Odvajkada se u krugovima punk supkulture vode rasprave što je pravi punk, a što nije, tko je panker, a tko nije. Na razini bendovskih podžanrova, sve što ima uz punk prizvuk oldskula, hardcorea ili crusta nedvojbeno se smatra "pravim" punkom. Po pitanju nečega što se naziva melodični punk mišljenja su podijeljena, variraju od benda do benda. Tu je presudan kriterij najčešće u kojoj mjeri netko "pop" prepoznaje kao nepoželjni element u suzvučju s punkom. Tako neki punk bend može imati popa u sebi i biti dobar, drugi loš.

Ako pop u širem smislu gledamo kao svu zabavno-popularnu glazbu, svi navedeni (a i brojni drugi) žanrovi su velikom većinom pop jer se oslanjaju na vers-refren-vers-refren strukture, bez obzira kako netko pjeva ili se dere, sviraju li tehnički potkovano ili diletantski, imaju li sirovu ili ispeglanu produkciju, bez obzira jesu li tekstovi o ljubavnim odnosima ili mržnji prema sistemu. Koliko je zasta jedan žanr muzike bolji od drugog kada ovaj "bolji" može postati "lošiji" i obrnuto samo ako se pjesma instrumentalno i vokalno drugačije aranžira, a sačuvaju tekst i harmonijske progresije. Death metal, hardcore punk, alter rock, reggae, dance, rap...sve ima versove i refrene, na kraju dana je sve to pop, jel'te, htio ili ne. Ipak, priznat ću kad na YT nađem video gdje netko neku Katy Perry ili Barbie Girl prebaci u System of a Down aranžman da mi u toj verziji pjesma zvuči mnogo bolje.

Ali nastavimo priču iz prvog odlomka tako da pop gledamo u užem smislu kao podžanr zabavno-popularne glazbe. Miješanje popa s punkom ima različite razine. Ne možemo u isti koš trpati Avril Lavigne, Sum 41, Green Day i Offspring, Ramonese i Rancid, NOFX, Lagwagon, Rise Against, Strung Out, Belvedere itd. Publika tih bendova će se ponegdje preklapati, a ponegdje potpuno razlikovati iako svi navedeni bendovi imaju i punka i popa u sebi, a neki uvode u priču i druge žanrove. Na domaćoj sceni sve vrste punkera će cijeniti jedne Kud Idijote, Pase ili Mikrofoniju, ali neće imati isto mišljenje o recimo Atheist Rapu i Six Packu, Dolibasiji i Lošem primjeru, Motusu i Krivoj Istini, još manje isto o Debelom Precjedniku i Mašinku, a ponajmanje isto o Kinoklubu ili Ignoru. U sirovijim podžanrovima punka je uglavnom muzički bitno samo "da se praši" i ponekad da tekstovi budu ili ne budu na određenoj ideološkoj liniji. U melodičnoj branši ćete teško naći tekstove nepoželjne politički lijevom svjetonazoru, a muzički bi se bendovi mogli klasificirati prema nekoj ljestvici pop faktora u punku od 1-5 i oni koji slušaju punk pop faktora 2 neće imati mnogo sluha i razumijevanja za onaj s pop faktorom 3 ni obrnuto.

(Neću dublje ulaziti u priču s tezom kako nije ni to tako jednostavno, jer bi npr. od jedne Ciroze jetre mogli od pop faktora 1/5 dobiti 3/5 da je samo pjevanje čišće i točnije ili imaš pak Kinoklub sa studijskim pop faktorom 5/5, a uživo lik toliko loše pjeva da im može priuštiti 1/5 bez problema. Ili što jedni Kud Idijoti ili Pasi imaju pop faktor čak 3/5, ali nitko tko voli bendove 0/5 im neće to zamjerati, dok npr. jednoj Krivoj Istini od 2.5/5 hoće.)

Iako na ovim prostorima imamo podosta slušanih bendova koji njeguju melodični punk teško bi se moglo reći da postoji neka kohezivna supkultura baš za taj podžanr punka. Oldskuljare, hardkoraši i krasteri, skupa s nekim punkom nižeg pop faktora tipa 1/5 (štajaznam, tipa Fakofbolan) imaju stabilnu supkulturu sa svojim relativno čestim malim koncertima na kojima je važnije da se svira punk, nego da se voli baš neki specifičan bend. Publika je složnija i homogenija za takav tip punka. Za sve pankersko preko pop faktora cca 2.5/5 afinititeti ka točno određenim bendovima su važniji od supkulturne pripadnosti, samim time je i heterogeniji sastav publike.

Velika je predrasuda i da je melodični punk "muzika za tinejdžere". Sviranje i pjevanje su melodija i ritam. Bio ritam jednostavan ili složen, bila melodija zarazna ili teže pamtiva itd. nema kriterija po kojemu ti glazbeni elementi mogu biti tinejdžerski ili gerijatrijski. Nisam ni primijetio da jedan Lagwagon pjeva o tinejdžerima, niti o njihovim problemima. Možda jesu kad su bili tinejdžeri u nekim ranim bendovima, ali Lagwagon je osnovan 1989. kada im je frontman imao 23 godine, a na prvom albumu 26. Jesu li im publika tinejdžeri? Među ovom masom ljudi tamo viđenom, ne bih rekao. Nisam ih vidio ni na Belvedereu u Novom Marofu, ni na Trophy Jumpu i afewyearslater/Bucket/Pink flamingos/The Last Mile u Attacku. Mnogo više tinejdžera ćete vidjeti na prosječnom hc punk koncertu od 100 ljudi. A i više problematične ekipe, od običnih debila do nazi simpatizera koje nikad nisam vidio na melopunk koncertu.

Puno sam se raspisao u uvodu, ali nije džabe, jer sad ćemo iznesene teze primjenjivati na koncertni lineup.

Trophy Jump. Melodični punk? Da, ali i sa određenim indie rock uplivima. Pop faktor? 3/5, po mojoj procjeni. Publika? U Attacku ih je na headlinerskom koncertu bilo oko 150, tu i tamo koje lice s hc punk koncerata, ali većinom ekipa koja se više identificira s Jeboton kolektivom nego s melopunkom kao žanrom. U Boogaloou ih je bilo oko 50. Tinejdžeri? Možda pokoji oko 18-19, ali ono, očekivao bi čovjek cijeli 7. razred osnovne pošto se radi, jelte, o "tinejdžerskoj muzici". Većinom ista klijentela kao u Attacku, samo 3x manje brojna. Možemo li iz toga zaključiti da u ovom gradu postoji 50 ljudi koji će slušati i Trophy Jump i Lagwagon? I da onih 100 manje iz Attacka otpada na one koji ne doživljavaju LW ni pola posto, nego vole baš TJ? Možda, ali nećemo brzati sa zaključcima, jer nije 135-190kn mala lova za kartu, utorak je, a i ako su TJ stavili na popis 10 ljudi, to je već petina prisutne publike samo radi njih. Više brine što je kartu kupilo 10x više ljudi, a nisu imali interesa za prvu predgrupu iako joj je pop faktor u panku vrlo blizak onome kod headlinera (3/5). Dakle, ostaje ono da svako dolazi čuti određen bend, a ne žanr. Preklapanja publike jednog i drugog benda su minimalna.

Inače, bend je dosta kreativno i tehnički napredovao od onih koncerata kada su u Mikru svirali pred 20 ljudi, na posprdnom engleskom najavljivali pjesme i nosili majice s natpisima "guy" i "dude". Reklo bi se da su sada ozbiljniji bend, ako ne baš uvijek tekstualno, onda sigurno pojavno. I dalje je očigledan utjecaj kalifornijskog punka 90-ih, ali ipak obogaćen i nekim distinktivnim osobinama. Za publiku nije sigurno, ali članovi benda sigurno jesu i općenito ljubitelji žanra kojeg sviraju, jer čak su i organizirali koncert u Attacku s četiri melopunk benda iz raznih zemalja svijeta (prosječnog pop faktora 2.5/5), pa je došlo tridesetak ljudi. I onda ljudi kažu da je hc punk "underground", a melopunk "komercijala". Ma joj.

Mašinko. Melodični punk? Jeste. Pop faktor? 4/5, dakle u rangu onoga da te se više smatra pop bendom s punk elementima nego obrnuto. No bez obzira koliko su više jedno-manje drugo, radi se o bendu koji nije svojina punk supkulture, nego opće dobro. Baš kao što su Edo Maajka, TBF ili Marčelo reperi, ali ih se hip-hop supkultura jednim dijelom odriče, iako ih šira omladinska, pa i malo starija populacija gotivi neovisno o tome slušaju li rap ili neku drugu glazbu. Publika? Oko 150, ali od onih 50 koji su bili na Trophy Jumpu većina je za vrijeme Mašinka viđena vani na terasi. Eto, i to se događa jer je nekima pop faktor punka 3/5 taman, a 4/5 previše, a kad dođe Mašinko onda ih u dvorani ima 3x više koji briju obrnuto. Vjerojatno ih je među tih 150 bilo svakakvih:

a) "dao sam +100kn radi Mašinka, ali dalo bi se i Lagwagon pogledati kad je već tak skupo",
b) "+100kn samo za Lagwagon ne, ali ako je i Mašinko, onda oke",
c) "došao sam na Lagwagon, ali ajd da i Mašinko malo pogledam, pa nije to ni tako loše k'o što pričaju",
d) "pristojno je pogledati i domaću predgrupu",
e) nešto deseto i kombinacije svega.

Kako god da bilo s ovima unutra, više od pola ljudi s kupljenom kartom je imalo svoje razloge ostati vani. Može biti da ih hejtaju, ali prije da ih jednostavno ne zanima, što je čest slučaj kada domaći bendovi otvaraju koncert nekom stranom manje-više poznatom bendu. Inače, može Mašinko na festivalu ili headline koncertu skupiti i najmanje duplo više ljudi, ali opet ne zato što strašno vole melopunk kao žanr, već više radi toga što im baš taj bend drag, a eto ispada da "slučajno" sviraju melopunk.

Lagwagon. Melopunk? Da. Pop faktor? 3/5, znači niste baš Dead Kennedys (2-2.5/5), ali niste ni Green Day (4/5), pa može. Ljudi? Oko 500, ma da sam se možda prevario i do +/-100, jer što je dvorana punija, to mi je teže procijeniti brojnost ljudstva. Postavlja se pitanje zašto je koncert bio prvo najavljivan kao njihov samostalni, a kasnije su ipak dodane predgrupe. Pretpostavimo da prodaja karata nije išla najbolje, pa se računalo dodavanjem predgrupa pojačati interes. Recimo da je to donekle upalilo i da je razliku u prodanim kartama činilo upravo onih stotinjak ljudi okupljenih na Mašinku. Recimo i da u publici nije bilo tinejdžera i da je prosjek godina bio iznad 30. Dakle, ljudi što su kao mladi slušali taj Kalifornijski Fat Wreck Chords đir 90-ih, a danas baš i nisu ludi za supkulturom da se identificiraju kao ikakvi pankeri. Ja bih volio da je bilo tinejdžera više, jer bi to značilo da postoji svježa publika koja bi mogla formirati melopunk supkulturu i scenu, koja ne može živjeti na nostalgičarima. A strani melopunk se kod nas može prodati valjda još jedino kao nostalgija. I to slabije nego vani gdje veći interes opravdava i više cijene.

S druge strane, prije par mjeseci je u Novom Marofu svirao Belvedere, kanadski bend započet 90-ih, isto legendaran u melopunk branši, ne baš toliko poznat kao Lagwagon i karta je bila smiješnih 50kn. Koliko je ljudi došlo? Jedva 40. U petak. Da su bili u Zagrebu, možda bi ih 150 okupili uz neku jaču promociju, iako bi cijena karte bila možda i duplo veća. Ali eto, ispada da za to kod nas nema publike ni kad je cijena pristupačnija.

Frontman Lagwagona Joey Cape ja zapravo kantautor koji ima punk bend. Prije bih rekao da je to lik koji si napravi čaj i piše pjesme na verandi s pogledom na more uz akustičnu gitaru, pa poslije na probi s bendom to pažljivo aranžiraju, nego da u garaži za tulume povuče crtu, otfrlji distorziju i impulzivno pravi buku s bendom dok nešto ne ispadne. Jel' zbog toga manji panker? Nije nimalo važno. Više o tome govori staž na sceni nego nekakav klošarsko-filmski stil života. Drugo što možemo reći je da nije od onih likova koji se ulizuje publici nekim napornim "najbolja ste publika!" klišej-frazama, a nije ni od "ajmo ruke!" i "aj sad svi refren!" soja "zabavljača" (koji vrlo brzo postaju smarači ako nemaju šarma za baratanje scensko-komunikacijskim banalijama). Pjeva svoje, malo kaže nešto o pjesmi, malo se našali i to je to. Nije ni šutka u publici bila neka osobito luda, ali je postojala. Zbog toga pomisliš kako bi bilo bolje da su Lagwagon "tinejdžerski" bend, pa da kritičnu masu čine ljudi raspona godina 15-24. Po tome su više Exploited, Casualties, UK Subs, Dropkick Murphys i Kawasaki 3P tinejdžerski bendovi, jer na koncertima (pored ostarijih) imaju i brojne mlade mosh divizije spremne poginuti na podiju. Još će na kraju ispasti da biti bend za tinejdžere i nije neka uvreda.

I nisu svirali "Burden of Proof/Reign", di ćeš bolje njihove pjesme od toga. A svirali su dosta toga sa svih albuma, prvi im je koncert na turneji pa su friški, ali isto tako i ne još skroz zagrijani, mada im nitko nije mogao spočitati da su distancirani, bezvoljni ili da se nedajbože nešto štede. Bio je oke koncert, da je antologijski - nije, ali sumnjam da je itko to i očekivao. Vrijeme je za NOFX u Zagrebu, pa da vidiš kako na bendu istog pop faktora kao i Lagwagon (3/5) i stare i mlade snage skupa divljaju k'o tinejdž pankeri.

ognjen bašić // 09/06/2022