Biti na rasporedu za otvaranje Pozitivnog koncerta nije zahvalan zadatak. Započinješ svirku u osam, a iza tebe dolaze još tri zvijezde i koncerta koji će trajati nešto više od četiri sata. Jedna je od te iduće tri zvijezde headliner za kojeg će publika čuvati svoje uši od glazbenog umora, pa na tvoj nastup sigurno neće doći previše ljudi. K tome si i dosta rano, vrata se otvaraju u sedam, nekim ljudima u to vrijeme ni radni dan još nije pošteno završio. Nezahvalno vrijeme za započeti.

Po mojem iskustvu s prethodnih posjeta Pozitivnom koncertu, prvi izvođač u večeri izvisi. Dvorana je gotovo prazna, a redovi pred štandovima i na ulazu su zasad tek budućnost koja će se dogoditi kroz koji sat.

I pred tako skoro praznom dvoranom punom jeke pojavljuje se Bojana Vunturišević, pjevačica sitne figure i čvrstog stava koji je istog trenutka prebacuje u mod potpune dominacije na pozornici. Da, publika je istog trena u cijeli događaj uvedena in medias res, s pjesmama koje ne služe kao uvod i zagrijavanje nego kao bacanje u vatru. I eto opravdanja za doći na pozitivni prije osam: nekolicina odabranih za svoj trud dobila je možda i najbolji nastup večeri.

Tako se ponovno potvrđuje staro i vrlo podcijenjeno pravilo: prvi koncerti na Pozitivnom su odlični i više se isplati propustiti one koji dolaze kasnije. Sjećam se još uvijek davne 2012., i nastupa One Piece Puzzlea, uvjerljivo najbolji nastup te večeri, pred gotovo potpuno praznom dvoranom koja se počela puniti taman po završetku svirke.

Djelomično, Bojana je tu prazninu uspjela izbjeći. Naravno, očekivati da se dvorana napuni već na prvom koncertu iracionalni je optimizam, ali količina ljudi bila je ipak sasvim dovoljna. Rezultat koji je takav razvoj događaja polučio nevjerojatno je išao na ruku Bojani i njenom inteligentnom i kvalitetnom popu. Prilagođavanjem interpretacije s festivalskog na koncertno ozračje, unatoč činjenici da se na Pozitivnom koncertu radi o svojevrsnom festivalskom formatu, Bojana je vješto uspjela kompenzirati širinu ambijenta velike dvorane u kojoj bi se manje profesionalni izvođači lako mogli izgubiti. Samim time, na zanimljiv način, veličina dvorane poslužila je kao izolacija, a Bojana je odličnim nastupom uvelike isplatila vrijeme koje joj je publika poklonila.

S obzirom na njezin čvrst i nepokolebljiv stav, to niti nije čudno. Odlika je vrsnog izvođača znati publici pokazati tko vodi paradu, a Bojana to radi fenomenalno. Niti u jednom trenutku nije upitno tko vlada situacijom, a dirigiranje publikom vodi se vješto, pa se ne događa da publika ne shvati da je pjesma trebala biti na vrhuncu i propusti adekvatnu reakciju.

Konačno, možda, čak i najvažnije: set-lista koju je posložila Bojana Vunturišević figurirala je kao najbolji mogući uvod u koncertno događanje koje će uslijediti. Toliko čak, da je u pojedinim segmentima ljestvicu postavila previsoko. Najveća zamjerka je definitivno kratkoća nastupa. Siguran sam, svatko tko je bio prisutan je sigurno poželio čuti još barem dvije ili tri pjesme, ali neka. Možda je upravo premalo vremena samo pomoglo da bljesak bude intenzivniji.

Jonathan, s druge strane, ima tu sreću što zatiče barem dvostruko više ljudi na svom nastupu. Ipak, radi se o zvučnom imenu koje je pred koju godinu kao tsunami poharalo scenu hrvatskih mladih ljudi koji za sebe vole tvrditi da su urbani, pa je normalno za očekivati solidnu posjećenost.

Sudeći po osvrtima koje koncerti Jonathana dobivaju u medijima, reklo bi se da se radi o bendu nevjerojatnog potencijala za svirku uživo, kojem se koncertne greške ne mogu potkrasti. Međutim, usudio bih se reći da je moj dojam ponešto drugačiji. Jonathan je, zasad, jedan od onih bendova koji su svoj vrhunac dosegli odmah na početku svoje karijere, već prvim albumom, i sve što dalje slijedi je više ili manje kvalitetno izbjegnuta i zamaskirana stagnacija, ili održavanje očekivanja. Matrica koja je na prvom albumu upalila i izazvala oduševljenje se izlizala i ostavila Jonathan da upija aplauz stojeći u vlastitoj sjeni. A doći u sjenu vlastite prošlosti nakon cirka dvije godine postojanja je čak i pomalo cinično.

Samim time, nažalost, Jonathan nije uspio nadmašiti nastup Bojane Vunturišević. Čak joj niti parirati. Gledano sa strane, ipak, čini se da je publika bila zadovoljna Jonathanovim nastupom. Da li zadovoljnija nego Bojaninim, teško je procijeniti, jer je ljudi bilo gotovo dvostruko više, pa je samim time i dojam drugačiji.

Dobro je to što Jonathan ipak čine kvalitetni muzičari koji su u stanju svoje dionice odsvirati kvalitetno, i to što set-lista reda pitke i ugodne hitove koje publika apsolutno želi čuti. Loše je to što se čini da svaki od momaka u bendu svoj dio svira u svom svijetu, pa da Jonathanu treba dirigent . Nije dobro ni to da se čini da su članovi benda nesvjesni činjenice da dobro usklađen nastup moraju postići u realnom vremenu kad se nađu pred publikom, a ne naknadnim miksanjem. Takve manifestacije glazbenog izričaja upućuju čovjeka da pomisli kako Jonathan jednostavno u svoju glazbu želi uklopiti previše ideja, pa propušta dosljedno kretanje odabranim smjerom. Razmišljajući što čujem dok Jonathan svira, činilo mi se da čujem dijete koje su imali Arctic Monkeys, The National i Interpol. Da se zasad ograničim na navođenje najcitiranijih. I to je problem. Imati previše citata. Jonathan ih dobro ukalupljuje u cjelinu, pa su pjesme same po sebi dobro komponirane, iako u suštini lišene iskrenih emocija, i, barem na posljednjim albumima, lišene i neke posebne inventivnosti. Djeluju kao posložene po receptu koji jamči najveći uspjeh za najmanje vremena, pa se prilikom nastupa to dijelom manifestira kao podilaženje publici.

S obzirom da ovo nije recenzija Jonathanova albuma ili njihovog glazbenog izričaja općenito, konstatirat ću da se takav konfekcijski pristup skladanju odražava i na koncertni nastup. Neki konkretni smjer koji bi se trebao čuti u naznakama Jonathanova glazbenog promišljanja kroz stvaralaštvo ne vidi se niti prilikom nastupa. Okus koji ostaje je okus izrežiranog koncerta, hinjenog uživanja u sviranju pred publikom, i prethodno utvrđenih kretnji koje je osmislio stručnjak za koreografiju dok je pripremao scenarij radnog naziva "Jonathan na Pozitivnom". Primjerice, mitologiziranje crvenih cipela je zgodan detalj, ali ja jako dobro čujem onaj tihi glas koji mi govori da je i to promišljen i osmišljen dio igrokaza, a ne spontani detalj koji je s vremenom postao zaštitni znak.

Pa ipak, nema nekog pravog mjesta negodovanju. Kakav god bio, Jonathan je dobar bend s puno potencijala, ali i ne u potpunosti razjašnjenom vizijom toga kako se nositi s vlastitim vrhuncima. U cjelini, to se neće pokazati kao presudno, pa će Jonathan i dalje ispasti jedan od boljih bendova koji krase hrvatsko glazbeno nebo. S osobnog stajališta, reći ću da je Jonathan vrlo dobar, ali jednostavno nije vrhunski bend.

No, svaki faux-pas koji je Jonathan možda napravio u svojem izvođačkom plesu jednostavno je izblijedio pred vrhunskim nastupom koji su odradili Nipplepeople. On i Ona, skriveni iza svojih velova, daleko su odmakli od vremena kad se odlaske na njihov koncert dočekivalo s podsmijehom i riječima: "Kaj ideš gledati kak si nabiju te škrnicle na glavu i pjevaju svoje tri pjesme".

Stage persona živi neovisno o osobi koja je nosi, i nastavlja živjeti mimo pozornice, budući da funkcionira na periferiji identiteta glumeći njegovo središte. Stage persona nije izvođač, nego njegov nastavak, svojevrsni alter-ego, koji izvođaču omogući da odvoji svoj javni život od svojeg privatnog života, i konstruira Drugog na kojemu će se graditi način na koji ga publika identificira. A kao ta publika, naviknuti smo da stage persona koju vidimo bude čovjek kojeg želimo zamišljati da je pred nama i kojeg nam izvođač želi pokazati.

On i Ona, slobodni od restrikcija koje bi im nanijeli njihovi privatni životi, zajedno postaju Nipplepeople, tabula rasa koja je pred nekoliko godina krenula od nule graditi svoj identitet. Bez poveznica s ičime što je bilo u nekim prijašnjim fazama njihova života, maske su za Nju i Njega samo sredstvo i one prikrivaju to što je bilo prije: na privatnoj razini, jer ni On ni Ona, kao stage persone, za potrebe koncerta nemaju prošlost; kao i na javnoj razini, jer nije bitno koje glazbeno iskustvo On i Ona imaju otprije. Ako su bili u nekom bendu ili eksponirani na neki drugi način, zašto Nipplepeople suditi kroz prizmu njihova prijašnjeg stvaralaštva? Maske prikrivaju i to što je sad: jer Nipplepeople nema potrebe za bilo kojom dodatnom identifikacijom osim glazbe koju sada rade i žele raditi.

Izaziva li nelagodu izvođač koji ti ne želi pokazati lice? Možda malo. Do sada smo svi navikli na taj potez koji Nipplepeople stalno i uporno poteže, ali njegova uloga je neosporna i veoma snažna. Prema tome, smeta li njihovo maskiranje? Radi li se o izlizanoj staroj fori koju treba napustiti? Ne. Ni najmanje. Dapače, dosljednost potvrđuje osnovnu misao, pa tako pred sobom imamo bend koji je stvorio anti-personu, i upravo brisanje identiteta učinio svojom identitetskom oznakom, prenijevši tako poruku koja je i više nego politična.

Neopterećeni i samouvjereni, Nipplepeople su svjesni svojeg mjesta u hrvatskoj glazbi, i svjesni su da su tamo došli zasluženo i zahvaljujući kvaliteti toga što rade, pa bez grižnje savjesti mogu reći da to mjesto potpuno zaslužuju. Jednako konkretni i čvrsti, kao što su na snimkama, Nipplepeople tako funkcioniraju i uživo, pa ne ostavljaju mjesta sumnji u njihovu iskrenost. Oni su tu jer žele biti, i tu su pod svojim uvjetima, u kojima publika uživa.

Tehnički izvrsno uigrani i složni, Nipplepeople su kao grupa na pozornici nevjerojatno uvjerljivi. Svaka pjesma se osjeća do dubine, i publika to vidi i prihvaća. Tako, već dobro ispunjeni Dom sportova pretvorio se u pravu koncertnu dvoranu prepunu rasplesane publike koja uživa u odličnoj glazbenoj večeri. Samouvjereni na pozornici, snažni i iskreni u glazbenom izričaju, Nipplepeople su dominantna skupina ljudi, osobe koje ti žele ispričati svoju priču, i rade to tako dobro da ti niti ne padne na pamet slušati išta drugo. Kao takvi, a i zvukovno podosta srodni i svojim prethodnicima i slijednicima na Pozitivnom u zadnjoj večeri studenog 2018. godine, bili su odličan nastavak na izričaj Bojane Vunturišević i Jonathana, te samim time i dobar uvod u nastup Editorsa.

Iskreno, meni je bilo vrlo ugodno iznenađenje vidjeti Editorse na Pozitivnom jer sam nekako smatrao da je Pozitivni rezerviran za domaće i regionalne bendove i pjevače. Tim više što je prošlo jedva malo više od pola godine od njihova zadnjeg pojavljivanja u Zagrebu u travnju.

Možda jedan od najdražih bendova zagrebačke publike, opravdao je svoj status bez previše truda, kao što je to uvijek do sada i bilo. Eksperimentalnost s kojom Editorsi posljednjih godina koketiraju, stvarajući pjesme gušćeg i sušeg zvuka, na Pozitivnom koncertu je morala biti prilagođena. Naime, u posljednjih nekoliko godina, Editorsi su uspjeli provesti priličan zaokret od post-punk šablone prema ozbiljnijem i netipičnijem promišljanju glazbe, što je njihovu karijeru konačno razdijelilo na dvije zvukovno donekle raznorodne polovice koje je uživo potrebno spojiti. Bendu kao što su to Editorsi to nikad nije bio problem, te se i ovoga puta promjena stila premostila promišljenim izvođenjem koje nije ostavilo mjesta pogreškama.

Ambijent ogromne dvorane, sa setom od tri izvođača prije sebe, Editorsima, po mom mišljenju, ne ide najbolje na ruku. Moj dojam je uvijek bio taj da se radi o bendu koji prije samog koncerta dobro promišlja svoj nastup, kako bi iz samoga sebe mogao izvući maksimum. Možemo to nazvati i koncipiranjem vlastite priče koja se želi ispričati, i to je vrlo pohvalno. Samim time, ograničeni vremenom i činjenicom da je publika pred koju će stati provela već dosta vremena slušajući nekog drugog, te je opterećena tuđim izvedbama, a u ozračju koje može podsjećati na festival, Editorsi se ponašaju kao da su ubačeni u preuski manevarski prostor koji im ne dozvoljava da prošire svoja krila do kraja.

Netko tko je njihov koncert pohodio prvi puta to neće uočiti, tako da se ne radi o zamjerki niti o problemu, nego o opservaciji. Editorsi su u stanju odraditi vrhunski nastup, vjerojatno, bilo gdje da se nađu. Radi se samo o tome da imam dojam da je intimnija atmosfera, u manjem prostoru, na samostalnom koncertu onaj format u kojem Editorsi mogu pružiti svoj maksimum. Ali to je sad potpuno nebitno, jer neće zamagliti ili zacrniti činjenicu da se ipak radi o jednom od najboljih izbora za upotpuniti line-up Pozitivnog i odvesti ga u društvo najboljih suvremenih koncertnih događanja u Hrvatskoj.

Najbolja stvar, zapravo, pogleda li se presjek izvođača koji na ovogodišnjem Pozitivnom koncertu sviraju, jest njihov pažljiv odabir. Večer prvog dana, samim time, bila je ujednačena, bez prevelikih skokova, uređena tako da je teško moguće da netko bude nezadovoljan time što je dobio, ili da ima osjećaj da mora slušati bend koji ne voli prije nego što počne svirati nešto što mu je drago. Upravo to je od ovog Pozitivnog koncerta učinilo odličan događaj, te bi se lako moglo dogoditi da bude zapamćen kao jedan od najboljih Pozitivnih koncerata do sada organiziranih. Ili barem kao onaj na kojem je Pozitivni koncert nedvojbeno sazrio u odrasli i značajni događaj koji je jedinstvena i nezaobilazna zvijezda na zagrebačkom koncertnom nebu. Na kraju, jedino ću još napomenuti da me proganja osjećaj da Dom sportova nije bio onako ispunjen kao prethodnih godina. Nadam se da me dojam vara, Pozitivni koncert ove godine to nije zaslužio.

johnny mcfearless // 03/12/2018