Nemam u biti puno toga za reći o ovom koncertu, pa se eto nalazim u situaciji da mi je nakon 400-tinjak izvještaja odjednom krajnje nejasno što bih vam točno sad trebao pisati. Čudan filing. Mail da su akreditacije odobrene je stigao relativno kasno, a ja skoro da sam se pomalo i nadao da uopće neće ni stići, jer u momentu kad sam se u terapijskim tablicama bio zapisivao za gig nisam bio potpuno svjestan toga da su tu večer Mary May i Nina Bajsić u Čvari, Stidnice (koje još nisam ulovio live, a dosta su mi gotivni) u Vintageu, a i neki danski psihodeličari u KSET-u. Klasičan radni dan u Zagrebu, jel'. Da ne serem previše, stoji činjenica da me inicijalno privukla činjenica da su Cloud Nothings nedavno izdali taj svoj album na kojem su se u mojim ušima uspješno transformirali iz benda koji zvuči kao najuobičajeniji uniformirani kolaž prožvakanih indie utjecaja koji nit' smrdi nit' miriši u bend koji roka jednu aranžmanski i svirački ipak zanimljiviju, maštovitiju, a bogami i žešću i glasniju glazbu. "Last Building Burning" se zove taj album, i da ga se odvrtjeti. U sklopu promocije istoga su nam, jel', i navratili po prvi puta u Zagreb dotične srijede. Prije njih su, a dobre su šanse da je ovo informacija koju niste znali, svirali Weather Pains. Postoji u Tvornici često ta jedna pomalo suluda navika da se predgrupe skriva kao zmija noge. Budući da sam njušio da će se nešto tog tipa odviti i ovaj put, otišao sam baciti oko na satnicu na sam dan giga. Kad tamo, eto ti ga đavle, glavom i bradom nigdje prethodno spomenuti Weather Pains. Kužim ja da to nije bend o čijem bi se statusu predgrupe slanjem press materijala medijima prodaja karata podigla za više od tri komada, ali napisati u eventu "ej, sviraju i ovi", bi bilo korektno. Odabrao sam potrošiti nekoliko rečenica na ovu temu prije svega stoga što, kao što ste već mogli saznati na startu, o samoj svirci kao takvoj nemam puno utisaka. Weather Pains je novi bend, ali sastavljen od likova koji nisu baš toliko novi. Dvojica su iz Benchwarmersa, a najava za neki od njihovih proteklih gigova (ovo im je tipa treći-četvrti ikad bio) veli da su druga dvojica bila u onom suludo kratkotrajnom shoegaze bendu imena Silk. Ispada da je tom Silku zadnji gig bio sa The Telescopes u Močvari, tako da povlačim onu konstataciju o "suludosti", svatko čestit bi nakon dijeljenja pozornice s onakvom blamažom izgubio volju za svirkom. I dalje jedan od najgorih koncerata mi u životu, neupitno. Da, čini se da su se ti zagrebački 90's/indie/emo brijači zadnjih godina pokazali dosta ažurnima po pitanju prestanka djelovanja, ili barem odlaska na hiatuse, što i nije skroz podudarno s njihovim naizgled većinski nekonfliktnim karakterima. Neka stoga bar Weather Pains poživi dovijeka. Većini bi bilo svejedno, ali njušim i da nikome ne bi smetalo. Kod ovakvih koncerata mi bude najviše žao što Gogo Pavlov ne piše već godinama, jer se nikad prije ni poslije (serem, za poslije još ne možemo znati) nije rodio čovjek koji je s više entuzijazma, predanosti i potkovanosti umio pisati o ovim bendovima. U usporedbi s tim, mene je doslovno sramota što sam ostao tako odvratno indiferentan i hladan (a dakako i neuk), i to prema bendu koji tako očito igra upravo na "emociju". Uzori i utjecaji su tu uvijek isti, baš kao i tendencija za ignoriranjem "stage presencea" kao iole relevantnog čimbenika. Tako smo od svih mogućih pozorničkih nemuzičkih aktivnosti dobili samo "Može?" prije svake pjesme, a skoro da nam je i to bilo previše, kad se već nadvila atmosfera negdje između nelagode, ukočenosti i rezigniranosti. Veliki je pogon bio pregrađen, a Vremenske boli je ispratilo cirka sto ljudi. U teoriji sasvim dovoljno da se stvori štimung koji bi podsjećao na koncertni, ali jok. Ostaje vjerovati da će biti drugačije kad sljedećeg mjeseca budu svirali u Čvari prije Katie Ellen (član benda Jakov je lik iza klupskog Indie emo naočale programa), a ja prisežem da ću tada biti inspiriraniji u pokušaju dočaravanja emocije koju ovi žele ispoljiti. Nisam se zajebavao kad sam ustvrdio da su Cloud Nothings navratili s ciljem promoviranja albuma, odsvirali su nam ga u komadu na početku koncerta. Pod "nam" podrazumijevam nas recimo 350. Znači, da je prodaja karata išla nešto slabije, mogli smo imati rasprodani mali pogon, što bi možda bilo bolje za sam gig. Veći bi bio hype u zraku, a to bi automatski ponukalo bend na veću involviranost. Ovako smo si ostali negdje daleko, nismo doživjeli jedni druge do one razine do koje smo to možda mogli. Kao jedan od razloga za to postoji i činjenica da nam se Dylan, pjevač, gitarist i alfa i omega benda, u jednom od rijetkih - ali iznimno kulerskih i opuštenih - (ova fora s crticama je pokušaj da se riješim beskrajnih zagrada, kako vam se čini?) obraćanja pojadao da je bolestan, pa da mu je žao ako bude zvučalo zakurac. Mislim, daleko od toga, zvučalo je solidno. Lik ima zanimljiv vokal, poput Drage Ćosića umije skroz promijeniti boju glasa kad intenzitet situacije to zahtijeva, odnosno kad prelazi iz pjevanja u vikanje. I tako, ima dosta velike uši, i čini se simpatičan. Jako je licemjerno od mene to što sad pišem da ima velike uši, a da ih je igrom slučaja imao netko iz Weather Painsa, nikad ne bih to napisao, od straha da će možda pročitati. Jadno. Iako je Dylan bend stvorio, na pozornici se svakako u motor prometnuo bubnjar, anoreksični hipster koji cepa po tom svom krajnje minimalističkom setu kao grom po ne znam sad točno čemu. Lik je prizor koji je toliko upečatljiv da vuče na grotesku. Sušta suprotnost tome su ostali momci, da mi sad netko pokaže slike faca trojice ljudi od kojih dvojica sviraju gitaru i bas u Cloud Nothings, ja uspio fulati obojicu, greškom bih dvaput izabrao onog trećeg. Doduše, ova je muzika po definiciji vrlo vrlo gitarska, tako da je basist svakako ispao zadnja rupa. Nakon promotivnog dijela su se bacili na sprint kroz ostatak svoje skroz pozamašne kolekcije, a to je onda jasno izazvalo i neka malo žustrija gibanja mladeži diljem Tvornice, ali i dalje sve u granicama krajnje pristojnosti. Budimo realni, sve osim toga bi ionako bilo previše, kad je ovo ipak bend koji, jebiga, ne nudi čovjeku razloga da iskoči iz kože i čupa si kosu. Ono, OK su dečki, ali nema tu nekog velikog putra, ako baš želite da vam budem potpuno iskren. Ni na albumima ni uživo ne nude ništa što već nismo čuli, ali taj se "nedostatak" (koji to i ne mora biti) generalno da lako anulirati određenom količinom nekog žara i poleta. Na ovom gigu je toga, osim u slučaju tog lika za bubnjevima, svakako nedostajalo. Ispast će još na kraju da se radilo o jednom rekordno prosječnom koncertu. Baš ono, i jedan i drugi bend su došli i odsvirali, a mi smo bili i poslušali. I to je doslovno to. Ništa više. Da su bar bili još malo gori svi skupa, možda bi ostavili snažnije utiske. Ali, ajde, ima i u ovom nešto - kad nakon par godina skrolam kroz stare reportove zna me obradovati taj "U jebote, pa što sam ja na ovom bio?" moment.

ujak stanley // 17/02/2019