Ajde da i ja konačno zajdem u Kulturni Centar Mesnička. Dovoljno se priča o njemu, a i na nedavnom koncertu U.K.Subs sretoh momčinu iz zadarskih Kriptida koji mi kaže da će, koliko se sjećam 28.IV baš u KC Mesnička održati svirku. Pa da se provjeri atmosfera, a za tako nešto ovaj utorak mi se činio idealnim, barem dan prije, mada mi je počeo katastrofalno. Ujutro mi se zbušila guma na biciklu kad sam išao na posao, teglio sam ga po tramvajima iz kojih su me dvaput-triput izbacivali, pa sam došavši na posao s 2 sata zakašnjenja mjenjao gumu i taman sretnem Đuru Dobranića pohvalivši mu se da pravi fanovi Limitless Apologies na dan koncerta svojeg najomiljenijeg benda obavezno mjenjaju gume na biciklima. Da se na vrijeme pripreme puni iščekivanja... Klub je, moram reći vrlo šik s dvije etaže - kafićom u, nazovimo razizemlju-prizemlju-međukatu-suterenu, kako god i prostorom za svirke u podrumu. Cjene su pristupačne, za sada nema upada na svirke, ali zato ima (ne)obavezna donacija sviračima i organizatoru po sistemu 'daj koliko možeš' što je sasvim okey. Zvuk i razglas odlični, pozornica od cirka 7x3 metra može podnijeti bend od 4-5 ljudi skupa s bubnjarom (puno veća od primjerice bivšeg, starog Spunka), a u sam prostor za audijenciju može se nagurati 50-tak ljudi. Te večeri je bila sedeljka s barskim stolovima i stolicama, a kao posebna pogodnost je i mali šank u samom kutu, pa se ne treba po cugu pentrati stubištem. Sve se doima veoma pristupačno i fino zbog neprijeporne bliskosti između publike i glazbenika, elem nešto poput bivšeg BP Cluba i spomenutog Spunka, pa i Funka koji je u tom opsegu najmanji. Bend Limitless Apologies je ustvari frakcija No!Mozzart bez basiste, a Progressive Crew je njihov naziv za takve 'izlete' koje imaju po potrebi kada nisu s matičnim bendom, a imaju štogoderice za svirati. Bila je stoga ovo neobavezna svirka puna improvizacija i slobodnih hodova organski (i digitalno) izvedena u jednom dahu bez pauza između kompozicija što je sveskupa iznosilo oko punih sat vremena. Zoran Vujanović na gitari i spomenuti Đuro na bubnjevima, eh, pa sad, ako ne znate tko su njih dvojica, onda nemate potrebe na dan njihovog koncerta mjenjati gumu na biciklu pa baš i ako morate. A budući da ih ja poprilično dugo poznajem, Zokija još od 2006. kad je sa starim bendom Pars Petrosa nastupao po demo festivalima i radio čudno postavljenu kompleksnu rock glazbu u kojoj je bilo svega i svačega, pa se razvio tijekom godina u vještog gitaristu koji s hrpom pedala, loop-ova i inih pomagala tvori sam-svoj-mini orkestar, tako je i ovaj nastup bio impregniran mnogobrojnim ekstenzijama u kojima se neprekidno pojavljuju oni čudni tonovi za koje bi ste mogli reći slušajući ih kako su djelo synthova, dub-poteza ili snimljenih matrica, no ipak sve to Zoki radi na licu mjesta emitirajući i svirajući po nekoliko paralelnih sekvenca modulirajući ih po vlastitim afinitetima. Počeli su, po očekivanju, ambijentalnim atmosferalijama koje odmah grebu po onom osnovnom - psihodeličnom raspoloženju koje kotrljaju tokom čitave svirke, te se neprekidno vijugavo kretavši po granicama krajnosti za koje se ne može točno definirati striktna stilsko-žanrovska opredjeljenost, no zna se dobro: tu je i space-rock, kraut-rock, psihodeličan rock, post-rock, jazzy-rock, funk, dub, soft-rock, natruhe popa i još koječega čemu je vrlo teško odrediti nazivnik, ali im savršeno dobro pristaje u ovakvim izvedbama. Njih dvojica se kontaju u detalje, pravi su i adekvatan dvojac koji od svega nekoliko tonova ili ritmički poredanih egzibicija umiju na licu mjesta stvoriti kompoziciju s glavom, truplom i repom dozvoljavajući nenadane eskapade kako im se prohtije. Jednostavno, fluidno se gibaju zvukovljem, Zoki je mikrofon koristio tek dvaput-triput uglavnom se fiksirajući na instrumentalizaciju u kojoj lirika nije bitan faktor, a Đuro, ma taj je u stanju stvoriti kompletnu solističku kompoziciju na svome jednostavnom bubnjarskom setu od desetak elemenata u kome su prisutna i elektronska pomagala pri čemu je svaki taj element zaseban i kompaktno razdvojen dio odsvirane tablature. Čak i udarci po činelama kojima je pronalazio točno izgrađen tonalitet, sve to ima zacrtanu funkciju u vještom kontroliranju izgradnje rock/jazz/trance simfonija i rapsodija prozračno utkanih kroz sofisticirane pasaže kojima je, kažem, vrlo teško odrediti pravilno žanrovsko ime, ali nije teško dokučiti im smjer, smisao i globalni emotivno-senzibilni naboj unatoč neprekidnim ekspresijama i nazovimo eksperimentima koji su poput skica što se iz crteža rađenog olovkom odmah bogate i ispunjavaju koloritom prvo tvoreći apstrakciju, a potom i konkretne oblike pri čemu je taj senzualni i uhu u tančine dostupan detaljima obrubljen spektar ustvari u konačnici i najvažniji produkt. Njihova glazba je stoga poput impresionizma potaknutog nadrealizmom i apstrakcijom, te avangardnošću, ali ne onom striktno ciljanom avangardom u svojstvu probijanja eksperimentalnih teza. Ona tvori vrlo zanimljiv supstrakt i esenciju mnogih prohujalih, a i kurentnih faza popularne glazbe (od rocka, bluesa i jazza do popa i elektronike) ne zadržavajući se na ustaljenim načelima ili formatima, a sve to tako opisujući može se steći dojam da su Limitless Apologies neka teška ekspresivna avangarda. Nimalo. Imaju finoću izraza ne šamarajući niti riffovima, niti pretjeranim 'guitar/ drummer hero' prenemaganjima šetajući po amplitudama kako im se god prohtije, a opet, ne dave dugotrajnim intervalima da bi se zagubili u 'jammingu' iz kojeg se ne znaju izvući. Mada, kako sami kažu, sve je ovo nastalo na licu mjesta bez neke veće prethodne pripreme, meni se nikako nije mogao oteti dojam da je kompletan materijal već unaprijed kreiran i skrojen što njima dvojici to uopće nije nikakav problem. A i okupljeni auditorij je to sve prepoznavao svako malo nagrađivajući ih aplauzom kad bi se osjetilo da su kroz te intervale odsvirali imaginarni dio završnog stavka jedne 'kompozicije' i prešaltali se u novu 'extended' varijaciju. Nema šta, ovo je vrijedilo pogledati i poslušati...

horvi // 13/02/2020