Iako i dalje imamo 2 soma oboljelih dnevno, što je brojka dosta veća od nekih brojki zbog kojih nije bilo života većim dijelom zadnje 2 godine, odjednom više nikoga nije briga, i grad nam apsolutno puca po šavovima od događaja svih boja, oblika, okusa i mirisa. Koncerti su nebrojeni svaki dan, ja ću evo večeras na jedanaestu svirku u jedanaest dana otkad sam izišao iz bolnice (nije korona, srce su mi ravnali), i to na osmoj različitoj lokaciji (dvije Mesničke, dva Boogalooa, dvije Tvornice, Boćarski, Lauba, Dva Osam, Močvara, KNAP). Ako tome pridodamo živahne i aktualne Attack, Kuchu, Bacchus, Melin, Hard Place, KSET, Pločnik, Route, Sax, Vintage (ovo su samo mjesta koja mjesečno na stejdž puste autorski "alternativni" bend, uračunamo li covere i DJ-eve, lista postaje značajno šira), da ne širim dalje na Hale, Arene i Domove, morat ćemo si priznati da stvar gori. I da se zna da svugdje budem zadovoljan do ugodno iznenađen brojem ljudi tih zadnjih dana. Evo recimo nekidan ispred Tvornice u 21 sat, kompa moj, red od valjda 60 metara. "Tko to svira?", pitaju se četvorica napušenih u trenirkama u prolazu. "Evo ga!", viče jedan primijetivši plakat, "neki Kizo Jones boktejebo". Obuzimaju me neka pitanja pa se strpimo još odlomak ili dva prije priče o koncertu kao takvom. Prvo, Tvornica je u zadnjih par godina prošla tranziciju u još više fensi-šmensi estetiku i koncept nego što je to uvijek i bila, ono korporativne večere su izgentrificirale i zadnje preostale pankere iz malog pogona. Prilikom tih rebrendiranja i redizajniranja su odlučili i svoj web dakako preurediti, pa su iz potpuno pregledne i svrsishodne stranice došli do priličnog raspada, nasumične nakupine stvari od kojih pola ne funkcionira, a pola zjapi prazno, i to stoji tako već duže vremena. Sve bi to bilo zanemarivo da nije sulude činjenice da se više ne trude ni staviti sve javne evente koji se tamo događaju na web. Konkretno evo, ovaj gig se nije ni spomenuo na službenoj stranici njihovoj. A sutrašnja Natali Dizdar se s druge strane nalazi na pejdžu, ali nema ni riječi o tome na Facebooku (ni među sekcijom "Događaji"), da ne spominjem neke stand-upove i predstave na informacije o kojima možete nabasati samo božanskom providnošću. Ja sam svjestan da Tvornica nije organizator tih evenata koje tako "sabotira"(ovo je radio beogradski Musicology), ali stvarno držim da bi bio red da takva "najprezentnija" gradska dvorana ima negdje neki kalendar sa svime što se na mjesečnoj bazi tamo odvija, nije li to neki minimum? Drugo pitanje se može svesti na "Je li Kizo Jones bio na Dobro jutro, Hrvatska?". Nisam primijetio nikakvu naročitu marketing kampanju za ovu svirku, pa čak niti neki uobičajeni info promo mail nije stigao, nije bilo ni puno plakata po gradu ni Tvorničinog angažmana, cijena karte realno visoka, već je svirao tu prije 3 godine i u međuvremenu nije ništa izbacio. Kojim kanalima točno lik može srijedom popuniti veliku Tvornicu (prošli ju je put rasprodao, pa je ovo čak pad u biti) četrdesetgodišnjacima? Je li bilo na RTL Direktu, Radiju Yammat, Anteni, pojma nemam koji su više uopće? Ili je stvarno bio toliko jebački gigantska zvijezda prije 30 godina a ja sam ignorant? Možda je to. Ne znam, uzorak od par stotina Hrvata koje imam na Last.fmu, i uvijek sam ga smatrao reprezentativnim, mi govori da praktički nitko ovo ne sluša doma. Ali možda je to ipak krivi uzorak, možda stvarno postoji skrivena armija ekipe koja živi za taj funk kod nas. Da. Svakako nema puno razloga za ovo ne slušati doma, mamemi. Ali još je bolje doći uživo, tatemi. Dok su albumi često koncipirani s naglaskom na pop obrasce i produkciju, ova svirka je bila sve samo ne to. Nije bilo ni ušminkanih aranžmana, ni (nekako podsvjesno očekivanih, meni koji prije nisam bio) klavijaturista ili puhača, pa čak ni do kraja jasnog plana što će se sa svakom pjesmom dogoditi, čini mi se. Nekome se to možda povremeno moglo doimati kao prazan hod ili neuvježbanost, ja naginjem na stranu da su i Keziah i majstori na basu i bubnjevima dovoljno groovy po prirodi da mi je u biti drago što je pola koncerta proteklo u tom priično progresivnom, džemajućem điru, u kojem su pjesme stvarno prolazile kroz sedamnaest nivoa radije nego da nam dopuste da ih ulovimo za rep. Vrlo važan dio u toj priči je onaj da je zvuk, barem tamo gdje sam ja stajao, bio fenomenalan, bas sam osjećao u bubrezima (otprilike kao onda kad stojim pola metra od soundsystema na nekom dubu), Kizinu neumornu gitarusinu u grlu, a bubnjeve u koljenima, a kad je tako onda se svakako lako nađe materijal za guštanje. Spomenuta dvojica su bila na pijedestalčićima svatko na svom boku, a Kizo je naprijed bio blažen među monitorima, imao je 6 svojih, aranžiranih kao neki oltarčić. Na pozornici je bio još i njegov ljupki sijedi asistent koji je većinu vremena podizao moral pozitivnim govorom tijela prikriven iza zavjese tako da ga mi ne vidimo, a najviše se iskazao kad je točno znao kad treba dodati maramicu. Kizina je muzika u osnovi funk, ali spontano zahvaća sve od bluesa i soula do duba i afrobeata, objedinio je na gitari crnu spiku od Son Housea preko Hendrixa do Princea, a i Rick James i Michael Jackson su asistirali u kreiranju furke, dok Fela Kuti sve to gleda iz prikrajka. Iako je neupitno, kao i sve što je ikad postojalo, skrojen od brojnih utjecaja, ne bih ga nikako htio prozivati copycatom, način na koji sumanuto fragmentira i ponovo lijepi stvari šamarajući tu gitaru je sam po sebi dovoljno značajan da s lakoćom postaje više od pukog zbroja utjecaja. Uostalom, tko od navedenih je znao tako nonšalantno skinuti jaknu i ostati u toplessu, pa čak i kad istovremeno gunđaš da zašto je ovoliko hladno tu kod nas (Al' stvarno, koji je ovo kurac? Oplakao sam te noći na biciklu po putu doma od hladnoće, kunem se da sam cvilio). Da je recimo bilo 18 stupnjeva kao što priliči, ovaj bi Nigerijac sigurno odradio i bis, ovako je zbog straha od prehlade samo izišao nazad i rekao nam da je on već star i da mora čuvati glas, pa nek idemo kući. Kume, onda samo ne izađeš i kažeš da puste muziku, hvala, sve u redu. Ovako je ispalo krajnje glupo, baš antiklimaks nepotreban.

No, ne ruši to previše ipak ocjenu samog giga koji, iako nikad među publikom nije prešao iz stadija pristojne čagice u neki teži raskalaš, a svoje je vrhunce imao u coverima (Rick James, ali poglavito Dylan i Police), moje apetite zadovoljio jest.

ujak stanley // 12/03/2022