Postoji jedan poseban element čarolije pri odlasku na brucošijadu svojeg fakulteta, pogotovo ako na dotičnoj nikada niste bili. Ne znam je li do uvjerljivo veće mase dragih poznanika ili naprosto do specifično-simpatične FFZG atmosfere u zraku, no svaki mi je pokret bio prirodniji, svaka konverzacija glađa i svaki trenutak ispunjen nekakvom priglupom dječačkom srećom već pri samom dolasku na studentski dom Stjepana Radića. Revitalizirana tek prošle godine, daleko je u ovom trenutku udarnost naše brucke od intenzivne ritualne inicijacije FER-a ili čak od navodnog statusa koji je sama uzdržavala na početku desetljeća. Ipak, što zbog manjih proporcija, a što zbog mjestimičnih organizacijskih kiksova, FFZG ima element ljudskosti i iskrenosti s kojim se rijetko koje glazbeno događanje može dičiti (čak i ako sam lajnap nije bio pretjerano hvalevrijedan). Barem su mi to bile inicijalne misli dok smo ja i volonterka iza ograde pripito pokušavali nekako zavezati press akreditaciju dok su u publici svi s osmijehom na pozornici gledali svoje drugare iz benda Bordeaux.

Program je kasnio dvadesetak minuta, a kružni je prostor Pauka već bio ispunjen relativnom količinom ljudi. Kako su mi uzvici internih pošalica uskoro naznačili pretpostavljam da je tomu bilo tako zbog pozamašnog broja njihovih prijatelja u publici. Na moju žalost i sramotu većinski sam dio koncerta propustio zbog besplatnog koncerta Cinkuša na glavnom kolodvoru te prije spomenute strke s akreditacijom tako da ne mogu biti potpuno siguran. Sudove ni dojmove tako nisam u poziciji davati, no valja napomenuti da je sviranje covera Simple Mindsa za zadnju stvar podosta jeftin potez, iako je ljude razveselio pa što ti ja znam? Na nekih sam se deset minuta zaputio van te u vrlo zabavno komadu alkoholiziranja saznao da se velika većina ljudi ponajviše veseli Letu 3 ili Prtiju. Moju su favoriti ipak bili Jebotonci te sam se ubrzo vratio unutra. JeboTon ansambl

Gradim spomenik sljedećem sastavu koji će me ispuniti s upola serotonina kao ovaj kolektiv. Bile perkusije, puhači, gudači ili gitaristi svaka je od kojih osamnaest osoba na pozornici vedra, slatka te ispunjena elanom od prvog do zadnjeg trenutka svakog nastupa. Naprosto svojim jednostavnim melodijama raskošnog zvuka ispunjavaju cijelu prostoriju radošću lako uočljivom u očima svih prisutnih. Poduplana je publika tako plesala u sveprisutnoj ritmičnosti neprestanog toka tonova i bombardiranja višeglasjem, proživljavajući i sami jednostavne trenutke sreće i sentimentalnosti koju jebotonci slave svojim himnama. Većinski dio koncerta to na žalost ipak nije bila ona razina potpunog sjedinjenja s kolektivom u zajedničkom slavlju života, sveprisutna koncertna razlikovnost mi-oni je i dalje postojala. JeboTon inače ovakvu dihotomiju u potpunosti anulira, no to je puno teže, ako ne i nemoguće, postići na velikoj bini, prištekani u struju s fizičkom barijerom ograde ispred nas. Zadnje su tri pjesme ipak izvedene in medias res, direktno ispred publike u potpuno ištekanom obliku jer je bas navodno crkao usred koncerta. U ovih je tri pjesme bilo kakvo razlikovanje iščezlo dok smo svi zajedno uživali u čistoj ljubavi koju je JeboTon ansambl te večeri prisvojio. Let 3

Dosta je neobično stavljati dva najpoznatija benda u sredinu programa i nisam siguran koliko je to pozitivno utjecalo na sam event. Glavna je dvorana svakako bila ugodno popunjena, ali ugodno popunjeno za nešto što se činilo kao središnje glazbeno događanje zasigurno nije bilo dovoljno. Moguće da je dobar dio ljudi i dalje pio vani, i to mogu shvatiti, atmosfera je gorila zapaljena ogromnom količinom pristupačnih djevojaka i momaka od kojih velik broj nije ni namjeravao ući. Moguće je također da je dobar dio ljudi izašao čim je kročio u prostor jer je Let 3 tog petka bio apsolutna crna rupa čiste šablonizacije. Dajte mi trunku duše pobogu, doslovno je pet pjesama bilo dovoljno za isisavanje sve dobre volje i užitka iz mog tijela i duše. Mislim serem, vjerujem da ako Vam je Let 3 drag i ako ih nikad niste vidjeli uživo da Vam je bilo iznimno zabavno. Ipak vidjeti ovo četvero kako iz koncerta u koncert šaltaju iste parole, traže publiku iste stvari, nose iste kostime i bacaju s bine perje vjerojatno istog jebenog brenda postaje toliko tužnije kad se nitko na pozornici ne trudi. Davno je stvaralaštvo Leta 3 prošlo sedamnaest razina rasprodaje i reironizacije, takve se interpretacije više ne mogu raditi. Uspješnost njihovog nastupa ovisi isključivo o tome koliko će truda odlučiti uložiti u prožvakani, hrđavi kalup svoje predstave (pogrdno nazvane koncertom), a na svoj su specifičan način uspjeli uči u minus poene. Publika je naravno odradila svoj dio - šutka je napravljena, nimalo se spontano deralo Mrletov scenarij te se plesalo točno na način na koji su oni htjeli. Ovo nije odlika kvalitetnog koncerta, već manipulacije mentalitetom mase iz koje rijetko tko izađe zadovoljan. Najčešće je efekt nakon koncerta iscrpljenost i umetnuta svijest o iluziji kvalitete koncerta. Nikada solaže nisu bile baš toliko po PS-u, nikada entuzijazam toliko fejkan i nikada live nastup nije bio ovoliko sterilan. Ako je jedna stvar nakratko narušila ljudskost i iskrenost naše predivne Brucošijade, to je bila paklena patnja ovih devedeset minuta čiju sam glavninu zahvaljujući dobrom drugaru ipak proveo za šankom. Prti Bee Gee

Isprao sam grozan okus tog fijaska iz usta raznim pronađenim nepopijenim alkoholnim pićima, kojih je na svu sreću bilo dosta. Nešto pijaniji te ponovno natrag u flowu večeri zaputio sam se na beogradski old school hip-hop Prtija. Nije teško shvatiti zašto kvartovski brijači svih uzrasta idoliziraju Prti Bee Gee te zašto je njihov utjecaj toliko širok i silovit. Izuzev energije i čvrstog stava ovoj dvojici vjerujem svaku riječ koju izuste. Od živopisnih anegdota s kvarta do istovremeno nasilnih i paranoičnih napetijih trenutaka, Mikri i Eufrat sve su to proživjeli te svoja sjećanja udarno prenose svakom članu publike. Publika se na žalost jako prorijedila, a izuzev nekoliko grupacija ćelavaca u Adidas robi koji su održavali koncert na životu, većina je mrmljala i pomalo kljucala. Eufrat se čak u jednome trenutku osvrnuo na ovu činjenicu, no nije mi se doimalo da je situacija naročito uništila njihov doživljaj. Pretpostavka je da Prtijev prgavi kvartovski senzibilitet nije kompatibilan sa stereotipnom FFZG atmosferom te sam se tako stao u prve redove među prije spomenute brijače i uživao u silovitoj struji epizoda i opisa beogradske periferije 2000ih. Mikri i Eufrat svojim zaraznim ritmom i hrapavim delivery-em kao da su nam postali sopstveni vodiči kroz tu asfaltnu džunglu gdje uz konstantnu funky matricu saznajemo sve od lijepih, smirenih trenutaka pa do onih punih krvi i šizofrenije. Što ste duže na koncertu to obuhvatniji isječak ovakvog života dobivate, a koliko god je Mikrijevo vodstvo uvjerljivo, vjerujem da bi ovaj isječak bio tim više slikovit uz prisutnost Moskrija te njegove trećine tekstova čije sjećanje je i dalje urezano u bedeme njihovog nastupa. Svakako se ipak veselim svojoj sljedećoj šetnji po njihovom kvartu uz konstantan ritam matrice i energičan glazbeni koliko i vizualni tok ove dvojice. Retfatlanta

Ako se do sad niste sa mnom slagali i smatrate da sam pretenciozna pička koja jede govna bili biste potpuno u pravu. Naime ja samo dajem svoj krajnje subjektivni dojam jedne zabavne večeri te ga se trudim pojasniti, nisam kritičar, a još manje autoritet. Nigdje ovo nije očitije nego u mom dojmu Retfatlante, tako da čitajte dalje sa zrnom soli. Definitivno nisam u skladu s vremenom, izgubio sam doticaj s vršnjacima te se nalazim na krivoj strani povijesti jer trap mi naprosto ne paše. Nemam nikakav problem sa žanrom, ne smatram ga nižom vrstom, već mi je sam zvuk pomalo odbojan. Rekavši to imam određen problem s Retfatlantom. Prije no što pokušam objasniti točno što, treba se napomenuti da je Retfatlanta traperska diskografska kuća pod vodstvom z++-a. On s Đijem te Massimom Savageom u zadnje vrijeme nastupa pod tim nazivom gdje si međusobno izvode pjesme podebljavajući ih onom tipičnom trap kakofonijom. Sve troje je realno ubilo svojih sat vremena. Frcali su od energije, dominirali pozornicu i držali nabrijanu publiku napokon popunjenog Pauka u šaci (i to realno, ne kao Let 3). Nije više bilo ni najmanje naznake usiljenosti ili umora koji je znao na trenutke isplutati u proteklih nekoliko sati. Jednostavno je flow kojim su ova trojica skakali po pozornici tjerajući publiku na konstantnu šutku, skakanje i deranje bio bombastičan. Osjetio ovu energiju jesam, no kognitivna disonanca između fizičke energije i bljutavosti same glazbe bacila me u polupsihotično stanje uma.

Zamislite, molim Vas, circle pit radijusa sedam metara koji u trenutku razvodnjenog kvazi-retrowave dropa biva ispunjenim kojih pedesetak ljudi, svima u potpunoj ekstazi kaosa. O kojoj se pjesmi radilo? Trap obrada Crno i Zlatno od Seke Aleksić! U normalnijim bih okolnostima nazdravio za zdravu zajebanciju, no kontekst je Retfatlante mrvicu previše ozbiljan za to. Zdrava zajebancija najčešće iza sebe ima koncept, a još češće od toga sjedi na solidnoj konstrukciji dobre ili barem kompetentne glazbe. Iza Retfatlante stoje reference koje ciljaju na najniži nazivnik, a sjede na motivima najgoreg korporacijskog popa i vokala gotovo dovoljno moduliranog da sakriva falševe, gotovo dovoljno. Možda je do toga da meni ova 'zajebancija' naprosto nije smiješna, no nekako sumnjam da je dobar dio ovih tekstova napisan s ciljem humora Trap ove sorte u svom kaotičnom nabacivanju zvukova prodaje kroz tekstove stil života, ego trip koji je daleko lakše pojesti ako si ga je moguće opravdati serviranog kao zajebanciju. I to je sasvim u redu, ja bih ga vjerojatno jeo da mi ti polumrtvi vokali i lijeno rimovanje pašu. Retfatlanta se kao i dobar dio trapa tako i tako fokusira više na stilsku formu, nego sadržaj te ih mogu poštovati iz te perspektive. Mogu ih poštovati i iz perspektive spektakla koji su u stanju proizvesti live. Ono za što ih ne mogu poštovati je ta površnost, ta forma i spektakl bez poruke ili sadržaja. Činjenica da se radi o ljušturi glazbe koja Vas neće duševno dotaknuti, mentalno stimulirati ili iskonski obradovati, radi se o glazbi koja svojom energijom i jednostavnošću može zavesti, ali ne i ispuniti. Na kraju dana i sama činjenica da se radi o diskografskoj kući koja nastupa kao grupa dovoljno prikazuje da nikoga nije briga kaj se točno događa ili tko svira, bitno je jedino da te prehiće i da smo svi na okupu, ne? Glazba je stvar prošlog stoljeća.

Playground Hustle

Teško se nakon toga svega bilo priviknuti na eteričnost dua Playground Hustle kao i na prostornost Pauka sa samo desetak ljudi. Svijetla i mašina za maglu koji su na trenutke dirigirali publikom sad su smireni, perje Leta 3 te opušci i razni drugi rekviziti su krasili pozornicu, a cijeli se event lagano bližio svome kraju. Upravo je ova šokantna sumorna tišina aftera bila predivno mjesto radnje za Playground Hustle. Razlomljen ples vokalistice pomiješan s hipnotizirajućim, disonantnim zvucima matrice uistinu je u ovakvom okruženju ulazio daleko dublje u pore podsvijesti. Sjećanje mi je ovdje mutnije, a ni sama gaža nije bila preduga jer je program već dobacio duboko u treću uru poslije ponoći. Ipak teško je zaboraviti tu pomalo sintetičku, mračnu auru oko fragmentirane poezije Playground Hustlea. Cijeli im je zvuk poput sjećanja na sjećanje, neuhvatljiv i upitnog doticaja s realnošću. Uživajući u promjeni atmosfere svih se nas deset jako rasplesalo, a vokalistica nam se u jednom trenutku i pridružila trudeći nam se silovitije probiti pod kožu te nas okružiti klaustrofobijom svoga zvuka. Dalje se ne sjećam, no mogu obećati da ću sljedeći puta izvesti vještiji dojam. Svakako zaslužuju da se o njima piše više nego o Retfatlanti. Tako je i uspješno završila naša brucošijada na kojoj sam se, unatoč tome što sam mnogo srao ovdje, fantastično proveo. Više se taj provod događao zbog samog šarma naše brucošijade te fantastičnih ljudi u publici, volonterstvu i organizaciji. Ipak i glazbeni je program imao svojih trenutaka, te je ako ništa drugo bio pamtljiv. Žalosna je samo činjenica da se iza paravana pomalo nespretne, no i dalje kvalitetne organizacije, krio pad sistem. Navodno količina karata prodana nije bila dovoljna za podmiriti bendove te se cijela Brucošijada nalazila na tankome ledu, no par je sretnih intervencija spasilo cijelu stvar. Iz izvanjske perspektive naznaka za ovo nije bilo što je valjda samo dokaz za njihovu staloženost i općenitu čaroliju okoline. U to ime držim fige da će brucka sljedeće godine imati jednaku količinu šmeka za manju količinu problema, ja ću tamo zasigurno biti po običaju raskopčane košulje i priglupog osmijeha

jan vržina // 03/12/2019

PS: Veliko hvala Karlu Krešimiru Kaštelanu na samoinicijativnom prijedlogu korištenja njegovih fotki za ovaj članak.