Ne volim zimu. Hladna je, siva i nekako mi uvijek ma koliko mi god dobro išlo u životu uspijeva isisati radost i elan iz duše. Ova zima nije nikakva iznimka te tako kao i svake druge pokušavam je popuniti događanjima koji bi mi ponukali lučenje dopamina ne bi li si ispunio nekoliko sati bilo kakvim osjećajima. Na svu sreću ovoga četvrtka nisam trebao tragati za takvim podražajima, već je meni i još kojih stotinjak ljudi sveti Nikola nesebično izašao u susret s poklonom koncerta u Saxu. Kant autorica Nina Bajsić te liturgija J.R. Augusta i prijatelja posjetili su ugodan prostor Saxa ne bi li otjerali zimsku letargiju i popunili prazninu raznim osjećajima i pripovijestima. Proces su prve počele penjući se na pozornicu Nina i Jasmina u 21:00 sati dok je vani razigrano paduckala kiša.

Nina Bajsić Moram priznati da se nikad nisam navikao na te "fine" lokale poput Saxa. Nema pušenja, konobari mare za tebe, a prostor pred binom je popunjen stolovima na kojim trepere svjećice oko kojih ljudi mirno sjede i ispijaju pivu ili vino. Zovite me klošarom, no generalno mi se teško negdje opustiti ako znam da ću biti osuđivan prevrnem li stol pa potom zaspem u svojoj rigotini. Ipak valja priznati da je upravo ovakva noire atmosfera noćnih klubova iz 50ih bila besprijekorna za pola sata Nine i Jasmine. Čak je i nezaustavljiv žamor polovice publike nekako doprinosio toj sentimentalnosti i usamljenosti zapušenih američkih krčmi (ili je barem to kako ja to zamišljam). Dok je Nina nježno, jedva čujno svirala gitaru te uistinu emocionalno izgovarala svaki stih, Jasmina je s jednakom elegancijom pojačavala intenzitet i boju svakog osjećaja jecajima violine i tihim sopranom. Sve je to bilo vrlo intimno i milo te se doista činilo da ove pjesme Nini nose svojstvenu težinu. Doista perfektna je ovo pozadina za zatvaranje oči i ritmično ljuljanje u kontemplaciji nad proteklim dobima, ljudima i odlukama. Na žalost ovakvih izvođača ima mnogo, što ne umanjuje činjenicu da je izvedba efektivna, ali joj definitivno dugoročno smanjuje dojam. Tekstovi ne izlaze iz okvira ljubavnih kant-autorskih žalopojki, melodije su jednostavne, a Ninin glas kao da ni u jednom trenu nije dosegao moguć potencijal. Violina i drugi vokal svakako doprinose emocionalnosti i sveopćoj rafiniranosti izvedbe, no ipak se ti elementi svode na doprinos više nego neizostavnu srž izvedbe. Sve je to već viđeno, ali kao što sam već rekao ono što se rijetko nalazi u hordama ovakvih kant autora je profesionalnost, iskrenost pa i posljedično simpatičnost koju su Nina i Jasmina postigle. Iz tih razloga se nadam da ću u budućnosti imati priliku još jednom čuti ove srdačne milozvuke gitare i violine, po mogućnosti baš kad sam u više nostalgičnom raspoloženju.

J.R. August Prije kojih godinu i pol' dana me kompić zove da mi kaže kako je netko otkazao i kako se eto našao s viška kartom za Stray Dogga i J.R. Augusta u Saxu. Unatoč tome što sam Stray Dogga rubno slušao, a za J.R. Augusta nisam ni čuo, besplatna karta i potencijalni kvalitetni provod u četvrtak za mene je ponuda iz snova. Prihvatio sam istoga trena. Isto je to bio zimski dan i isto sam se nalazio u jami zimske depresije (doduše u puno naprednijem stadiju nego ove trenutne) te su zbog toga opijati raznih sorta bili neizbježni. Već pod gasom melankolija me nije napustila, no svakako se ublažila te je krenula debata o ulasku na prvog izvođača ili traćenju vremena vani. Ipak je prevagnulo ovo prvo te smo vidno razbijeni zauzeli pozicije blizu pozornice. Taj neki J.R. August je rokao po klavijaturama sa slikovitim opisima i pričama dok su oko njega valjda svi pričali. Ipak ta me pozadinska buka nije omela i što zbog opijata, a što zbog atmosfere August me sve više i više uljuljkavao u svoj demonski svijet te moram priznati da mi je ubrzo postalo jako drago što ga nismo propustili. Vrhunac je ipak bila pjesma koju je napisao "(...) kad sam izlazio iz depresije" i upravo me ta pogodila zrakama nade i svijetla u turobno zimsko srce. Skoro dvije godine kasnije neopisivo mi je drago da sam imao priliku slušati kako J.R. August sazrijeva kao umjetnik te kako se grupa oko njega povećava. Već u prvoj pjesmi koju je odsvirao sam na pozornici vidjela se virtuoznost i samopouzdanje s kojima Vranić nije baratao tako vješto na svojim početcima. Kad su na binu izašli sedmeročlani zbor, dva saksofonista i bubnjar bilo je vidljivo koliko su zapravo ta virtuoznost i samopouzdanje kolektivan osjećaj koji su kao skupina svi oni stekli dotjerujući svaku stvar do njenih granica, zvučno obogaćujući svaku sekundu i pazeći na svaki detalj. Čisti perfekcionizam pretvorio je skice Augustovog svijeta u jedan vrlo definiran i realan univerzum koji je apsolutni gušt slušati. U nekim se slijepim ulicama i dalje nalaze oni morbidni, mračni početci, no u novijim je vremenima tu sve više dolina, jezera i šuma s divnim motivima i melodijama koje ispunjavaju dušu radosti. U svoj ovoj euforiji i preciznoj navali simfonije Augusta i orkestra teško je bilo ne zaplesati, no zbog postave stolova teško je bilo i zaplesati. Zadovoljio sam se sa sjedenjem na podu ispred bine i mahnitim lamatanjem rukama naokolo nošen valovima zbora i predivnim muzičkim igrama saksofona. Na kraju krajeva u tih sam 80 minuta dobio i više nego što sam tražio: lijek za zimsku melankoliju putem fantastične glazbe, ali i garanciju da će ovi nastupi nastaviti biti sve bolji i bogatiji s vremenom. Bajka J.R. Augusta i prijatelja se ispunjuje na najneočekivanije i najkreativnije načine poprimajući više i više zanosa svakom notom, ali i svakim koncertom kojem svjedočim. Ostaje mi samo pitati se kuda će sljedeće poletjeti Augustovo evanđelje. Gdje god to bilo, ja slijedim. Kada smo izašli iz Saxa kiše više nije bilo. Interpretirajte ovu jeftinu metaforu kako god želite, meni je ovaj koncert uistinu uljepšao dan, ako ne i tjedan. Nina i Jasmina kao spuštanje u sentimentalnost, a J.R. August kao bomba narativne euforije. Ljudi su možda bili ukočeni, ali u prvom se to redu nije primijetilo, a J.R. August nas je tokom nastupa držao gotovo sve u šaci pa je tako što bilo i nebitno. Popraćeni kristalnim ozvučenjem i laganim osvjetljenjem, moram priznati da mi je elan vraćen na nekoliko dana i da zbog ovakvih gaža zimu volim i mrvicu više.

jan vržina // 07/12/2018