, po mnogočemu je netipičan, ali i dalje odličan glazbeni program, pa čak i kada Sir Paul negoduje zbog završnog miksa i orkestracije u (meni ipak divnoj) The Long And Winding Road, nalazim sjetu, komadić boli i gubitak udobnog doma, što je Fab Four karizmatičnom basistu zasigurno bio. No poznato je da povijest piše i pamti ponajviše pobjednike, a skupina sa obale Merseya šampionska su klasa kako god okrenete - nemam namjeru negirati Spectorovu producentsku veličinu (i) u ovom slučaju, jer je jednostavno isuviše moćan da bi od odlične premise izveo pogrešan zaključak, pa pored tugaljive, ali sjajne svirke sad baš čupavaca, gotovo možemo omirisati prozračne trube, trombone i oboe, kao i ples dojmljivih gudača.
Ipak, kraj poetskog romana imena Beatles, biti će obznanjen čak i prije objavljivanja albuma, a četvorka će nastaviti, poput naziva predmetne skladbe, vijugavim putovima, netko dužim, a Lennon nažalost dosta kraćim, što nikako ne remeti činjenicu kako se glazbu njihovom pojavom i angažmanom, tretira i sluša potpuno novim smjernicama, od nje se zahtjeva više i potražuje sve bolje, a ruku na srce, do danas će tek rijetki reproducirati fabulozan kvalitativni doseg ovog banda.

dario b. // 26/04/2026