Imao sam sreće. Nakon višetjednog lumpovanja po raznim gradovima diljem Europe bez prebijene pare, činjenica da se nepunih dva dana nakon mog povratka u domovinu održavalo otvorenje koncertne sezone s praznim novinarskim mjestom za M.O.R.T. može isključivo biti djelom ekstremne sreće. Ne samo da sam već danima osjećao apstinencijsku krizu od manjka koncertnih događanja tijekom svog putovanja, već su mi prvi šut trebale biti svojevrsne mesije domaćeg rock n' rolla. Možda pretjerujem, no svakako je koncert Morta putovanje svoje vrste, u mojem slučaju zadnje ovog ljeta. Radostan i nabrijan krenuo sam na prvih stotinjak decibela ovog putovanja, na dalmatinski doom metal zvan Vukojarac.

Vukojarac

Ova 3/4-orka nije tratila vrijeme, započevši odmah s masnim, ljepljivim i distorziranim riffovima stonerskog dooma. Kažem 3/4-orka jer je pojava drugog gitarista bila sadržana isključivo u crno-bijelim fotografijama koje su krasile pozornicu. 'Ubio se' sumorno nam se obratio vokalist, 'al' ne brinite, doć' će sutra'. Ova je vrlo simpatična šala na žalost bila vrh Vukojarčeve interakcije s publikom, verbalne koliko i fizičke. U najžešćim je navalama energije i sonične prljavštine uvijek pomalo nerealno vidjeti bend koji je praktički zaleđen na pozornici. Ovo bih im ipak oprostio jer imaju onu neopipljivu čvrstoću u detaljima koja je nužna za opstajanje bilo kojeg izvođača u ovom žanru. Povrh toga, prvi su redovi bili isključivo sačinjeni od njihove ekipe, tako da je dobar dio publike u sve popunjenijoj koncertnoj prostoriji više nego doprinosio atmosferi. Ono što oprostiti Vukojarcu ne mogu je glazba sama, ili bolje rečeno šablona po kojoj je glazba izrađena. Gotovo je svaka pjesma odsvirana u tih pola sata pratila identičan kalup. Tvrda riffčetina s teškim aluzijama na Sabbathe, doduše začinjena specifičnim zvukom akustičnog basa, svirala bi točno do onog trenutka u kojem se osjećate kao da ste napušeni na rubu sna. Sjedite u oronuloj fotelji u prostoriji s više THC-a od kisika dok Vam se mozak pretvara u kašu. Tad najednom kreće udarna druga polovica pjesme koja vas neočekivanom silinom zabija u asfalt. Ova promjena predvođena fantastičnim bubnjarom trzne cijelu atmosferu paleći je munjevitim ritmom, električnim solažama i gromoglasnim vokalom. Vukojarac nas nakon toga vrača kući istom brzinom kojom nas je iščupao iz nje, da bi nas nakon nekoliko minuta opet izlemao injekcijom energije. Ova je šablona odlična prvi, pa čak i drugi put, al' stari, već nakon četvrtog je pretjerivanje. Na svu sreću, gaža je završila taman kad me ova struktura počela bosti pa ne mogu reći da sam izašao s negativnim mišljenjem, a ako je suditi po publici, vjerojatno sam jedini cjepidlaka kojeg je ovo iole smetalo.

M.O.R.T.

Već zagrijan moram priznati da sam bio poprilično uzbuđen, kao i ostatak prepunog Vintagea, no ne bez svoje doze skepse. Od onih sam koji smatra da je najnovije englesko izdanje ovog benda ujedno i njihovo najslabije, a ova skepsa se povećala čim je koncert otvoren s funky 'I don't believe in you'. Daleko od toga da je ovaj album loš, i daleko od toga da slušanje ovih pjesama uživo nije užitak. Ipak, od Morta sam kroz godine počeo očekivati nešto veću razinu kvalitete. Mort je bend koji nije osvojio slušateljstvo Hrvatske rock 'n' roll scene nekom pretjeranom inovativnošću ili eksperimentacijom, upravo suprotno, Mort je u svakoj noti i svakom stihu uspio sadržati srž i duh sveg onog što čini okosnicu bluesa, rock n' rolla, punka itd. Njihovo je stvaralaštvo iznimno gustog karaktera, svaki ton elegantno vodi u onaj sljedeći, a svaka misao zaokružuje cjelinu pjesme. Uživo je ovo potencirano na n-tu razinu te uzlaznom putanjom iz sekunde u sekundu pretvara zrak, prostor i vrijeme u plazmu čiste energije, u surov susret s esencijom kaosa. Problem unošenja pjesama koje su možda nešto slabije napisane i nešto manje marljivo posložene jest da u tom penjanju prema rock prosvjetljenju se svako toliko napravi par koraka unatrag. Nije svaka pjesma s ovog albuma za baciti, niti je šutka koja je eruptirala na početku koncerta trajući nemilosrdno sve do samoga kraja zamirala zbog ove činjenice. Opet, dojma sam da je taj kolektivni zanos bio usporen tijekom izvedbi većine pjesama sa Standing Runningmana, a dobar je dio set liste bio upravo s ovog albuma. Naprosto je inercija na kojoj počiva kohezija Morta bila mjestimično usporena. Paradoksalno, unatoč tome što se u prvih 45 minuta činilo da će ovaj koncert sveukupno biti nešto slabiji nego očekivano, pri kraju giga mi se dogodio apsolutno najdraži trenutak na bilo kojem koncertu Morta (a nagledao ih se jesam). Zaredalo se nekoliko uistinu udarnih pjesama te su se u momentu kad više od polovice članova sad već mahnite šutke nije imalo majicu ljudi počeli masovno penjati na pozornicu obliveni znojem i vođeni prije spomenutom inercijom. Jadan ih je zaštitar svako toliko skidao, no kritična je masa bila postignuta te je cijela ova situacija kulminirala na 'Malom Isusu'. Kakva ekstaza, kako je predivno moćan trenutak ovo bio. Pozornica se pretvorila u svojevrsni 'melting pot' ljubavi, nasilja i orgazmičnog upijanja glazbe (što na kraju dana Mort kao bend i sam jest). Svi znojni i zagrljeni stojimo tamo dok se publika ispred bine guši od sreće. Cijela je ova oluja potpuno sišla s uma naposljetku u petnaestominutnom jamu spajanja 'O jeziku' i 'Austrije' razbijajući ne više samo fizičke, već i mentalne barijere. Znojan, oduševljen i isprebijan stajao sam potpuno zabezeknut nakon tih 90 minuta akcije. Do vrha planine Morta možda nismo doputovali, ali ovako što nije ni bilo potrebno. Mortus razbijeni dovoljno nam je bilo otpustiti kočnice na 3/4 puta.

jan vržina // 23/09/2019

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Foto galerija