Odmah pri izlasku na pozornicu šareni dvojac koji čine Australka Pheobe Killdeer i Francuskinja Mélanie Pain obznanile su nam svoju večerašnju misiju, one su došle ˝ubiti svu našu bol˝ jer one su Kill the Pain. I tako dok se Tvornica još polako punila i dok smo iščekivali večerašnji main act Nouvelle Vague dobili smo dozu painkillera koji je dosta teško smisleno opisati. Djevojke sa dvadesetgodišnjim iskustvom iza sebe (prema njihovim riječima), vrlo živahne, šarene i glasne započele su večer pozitivnom vibrom. Za razliku od NV one su izvodile svoje autorske pjesme sa istoimenog albuma Kill the Pain (2023.). Uz svoje glasove izmjenjivale su se na gitari i mixeti dok im je glavnina zvuka bila nasnimljena. Njihov zvuk je definitivno eklektičan; punk, rock, trash, pop, afro beatovi itd., dok je u svemu ključna energija koji ovaj dvojac isijava ne mirujući niti trena na pozornici. Razmišljajući kako ih opisati i gdje ih svrstati padali su mi na pamet naši domaći primjeri, Lollobrigida i Stampedo. U cijelom nastupu najviše su mi se istakle njihove pjesme ˝What the fuck is going on˝ koja osim naslova koji se ponavlja kroz cijelu pjesmu za tekst ima upute kako disati dok vježbaš te ˝Good girl˝ i ´Woman˝. Sve skupa je zvučalo kao dobra zafrkancija ali bez značajnom umjetničkog dojma. Nakon kratke pauze na pozornici su se u znatno ozbiljnijoj formi od Kill the pain pojavili Nouvelle Vague. Projekt Nouvelle Vague djelo je Marca Collina i Oliviera Libauxa, kojeg su pokrenuli 2003. godine s ciljem da odaju počast post punku. Sve je krenulo s izvedbom pjesme "Love Will Tear Us Apart" (Joy Division) u stilu bossa nove pa su tako započeli i ovaj koncert. Na vokalima su se kroz čitavu večer izmjenjivale i nadopunjavale Shanice Sloan i Marine Quemere a na samom kraju pridružila im se i Mélanie Pain, koja je bila njihov prvi vokal. Nastavili su u nešto lakšem ritmu s ˝People are people˝(Depeche Mode) i ˝Only you˝(Yazoo) pa zatim malo življim obradama ˝Making Plans for Nigel˝(XTC) i This Is Not a Love Song (Public Image Ltd). Dok su djevojke iz Kill the Pain koristile nasnimljeni zvuk, ekipa iz NV je sve svirala uživo. To je najviše došlo do izražaja u solažama koje smo dobili u izvedbama ˝Just can't get enough˝ (DM) gdje nas je bubnjar počastio ne samo svojim ritmičkim bravurama nego i light showom jer je na na udaraljkama imalo i lampice koja su svijetlile kroz mrak u ritmu njegovih pokreta. Sve je popratila vidno oduševljena publika glasnim pljeskom. Drugi takav trenutak je bio pri izvedbi ˝Too Drunk to Fuck˝(Dead Kennedys) gdje je gitarist dobio svoju priliku zasjati. Vokalistice su cijelo vrijeme bile vrlo aktivne i animirale prisutnu publiku ne samo svojim vokalima već i scenskim nastupom. Kao jing i jang, jedna plavokosa i jedna tamnokosa, svaka je imala svoj element gdje je iskazivala svoja umijeća. Tamnokosa pjevačica je očito i vrsna plesačica jer nas je često zabavljala svojim raskošnim pokretima, a u jednom trenutku čak se i popela na stup koji se nalazi na rubu pozornice priređujući tako dodatni show. Što god mislili o obradama, znamo da velika većina smatra da se u originale ne dira, NV je jedan dobro promišljeni i osmišljeni koncept. To nisu klasični coveri nego novo iščitavane već dobro poznatih tekstova. Ponekad to zvuči neprepoznatljivo ali jako dobro, naravno ima i onog drugog gdje kažeš neće ići. Svakako treba poslušati i odlučiti svako za sebe. Dok su mi se npr. ˝Girls on Film˝(Duran Duran) i ˝What I Like Most About You is Your Girlfriend˝
(The Specials) svidjele, ˝A Forest˝ (The Cure ) i ˝Marian˝ (The Sisters of Mercy) mi baš nisu bile nešto posebno. Mogli smo čuti još i ˝Teenage Kicks˝(The Undertones), ˝Should I stay or should I go˝ i ˝The guns of Brixton˝(The Clash), ˝She's in Parties˝(Bauhaus), ˝Shout˝
(Tears for Fears cover), ˝You Spin Me Round˝ (Dead or Alive) i ˝I Melt With You˝(Modern English). Ono što je sigurno da su NV potrudili i svim prisutnima priuštili dobar provod. Cjelokupni kolektiv je bio odličan, naravno djevojke u prvom planu su se malo više isticale ali i momci na instrumentima. Gitarist sa izmjenama akustične i električne gitare, bubnjar, violončelist i klavijaturist koji se sakrio u pozadinu pozornice su ispunili svoju zadaću u stvaranju potpunog dojma.

Nakon glavnog djela izašli su još na bis donoseći nam ˝Ever Fallen in Love˝(Buzzcocks), ˝This Charming Man˝(The Smiths ), ˝Human Fly˝(The Cramps cover) i završavajući s ˝uspavankom˝ kako su je nazvali ˝In a Manner of Speaking˝(Tuxedomoon). Sve u svemu ukupan dojam je neloše.

nina kc // 22/04/2025

> vidi sve fotke // see all photos