Skrolam ja tako po Facebookovom kalendarčiću ovog ponedjeljka, rek'o znam da nema ništa pametno sutra u gradu ali isplati se još jednom čekirati. Kadli me iznebuha pored čela opandrči informacija da iz Australije dolazi u Vintage bend koji em svira hardcore punk, em sam čak otprije svjestan njihovog postojana. Event je postavljen još par mjeseci prije giga, tako da nemam blage veze kako me ta informacija dotad zaobišla, ali mi je definitivno drago da sam navrat-nanos stigao poljepiti najavu i akreditirati se. Dan je bio neki šugav, kišan i hladan, ali mislim da to nije dovoljno jak čimbenik da bi se moglo opravdati to što su i sugrađani poprilično previdjeli ovaj gig. Možda je stvarno nedostajalo malo žešćeg oglašavanja, možda je karta bila mrvicu preskupa (60/80), a možda krava jajce snese. Kako bilo da bilo, nas je unutra bilo pedesetak. Za bend na Fat Wreck Records koji rasprodaje gigove uokolo i svira s Foo Fightersima, ne valja. Sve te okolnosti (a poglavito ona o trulom kurčevom danu) su baš mogle taman lijepo sjesti ovoj škvadrici da odrade svirku s pola gasa i skupe prnjice. No, dogodilo se upravo suprotno. E sad, koliko je to što se dogodilo upravo suprotno uopće važno, i jesu li time išta naročito postigli, o tome bi se dalo diskutirati. Jer, striktno statistički gledano, radi se o poprilično inovativnom bendu koji na izvanredno uhu prisan način cepa tu neku svoju zastranjenu varijantu strastvenog hardcore punka što samo gleda kako bi zbrisao u hard rock, alternative rock ili metal, a bez da u iti jednom momentu možeš uperiti prstom i reći "koji kurac, pa ovo uopće nije punk". U isto vrijeme onako primitivno iskreni i čisti, koliko i zagonetno vrludavi, ako me berete. Ako u to uključimo tekstove, stvar postaje još jača, jer o čemu god zborili, rade to s nevjerojatno jasno definiranim stavom, te koriste slike i figure do kojih 99% punk bendova današnjice (a bogami i jučerašnjice) ne bi mogli dobaciti makar sjedili svi zajedno i mozgali tjedan dana. I to ne na onaj ponekad pretenciozni "Pasi" (čisto primjera radi, apsolutno obožavam Pase) način, već opet prizemljeno i drito u glavu. Pa ma koje god tematike se dotakli, a dotiču se bezbrojnih. Uz to sve, uživo su potpuno prirodni, simpatični, uživljeni i voljni na svakakve pizdarijice u svrhu šoua i dobre sprdancije. Hoću reći, što se tiče njih kao kolektiva, ama baš svaki uvjet za nezaboravan koncert je i više nego ispunjen. Samo, ovaj koncert nije bio nezaboravan. Bio je odličan, ali nikako i nezaboravan. Dapače, mislim da bih ga prije morao svrstati u ladicu onih na kojeću za godinu-dvije zaboraviti da su se dogodili. Bili smo tamo, promatrali to sve, dopadalo nam se svima, ali to je više-manje to. Dogodilo se, prohujalo je, prošlo, bez da je, nažalost, ostavilo ikakav ozbiljniji trag. Ako sam u išta u životu siguran, a to je onda ono da bi na nekom drugom mjestu u neko drugo vrijeme njihov koncert uvrštavao na godišnje topliste, ali ovo jednostavno nije bila ta večer, i možeš ga jebat'. Članovi benda su onako u nekoj Black Lips furci, svi odreda su dugokosi, ispretetovirani, mršavi, i vidi se da vole koješta unijeti u sebe. To su potvrdili kad su nas u više navrata tijekom svirke molili da poslije ostanemo lokati s njima (nadam se da je bar netko to i uradio, ja sam imao najbolju volju poći doma odmah nakon, ali sam na prevaru odvučen u Krivi do fajrunta), ili kad mi je simpatična basistica dok nisam gledao uzimala guceve nečega što se prodaje pod pelin a u biti smrdi na amaro, i žicala par dimova cigarete među pjesmama. Stevie Williams je glavni, i to nikad nije bila tajna. Glasnice ne štedi ni kad bi možda mogao, vlada pozornicom kao Jole u primeu, cijeli je lud i nabrijan, spušta se i u publiku, naređuje nam da ne budemo pičke i da se malo mlataramo, i baš ono istinski daje sve od sebe da bi stvar profunkcionirala. U tu kategoriju ulaze i, valjda, duhovite pričice, ali jebo me pas ako sam iti jednu riječ od toga što su ovi trabunjali ja razaznao. Zamolio sam ih u nekom trenutku da ako bi mogli pričati engleski da se možemo i mi veseliti, ali samo su se nasmijali i odgovorili nešto što nisam razumio. Kao malu naznaku u smjeru fakta da je pred nama nešto mrvicu veće od običnog rendom punk benda iz neke pripizdine kojem se netko smilovao i odlučio pružiti priliku da zasviraju u Zagrebu, prijestolnici svog pankstva, spominjem da je u publici bilo ekipe koja je znala pjevati, to jest urlati, s njima. Tu se prije svega isticao gospodin čiji su podaci poznati redakciji, a ovdje ćemo ga osloviti sa Zdrobert Džanković, ali bilo je još par zanesenjaka. Na najvećim hitovima se moglo vidjeti i ono što je uvijek dobro, a to je kad se ljudi zagrle i zapjevaju, u elegantnoj maniri klape Kumpanji. No, to je bilo većinom to od publične djelatnosti, ostatak statika i kimanja, kao što bog zapovijeda. Bila je ta jedna mrvu ozbiljnija "naručena" šutka, ali to je više iz kurtoazije, ne računa se. Malo je uopće reći da su oni gore dali više nego mi dolje. Čak mislim da je ovo bio jedan od radikalnijih primjera takvog nesrazmjera kojih se sjećam, ili barem još od Supersuckersa. Ok, da, u usporedbi s tim je ovo bio raspašoj. Dosta je česta stvar, a meni malo ide na kurac ponekad, to da bendovi kad "završe" sa svirkom, siđu sa stejdža i ostave gore da nešto krči, zvili, zavija ili pišti. Tada se za bis treba boriti još duplo žustrije, jer moraš nadglasati to neko govno, a to ljude zna indisponirati u startu pa se ni ne potrude. Nekih 40 sekundi smo živjeli u uvjerenju da su i Klovnovi jedni od tih smicaličara, te da od bisa neće biti ništa, ali onda je basist jadan došao gore i zbunjeno pokušavao ištekati to neko zujanje, dajući do znanja da je stvar potpuno slučajna, pa je bisa, putem kojeg je dobačeno do milestonea od 60 minuta koncerta ipak bilo. Iako bi sve bilo isto i da ga nije bilo. Više sreće drugi put, sve drugo već imate.

ujak stanley // 07/11/2019