MENT festival često doživljavam kao osobu od krvi i mesa; dragu, široke ruke, brbljavu i dinamičnu, urednu i pametnu, jednu od onih osoba na koje uvijek možeš računati i u čijem se društvu uvijek osjećaš ful ugodno.

Bilo je ovo moje treće vraćanje na MENT i znala sam da i ove godine mogu računati na to da neće biti greške. Iako, moram priznati da sam bila pomalo 'nevjerni Toma' što se večeri otvaranja festivala tiče jer mi se činilo da su proteklih godina imali daleko jača i atraktivnija imena na otvaranju. A i potajno sam se do samog kraja nadala da će povući moje miljenike koji su se baš u to vrijeme muvali po susjedstvu, The Murder Capital i shame. Ali taj nevjerni Toma je nestao istog onog trenutka kad su se Dakh Daughters popele na stage i započele svoj show. Ovih 6 multitalentiranih žena izrodio je Dakh Teatar iz Kieva tako da je ono što smo gledali bilo nešto između kazališne predstave, kabarea, rock opere, na trenutke i stand up show-a te koncerta. Glasovi su im moćni jednako kao i umiljati, instrumenti bučni jednako kao i tihi, tekstovi važni jednako kao i duhoviti. Sva ta dinamika i te transformacije držale su našu punu pažnju cijelo vrijeme koncerta. Bome, odličan početak. Nakon koncerta, dok se more ljudi slijevalo stepenicama kat ispod u Komunu na turski bend LALALAR, ja sam zapela gore jer sam srela prijatelja i trebalo je proćaskati tih par minuta. Ispostavilo se da je tih par minuta bilo dovoljno da bi se ulazak u Komunu sada činio jednakom mukom kao osvajanje Everesta. Dupkom pun klub, čep na vratima, dvadesetak ljudi još čeka na ulazak. Javljam frendici koja je već unutra da ja odustajem i idem popit pivu. Ove godine su ostavili razmaknute crne zastore kluba tako da smo i mi koji smo ostali vani mogli vidjeti šta se dešava unutra. I gledam ja kroz to staklo i slijedeća poruka koju pišem frendici je "Hej,ovo je nešto sexy, hoću unutra." Zadnja poruka koju sam joj poslala bila je "U prvom redu sam." Lalalar su me oduševili, iako sam zbog svih tih peripetija stigla u prvi red na zadnje 3 pjesme. Svejedno, u tom roku im je uspjelo da me rasplešu kao nitko drugi do kraja festivala. Kombinacija masnih elektronskih beatova, zaigranih gitara i anatolskog tradicionalnog melosa bila je pun pogodak. I sexy plesni pokretni frontmena nisu mi uopće bili mrski, ko bi reko. Bilo je vruće u prvim redovima. Slijedila su potom dva izvođača koja nisu ostavila neki utisak na mene, većinom samo iz razloga šta nisu 'moja šalica čaja'. Kamaal Williams koji je bio najavljen kao glavna zvijezda te večeri, te domaći Pantaloons. No, to što nisu moja šalica čaja ne znači da ne prepoznajem kvalitetu fantastičnih glazbenika i u jednom i u drugom bendu, a u potonjem su još i dosta mladi. Dan drugi, što u prijevodu znači seljenje u meni srcu dragu Metelkovu. Ali ne samo u Metelkovu. MENT nastavlja sa širenjem lokacija održavanja festivala te nakon što je uveo krasni ljubljanski dvorac kao novu lokaciju prošle godine, ove godine nam je pokazao da Ljubljana ima još pregršt idealnih lokacija za održavanje koncerata kao što su Dijaški dom Tabor, Slovenska Kinoteka, BIG Nose record store i drugi. Skoro da nije fer koliko ih taj grad ima. Seljenjem u Metelkovu i ostale klubove i zapravo prvom pravom festivalskom večeri pojavi se uvijek i onaj dobro mi znani osjećaj stresa koji se uvijek pojavi u ovakvim formatima festivala gdje se sve preklapa. Hoćeš na sve. Al ne možeš na sve. Moraš odabrati. Ali kako odabrati?! Nikad ne znaš šta te može iznenaditi. Ako igraš na sigurno, propustiš neko krasno iznenađenje. Ako ideš na iznenađenje, možda se razočaraš i ubije te grižnja savjesti šta nisi išao na onaj drugi bend. Nije lako. Ali je jednako tako taj vrtlog, ta lutrija, nešto najuzbudljivije šta znam.

Odlučila sam tu večer započeti lagano, sa baskijcem Amorante-om u Dijaškom domu Tabor. Oduševio me prostor, krasna dvoranica, intimna, s daškom nekih prošlih vremena. Stigla sam tamo taman da uhvatim austrijanku Aliciu Edelweiss i skužim da je ful slatka, uvrnuta i posebna u toj svojoj osobnoj verziji folk popa. Odmah prvo žaljenje da nisam došla na vrijeme da odslušam cijeli koncert. Alicia je očito žena od puno talenata jer je za sam kraj nastupa, svirajući harmoniku, zavrtila hoola hop na nosu. Da, na nosu. Čovjek zbog kojeg sam došla u dijaški je jednostavno krenuo pre sporo da bi se poklapao sa mojom unutarnjom frekvencijom u tom trenutku te sam se odmah nakon prve stvari pokupila u Metelkovu gdje sam u najdražoj Gromki očekivala nastup slovaka 52 Hertz Whale; jednog od par zaokruženih imena jačeg zvuka koje sam htjela vidjeti ove godine, uz Neighbours burning neighbours, Decibelles i Petrol Girls. Pjevačev adhd moment mi je bio nekako pre naglašen i djelovao odglumljen taman da mi odvrati pažnju sa same glazbe. Moram priznati da me ove godine ništa nije "izulo iz cipela". Djelomično jer sam radila neke čudne izbore zbog kojih sam propuštala na drugim mjestima, kako sam kasnije saznala, daleko bolje nastupe. Jedan od takvih kikseva je bila odluka da idem čuti Molchat Doma. Hajp, rasprodani koncerti u Hrvatskoj i Srbiji, mislim da je moj kiks bio opravdan. Stojim ja tako, slušam i mislim si u čemu je fora. Stvarno ne bih znala jer je meni koncert bio dosadnjikav. I glazbeno i vizualno. Ajde, pjesma 'Na dne' mi je ok jer je strašno zarazna i pjevušiš tih par notica kasnije u glavi stalno. Ali ostalo, kao da sam sat vremena slušala jednu te istu stvar. Osobno, mislim da ništa novo nisu donijeli na stol od svih onih bendova iz 80tih čija se imena povlače kad se priča o Molchatu. Ali ekipica u prvim redovima luduje pa mi je bilo zanimljivije gledati njih. Pošto je Gala Hala tada pucala po šavovima a ja naravno u prvom redu, morala sam se predati i odslušati do kraja pa sam tako propustila francuze SLIFT u Menzi pri Koritu koji su navodno bili odlični. Od ranije navedenih bendova koje sam si bila označila, nekako su mi Neighbours burning neighbours najviše sjeli. Decibelles nisam uspjela čuti osim zadnje pjesme a Petrol Girls sam nažalost propustila u korist mladog rusa STADT. Zanimljiv dečko, zanimljiv nastup, sirova energija, ruska težina. Neki miks ebm-a, darkwavea i synth popa. Negdje sam kasnije pročitala da je odselio iz ratom razorene Ukrajine te su njegove pjesme produkt iskustva života u ratnoj zoni. Opipljiv je taj mrak i bijes u njegovoj glazbi jako ali je u isto vrijeme i jako plesan. Kad sam počela kukati da sam propustila Petrol Girls, frendica Andreja me vratila nazad u normalu riječima kako je njoj draže podržati mlade, još neafirmirane umjetnike koji su, kao npr. STADT sada po prvi put nastupali u Europi. Imam pametne frendice znam. Od ostalih bendova, izdvojila bi odlične engleze Black Country, New Road koje sam nedavno propustila na Sonic City festivalu te sam bila oduševljena što sam ih vidjela na MENT-ovoj listi izvođača. Oni su jedan od onih novih mladih bendova koji se ne boje eksperimentirati sa različitim žanrovima i kojima to sasvim dobro polazi za rukom. BCNR kombiniraju elemente jazza, rocka, malo i improviziraju, imaju saksofon, violinu, a tu i tamo može se čuti i utjecaj istočno europskog melosa. Osvojili su me svirkom no ne i stage presence-om jer su djelovali strašno ozbiljno, nezainteresirano i "kao da su se prije koncerta svi međusobno isposvađali" (opet Andrejine riječi). Ne znam da li je ovo iznimka ili su uvijek takvi i ne znam da li je to možda nekakav oprez povezan sa situacijom iz prošlog benda iz kojeg su potekli a čiji je frontmen bio optužen za seksualne napade, uslijed čega se bend raspao. U svakom slučaju, odlični su i ta situacija na stageu i ne smeta previše. Iako bi voljela da su uspostavili bolju komunikaciju s publikom. Dalje, rusi GNOOMES su me fino uljuljali svojim divno mekim i punim, psihodeličnim i valovitim zvukom. Još jedni rusi, shoegazeri WOODEN WHALES su me pak osvojili pre slatkim djevojčurkom koji ima dosta jak i upečatljiv glas kojime kao da pripovijeda neke lokalne mitove i legende. Što se naših domaćih snaga tiče, po prvi put sam čula i ugodno se iznenadila Klinikom Denisa Kataneca. Često sam znala slušati kako ljudima smeta Denisov glas. A pošto i ja često znam biti osjetljiva na takve stvari, bila sam skeptična. Ali, ono šta sam čula i vidjela je ful zaokružena priča koja jako dobro funkcionira i na koju publika dobro reagira. Svirka im je odlična i drži pažnju konstantno a Denisov vokal, koliko god neobičan i neuobičajen, ni na jedan trenutak ne odskače te dapače, jako dobro paše uz taj njihov izričaj. Škicnula sam još nijemce People Club u Staroj mestnoj elektrarni, koji su bili sasvim ok za plesnjak ali njihov spoj soula i popa nije na mene ostavio neki značajniji dojam, te slovaka FVLCRVM u Channel Zero kojeg uopće ne znam kako bi opisala. Ono šta znam reći o njemu i njegovom nastupu je da je strahovito razigran i da vidno uživa u onome što radi tako da je to, bez obzira šta je njegova glazba miljama daleko od onoga šta ja slušam i volim, sasvim dovoljno da na mene prenese dio tog svog veselja i da uz osmijeh densam na zvukove tog fluorescentnog geekastog dečka. Ljubljana nas je¸za razliku od prošle dvije godine (2018 nas zameo snijeg, 2019 gnjavila kiša) počastila divnim sunčanim vremenom.

Jutra sam provodila na 'Speed datingu: Meet the international festivals' u Kinu Šiška kao jedna od predstavnica Indirekt Festivala, upoznala brdo novih i zanimljivih ljudi, ostvarila kontakte. Kasnije tradicionalna kavica + toast u baru i minglanje, popodne ručak u mom omiljenom orijentalnom restoranu u gradu Abi Falafel, zatim šetnjica uz rijeku, pa čaj od svježe mente sa medom u Pritličju pa navečer na koncerte. Dalo bi se ovako i malo duže od ta tri dana festivala.

Jedina dobra strana činjenice da vrijeme leti je da će nam vrlo brzo doći iduće izdanje MENT festivala. Do tada imam još dosta istraživanja i preslušavanja svih ovih bendova koje sam nažalost propustila ovaj put.

Kapa dole svakom čovjeku u organizaciji festivala zbog kojih je ova mašinerija tako fino podmazana, ljudima koji nas uvijek tako divno ugoste i na kojima iz nekog razloga nikad nisu vidljivi tragovi stresa ili umora koji je ja mislim neizbježan uslijed tako velikog rada potrebnog za ovako dobro funkcioniranje stvari. Tko zna, možda su vanzemaljci. A možda samo jako dobro znaju svoj posao. Ekipica, bez greške i ovaj put. Živili!

jelena vojinović // 13/02/2020

> vidi sve fotke // see all photos