Pored dva ranije objavljena singla s kojima su u spregi nekolicine živih nastupa najavili veliki kreativni potencijal, ovaj konačno realizirani EP pokazuje jasnu stilsku transparentnost raznoraznih utjecaja, ali i pomalo presramežljiv izbor pjesama za prvo studijsko izdanje. Činjenica jest da je prvi singl "El toro" ljepotica psihodeličnog rocka uronjenog u blues/ post-punk/ noise na tragovima mirnijih The Birthday Party, a i Zoranovog domicilnog benda Pars Petrosa, pa se nakon drugog singla "Favourite lullaby" u daleko ležernijoj, emotivnijoj i baladičnijoj atmosferi očekivao nastavak sličnih stilsko-žanrovskih vibracija jer je No!Mozzart u novoj postavi od onog rođendana Terapije (23.IV 2016., KSET) na koncertima pokazivao rapidni napredak u stvaranju novih materijala.



Zanemari li se raniji istraživački pristup u sferi lo-fi/ elektro-akustike kada su funkcionirali kao dvojac (prvi nastup im je bio u Močvari 23.I 2014. sa Zvonetom Vargom i Ivanom Picek), a Zoran Vujanović (gitara, vokal, efekti) jedno vrijeme proveo u Tannu Tuwa (2014-2016) na poziciji neurotičnog frontmena (interesantna šteta, obje postave nisu ostavile nikakav službeni zapis), ovo je, mora se priznati, veliki dašak olakšanja da je konačno ovakav hvale vrijedan bend javno dokumentirao i obznanio svoju egzistenciju. Sve ono što se na koncertima, a i na ovome poduljem EP-iju sa 4 kompozicije u prvi mah nazire kao vješta gitaristička improvizacija s obzirom da su 'žice' najistureniji i najvitalniji faktor (basista je Ivan Dugandžić), ipak u konačnici nije samo egzibicija s melankoličnim psycho/ space/ progressive rock ugođajem.



Naslovna tema "In the woods"je nošena vokalnim jazzy lajt-motivima pomalo na latino strukturu Pat Metheneya (uz pratnju vibrafona Nicholas Sinkovića) razvijajući senzibilni acid-pop/ chill-out, pa i trip-hop na rockerski štimung odakle dopire još jedan bitan element - reverb i dub koji je najočitiji u vrlo dugačkom instrumentalnom jammingu "Mushroom dub" od čak punih 14 minuta. I koliko god sve te trome psycho improvizacije na određeni način monotonom hipnozom 'ubiju' atmosferu do letargije usporenog sanjarenja poput dugotrajnih blueserskih mantri, toliko izbija na površinu isuviše stereotipno da se osim te ambijentalističke repeticije ne dešava ništa osobito. Nema neke očekivane eksplozije, osjetilnih klimaksa, a još manje nekog zapleta i adekvatnog finiša. Samo skica jednog ugodno razvaljenog trenutka za drijemež uz neobaveznu glazbenu podlogu. Tih 14 minuta su mogli i bolje iskoristiti, no evidentno je da No!Mozzart nisu težili na ovome izdanju u eter izbaciti sve kurentne adute kakvih imaju u rukavu. Čeka se vjerojatno naredni nosač zvuka, ali nikako se ne treba ostati razočaran ovim izborom kompozicija, posebice ovom posljednjom. Đuro Dobranić kao provjereni ekspert za udaraljke, rasplesane ritmove i šarolike pasaže ovdje i nije dobio osobiti angažman kakav ima na koncertima što je poprilična šteta zbog samog auditorija koji će se po prvi puta susresti s ovim bendom, odnosno kompletirajući pregled i učinak, No!Mozzart nisu uspjeli predočiti onu snagu kreacije koncerata na kojima su daleko jači i nadasve kreativniji. Ali, ako ništa drugo, imaju taj fantastični "El toro" za sjajnu odskočnu dasku koja im u nastavku karijere cementira vrlo važnu početnu točku, a to nimalo nije pjesma koju će kroz izvjesno vrijeme odbaciti. I oni, a i audijencija. Momentalno im je najjača, no ne treba smetnuti s uma da takvih sličnih komada još imaju. I to onih koji vuku na sofisticirani art-rock. Vrlo dobro ostvarenje s odličnom snimkom, svirkom i produkcijom, ali oni koji ih znaju s nekih sjajnih koncerata (pogotovo onaj u Muzeju suvremene umjetnosti 4.XII 2016.) složiti će se samnom da to ipak nije ono što se u potpunosti očekivalo. Samo treba još strpljenja. Prave stvari tek dolaze. Nadam se.

Naslovi: 1.El toro, 2.Favourite lullaby, 3.In the woods, 4.Mushroom dub

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/03/2017