"Jebeš ljeto bez Repetitora" tvrdnja je koju možda nikad nisam ni čuo ni rekao, ali kao da je do prije par godina bila samorazumljiva činjenica. Pritom se ne referiram na to da je beogradska trojka posebna pa bi ljeto bez njih bilo praznjikavo, iako je i to točno. Njihovi liveovi su nas redovno bacali u neko instinktivno stanje bitka gdje misao i pokret postaju jedno te isto; iskustvo koje su rijetki bendovi u povijesti rocka i punka s takvom stopom uspjeha orkestrirali. Međutim, "jebeš ljeto bez Repetitora" nije postala implicitna postavka 2010-ih zbog njihove neprikoslovljene kvalitete, već zbog njihove sveprisutnosti. U nekom trenutku svaki je ljetni festival u regiji iz godine u godinu ponosno nosio tih devet slova na spisku svojih headlinera. Stoga ako nisi slušao Repetitor ljetos, vjerojatno nisi ni uživao u neiscrpnim bogatstvima obalnog festivalskog programa ili, drugim riječima, jebeš ljeto bez Repetitora. Nigdje nezaobilaznost Repetitora nije bila vidljivija, nego na hvarskom Tam Tam festivalu. U trinaest izdanja festa nastupili su čak deset puta, a u tim su godinama očito sa sućurajskom svečanosti postigli dublju konekciju. Tako 2021. Vlastelica na pozornici dirljivo govori da mu je nastup prije koju godinu bio prvi nakon što mu je preminuo otac, dok mu je taj bio prvi nakon što mu se rodilo dijete. S festivalom su na neki način ostarjeli, a zato nije pretjerano iznenađujuće da su nakon dvogodišnje pauze, dijelom uzrokovane Milutinovićinim majčinstvom, odlučili baš ovdje održati prvi koncert, počevši 12. srpnja oko pola 11. Ako iz priloženog nije bilo jasno da su mi očekivanja bila visoka, onda valja to i eksplicitno napisati. Uz parsto ljudi u publici sa sjajem u očima sam gledao bend kako uzima instrumente, plitko disao čekajući da mi prvi ubod distorzije nakostriješi dlake, vinuo se u zrak kad je taj ton bio dobro poznati početak "Devojke idu u Minhen" i… pa… bilo je ok. U startu je problem bio sound koji se tijekom giga u par navrata korigirao, no nikako nije mogao doseći puninu zvuka potrebnu za ovakav tip benda. Kao da je set up bio narihtan za potrebe klupskog giga, a ne koncerta na otvorenom. Par minuta kasnije krivnja ipak pada s tonca na sam bend. Vlastelica već u prvoj pjesmi svira više krivih tonova i guta dijelove teksta jer mu ili ponestaje daha ili ne dolazi na vrijeme do mikrofona. Potonje kasnije mori i Milutinović, a mimo toga svi mjestimično blago ispadaju iz ritma ili sjebavaju prijelaze krucijalne za doživljaj pjesama. Sve to dok, po mojoj laičkoj procjeni, prosječna stvar biva usporena za 15-20 posto. U kombinaciji stvara se dojam da je ovo tek najava za njihov punokrvni povratak na scenu, tzv. rad u nastajanju. Naravno ništa od navedenog ne bi bio problem da je Repetitorovo ono nešto bilo prisutno. Prvi se poserem na kritičare koji njeguju tehničku izvrsnost iznad neopipljive istine koju bend stvara, jer na koncu koncertno iskustvo nije matematička formula, nego kreiranje uzajamne stvarnosti. Ono što je Repetitor u najboljim danima kreirao bilo je adrenalinsko ludilo prouzročeno urbanim sivilom kasnog kapitalizma. Autodestruktivno koliko i osvetoljubivo, bez iznimke intuitivno i antiracionalno; za ulaženje u taj repetitoreskni flow potrebna je glazbena preciznost koja čak i kad u špranci griješi svira upravo one tonove koji trebaju biti odsvirani. Ono nešto u Repetitoru bila je, između ostalog, ta sposobnost, moć da kad se bend raspada zvuči bolje no što zvuči u studiju. Bez toga, kad falšaju zvuče samo kao da nisu usvirani, a dobar se dio njihove vrednote gubi. Drugi dio onog nečeg inače se manifestirao kroz scensku prisutnost i reakciju publike, kako se to kolokvijalno voli zvati energiju. Ja preferiram naziv ono nešto jer Repetitor je energije i sad imao, a sudeći po čvrstom pogu koji je cijelu drugu polovicu giga dizao prašinu imala je to i publika. Ono nešto je, pak, izostalo. Da, Vlastelica se krakato bacao po bini i Cupin je izvodila svoje ikonično izvijanje, no nisam se mogao oteti dojmu da je posrijedi neka vrsta glume. Kao da im potezi prate šablonu koja se od njih očekuje, a ne istinu koja im ono nešto nalaže. Recipročno, ni pogo nije bio toliko neumoran koliko zna biti, no iskren da budem s obzirom na dob posjetitelja i postojanje poga bilo je ugodno iznenađenje. Većina prisutnih bili su, nećemo se lagati, dosta statični. Znači li to sve da je gig bio loš? Nikako! Još uvijek je to vrhunska glazba, još uvijek se na određenim dijelovima ježim dok mi mozak dolazi do točke detonacije. Ipak u ovom obliku, nedovoljno usvirani, dvadeset posto sporiji, deset godina stariji, sa setom koji je dobar dio hitova zamijenio novim albumom, čini se da se Repetitor izvlači na klice onog nečeg udahnutog u pjesme s prva tri albuma kad se to nešto uistinu živjelo. Ostatak giga je sasvim solidan i hvalevrijedan noise, no nije Repetitor. Tako ključno pitanje nije je li gig bio dobar ili loš, nego može li ili želi li uopće Repetitor više biti Repetitor. Dan prije giga u Splitu jedan tip mi je rekao "punk bendovi bi nakon što napune četrdeset trebali imati dvije opcije - ili se umirovite, ili eutanazija". Sad, Repetitor nije formalno punk, ali zacijelo im je zajednički nazivnik beskompromisnost i čvrstoća, pa ako za njih ne vrijedi isto pravilo, barem vrijedi isto pitanje. Ako je ono nešto vezano uz mladost, zašto svirati glazbu koja fingira to nešto dok u tome nečemu više nisi. Milutinović je usred giga, čini mi se, pozlilo, pa se trebalo otići sa strane na par minuta, a Vlastelica je u sredini giga pokazivao tragove zamora, što će reći da im čak ni u ovom sporijem i manje žestokom izdanju sviranje seta očito nije lako. Nadalje, sudeći po zadnje dvije pjesme Praznog prostora i Vlasteličinom solo projektu, evidentno je i da trenutačno imaju druge glazbene afinitete. Repetitor je uz Tam Tam ostario, no samim time svirka je Repetitora na Tam Tamu preko deset godina kasnije forma regresije, kao da slušam talentirani cover bend Repetitora, a ne njih. Ok, taj dio odlazi korak predaleko. Kao što sam već napisao, gig nije bio loš i drago će mi ih biti opet uloviti, no to nije onaj Repetitor koji ću rado slušati pet do deset puta godišnje s jednakim žarom. Ne isključujem pritom da nešto klikne i ono nešto se vrati, pamtim da su sličnu krizu u liveovima doživljavali 2018. i 2019. da bi u postpandemijskom razdoblju gigovi ponovno bili na razini. Opet, ako su nakon toga odlučili pauzirati rad možda su to učinili s razlogom, možda je teško kreirati manijakalnu istinu dok živiš konvencionalnu stvarnost. Teško ili nemoguće, to će tek vrijeme pokazati. Za kraj bih još samo spomenuo da su nakon bisa iskazali podršku Palestini, no ni riječ nisu rekli o studentskim prosvjedima u Srbiji čak ni kad je publika počela skandirati "Pumpaj". Činite s tom informacijom što želite. Oko 23:50 za mene, a četiri kartice teksta duboko u izvještaju za vas, nastupila je surova realnost da se treba pokriti još bendova. Prvi su bili Irnini Mons, indie rock/matematička pop četvorka iz Francuske. Stanjena publika sat je seta ovog benda dobro primila, što ne bi trebalo čuditi s obzirom na profil prvoredaša. Slušatelji Pitchfork i Rate Your Music kanona glazbe sa zadovoljstvom su secirali izvitoperene ritmičke promjene i neuhvatljive vokalne dionice. Čak je u prvom redu između plesača bio prisutan i onaj bradati tip u duksi sa šiltericom koji se odlučno nije mrdao. Ne govorim o specifičnom liku, samo arhetipu kojeg svi dobro poznajemo iz Kseta. Sasvim očekivano jer Irninini Mons sviraju glazbu upravo za njega. Moglo se čuti sve što novi kul bendovi na InMusicu sviraju. Patetični emo momenti, slacker rock pedale, uplivi disonance, whoo-ovi, post-punk progresije itditd, sve to bez da mi se i jedna misao zadržala u pamćenju. Lažem, Feu de joie i Montreal su me oduševili. Kao i mnoge pjesme obiluju višeglasjem (u bendu doslovno svi pjevaju, a teško je reći tko front(wo)man), no za razliku od drugih, melodija kao da se tu vuče iz šansona ili čak sjevernofrancuske folklorne baštine. Miješanje dotičnog s distorzijom i matematičkim pristupom uistinu stvara unikatan utisak, melankoličan u istoj mjeri koliko i nabrijan. Šteta samo što se odmah nakon primaju istog prožvakanog pop i indie sentimenta koji ste čuli već milijun puta. Malo sam pregrub prema Irnininini Monsu. Ritam sekcija je doista izvrsna, a dovoljno je tu tvrdih riffova da se bend ne može jednoznačno ocijeniti kao prijetvorne hipstere čiji je jedini cilj stvoriti onu sranjsku "kako je život predivan i dubok" emociju. Uz to, činilo mi se kao da na pozornici iskreno uživaju u toj glazbi, a zanimljiv je i nehijerarhijski, horizontalan pristup u kojem je svačiji doprinos važan i istaknut, bez posebne privilegije. Problem je što ti doprinosi ne izlaze izvan očekivanog bazena internetske glazbe pa mi se na kraju činilo da mi zapravo nemaju ništa za reći. Koala Voice u 1:05 kao zrcalna suprotnost Irninininini Monsu pokazuje kako je moguće ne reći ništa novo, a opet svoje utjecaje supsumirati na toliko vješt način da tako što nije ni potrebno. Četvorka standardne indie postave nosi svoje utjecaje na rukavu, ali ih kolažira s tolikom dozom ljubavi i energije da prestaje biti bitno što ti se čini da svaku stvar od nekud već znaš. Koncizne solaže, razigrani detalji basa i promjene ritma koje uvijek služe unaprjeđivanju flowa umjesto formalizmu - svi su elementi zaokruženi držanjem i vokalom Mance Trampuš. Nevjerojatno specifična scenska prisutnost, s jedne strane vrckasta, s druge žilava, savršeno prati njezin srčani vokalni izričaj koji osjeća intenzitet istine svake riječi. Svi drugi na pozornici jednako su investirani, na jednak način nas voze strelovitom brzinom prema plesu. U prijevodu, to je ono nešto. Ili je barem tako bilo u prvoj polovici koncerta za koju teška srca moram priznati da je bila na engleskom. Taman preznojen komentiram s ljudima kako im jedino fali da pjevaju na naškom, kad krene druga polovica srpsko-hrvatskih i slovenskih stvari, u globalu sporijih i manje inspiriranih. Ne znam kako to interpretirati, no nažalost intenzitet se raspršio, koncert je otpao, pola publike je otišlo, a sat i po trajanja činilo se puno predugo. I tu je bilo nekoliko istaknutih momenata, poput pjesme na kojoj Trampuš gitaru mijenja za klavijature, no šteta je već bila načinjena. Pola tri ujutro, ni sam nisam više imao pretjerane snage voditi bilješke. Ostavljam vas samo s jednom da ne bi ispalo da mi cjelokupan nastup nije bio pozitivan, vjerojatno i bolji nego kad sam ih prvi puta čuo 2019: "Iako pjevaju na engleskom i imaju onaj indie stav koji je po sebi malo prijetvoran, neizmjerno iskreniji neg ovi prije makar oni bili iskreni skroz, jer su oni isprogramirani, a Koala Voice su prirodno kul". Što se tiče samog Tam Tama, festival nikad nije bio sasvim moj đir, sad kad je cijela zajednica oko njega ostarjela pa je djeca iskaču iz paštete još manje. Ima mi nešto iluzorno u toj cijeloj slici koji je fest kultivirao oko sebe kao posebne i intimne komune. U prethodnim me godinama malčice greblo što je to ona razina teoretske intime koja je u praksi puno zatvorenija, odnosno teže mi je na Tam Tamu, nego na drugim festivalima, bilo upoznavati i družiti se s nasumičnim ljudima kad su posjetitelji nešto rjeđe bili od akcije, a nešto češće za jogu i druženje sa svojom ekipom. I to je sasvim u redu, dapače predivno je da jedna zajednica tako dugo opstaje i, sudeći po većem broju klinaca, zreli i stasa skupa. Kad kažem da mi je fest iluzoran ne polazim iz toga da ne rezoniram s festivalom, nego iz toga da ne pušim priču o Tam Tamu kao ultimativnom izljevu intime, pozitive i zdrave festivalske organizacije. Svaka čast, imaju jeftine cijene pića, no Tam Tam je na koncu festival za profit koji opstaje na volonterskom radu. Dakle, kad s prljavim beštekom jedem svoje varivo za sedam eura koje je napravio neki neplaćeni Srbin, ne zasitim se ni napola, a zatim tanjur moram sam oprati, ne osjećam se kao dio intimne komune, osjećam se prevareno. Jesu li redari koji nadgledaju nosiš li narukvicu u kampu uistinu potrebni ako je riječ o otvorenom festivalu, je li ona prevara na foru kupovine bonova s kojom kupuješ cugu ikad bila u redu? Ne može li se za cijenu od 140 eura za deset dana sanirati toksični smrad smeća koji truje pola koncertnog prostora, ako je riječ o festivalu zajednice nije li se kroz sve ove godine moglo uložiti u još koju špinu na prostoru kampa? Možda sam idealist jer smatram da ako festival ubire masan profit na temelju neke ideje otvorenosti treba platiti radnike i uložiti u kvalitetu festa, dok je ideja volonterskog festivala rezervirana za one koji izađu u pozitivnoj nuli i doista njeguju duh zajednice.

U svakom slučaju ne bi ovo bio Terapijin tekst da se do kraja ne zamjeri nekom prijatelju ili spali koji most, pa sam se, eto, morao izjadati. Mi smo se idući dan tako izgubili u Jelsu jer nas je malo iziritirala disonanca između vizije Tam Tama kao komune, i njegove realnosti koja tom vizijom trguje. Jebeš takvo ljeto.

jan vržina // 18/07/2025

> vidi sve fotke // see all photos