Koala Voice dolaze iz malog mjesta Kisovec u središnjoj Sloveniji, a nastali su 2010. godine. "Kangaroo's a Neighbour" objavljen je 2015, a "Wolkenfabrik" 2017. Moram priznati da Koala Voice nisam dosad nikad slušao pažljivo, iako imam barem dvojicu njihovih zagovaratelja u blizini. Nekako me epitet "slovenski Repetitor" za koji su se zakačili nije privukao. Ipak, kad sam čuo da su napravili zaokret u zvuku odlučio sam im dati šansu. Zbog toga su im neki zamjerili i prozvali ovaj album najslabijim u karijeri. Ne bi bilo pravedno da nisam preslušao i prethodne albume, pa se donekle mogu složiti s gornjom usporedbom i tome pridodati Bernays Propagandu, ako ništa drugo zbog ženskog vokala i poneke postpunk poskočice, dok se sa konstatacijom o albumu ne mogu složiti.

Odgađao sam pisanje ove recenzije jer sam se nadao da ću se duljim slušanjem Early Bird, pjesme koja otvara album, prisjetiti na koju me pjesmu uvod podsjeća. Čak bi se mogao zakleti da sam ga već negdje čuo. No, kako se nisam uspio sjetiti, nije preostalo drugo nego završiti pisanje.

Činjenica da su napravili zaokret u karijeri i na ovom su nam albumu ponudili nekoliko pravaca u kojima bi mogli krenuti. To dovodi do mixa novog i starog što sigurno neće svima sjesti, no njih sigurno odvodi u nove sfere i pričinjava im zadovoljstvo.

Tako album mogu podijeliti u tri cjeline, koje doduše nisu fizički odvojene, već su ispremiješane. U prvu skupinu spadaju pjesme već poznatog ritma s kojim su Koale i postale to što jesu. Tu su Touch ili Johnny+Self-respect koje nastavljaju putem prethodnika. U drugu spadaju neke pjesme, koje bi se mogu dvojako shvatiti. Ili zajebantskima ili nedostatkom inspiracije. Uglavnom se meni taj smjer nije baš dopao, jer smatram da su to pjesme za b-strane singlova, a ne za regularan album. Da je tu samo jedna takva, vjerojatno bi mislio da im se omakla, ali nekako tu čujem cijeli niz. To su prvenstveno Dumdidada sa svojim nepotrebnim refrenom, a koji je loša kopija Colonijine Didabudibudam, zatim Helena, koja je otpjevana na inačici hrvatsko-srpskog što bi moglo značiti da kreću u dublji proboj na tržišta exyu, ali mi je taj pjesma ispala prilično prazna pogotovo bek vokali koji kao da su iskočili iz zabavnoglazbenih 80ih. Tu je i Funky Cherry, psihodelična fantazija koja nema dodirnih točaka s gornje dvije spomenute, ali svakako nije za regularan album.

I tako dolazimo do treće skupine, koja mi se i najviše sviđa i volio bih da odaberu taj pristup u nastavku karijere. Već spomenuta, Early Bird ima zarazan uvodni rif svojstveniji gitarističkom zvuku 90ih i kad sam ga prviput čuo zapitao sam se zašto dosad nisam slušao bend. Ispostavilo se da je to nešto drugačiji zvuk, no I used to smell Nice, je nastavio u malo polaganijem ritmu koji me podsjetio na Mazzy Star, pa je i ovo ušlo u moje favorite. Još bi jednu pjesmu pribrojio ovoj skupini, a to je Macbeth, koja iako zvučnom kulisom ne odudara previše od klasičnih Koala ritmova, vokalno je ipak drugačija. Naime, na većem dijelu pjevačica stvarno pjeva, umjesto izvikivanja texta što je najčešći slučaj u njihovim pjesmama.



Iako su im pjesme u preko 90% na engleskom, po meni najbolji komadi su im na materinjem, što se nakon Veda premikanja s prošlog albuma ponovilo i s Ker tu je vse tako lepo, u kojoj dolazi do izražaja pjevnost slovendkog jezika i šteta je da ga ne koriste više od jedne pjesme po albumu.

Sve u svemu, Koala Voice su u meni dobili, ako već ne zagriženog fana, onda nekog ko će sa zanimanjem čekati novi album da čuje koji je smjer odabran.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 02/03/2019