Napokon su Josh Homme i ekipa stigli u Zagreb da odrade svoje samostalne koncerte ali onako kako im to i doliči, sa odličnim soundom, na otvorenom (ili polu-otvorenom) prostoru SRC Šalata, posebice nakon nažalost otkazanih datuma prošle godine zbog zdravstvenog stanja frontmena i čovjeka koji stoji iza ovog legendarnog benda. Prvi dan je prošao sjajno, mnogi su se kleli da je to sigurno najjači koncert koji su QOTSA održali u regiji otkako je posjećuju. No, stigla je još jedna vruća srijeda i kako sam propustio tu prvu sjajnu noć krenuh u drugu i na ugodnih 33-34 stupnja me taxi ostavlja u Vončininoj jer stube su pod rekonstrukcijom pa smo morali malo planinariti do drugog ulaza na već spomenutoj ugodnoj temperaturi. I sami već zagrijani s par putnih uz neizostavljivo paf paf uff stižem pred ulaz, ali se odlučim spustiti među ekipu iza tour buseva gdje srećem random dečka i mladu ženu kojima nisam mogao reći ne. Kako se naše druženje razvija čujem da predgruoa SO GOOD počinje sa svojim repertoarom, ali kako još nisam došao do daha, niti mi je ekipica dozvoljavala sa svojim surprise elementima da odem, odlučio sam curke i dečke iz benda samo poslušati. Zanimljivo je da su upravo SO GOOD bili support bend i za Skank Anansie u dijelu njihove turneje u travnju, a svi smo svjesni da su Skin i ekipa zapalili Šalatu par noći prije pa taj samoazatajni bend je već dobio svjetsku popularnost otvarajući za ovakva dva velika benda. Njihova muzika se može opisati kao punk rap sa malom dozom trasha. Kao da Salt'n'Pepa rokaju uz punk podlogu ili još bliže s obzirom na tekstove i stav na Peaches ali ipak je ona nivo iznad ili dva. So Good imaju nekoliko singlica koje su izdali od kraja 2022. i vjerujem da su u tridesetominutnom nastupu ispucali sve svoje objavljene pjesme od tik tok hita ''Give Me My Presents i ''If I Had A'' i ''Dogs'' pjesama kojesu ih proslavili pa preko ''I Hate It Here'', ''Jomo'', te ''HATE'' odličnog bangera, do najrecentnijeg izdanja a ujedno i najzrelijeg pod provokativnim nazivom ''I Rewrote The Fucking Bible''. Ovaj projekt se vrti oko frontmenice Princess Sophie aka Punk Princess koja je oko sebe skupila ekipu od još dvije plavuše koje uglavnom nastupaju u čarapama dokoljenkama, kratkim uskim hlačama i majicama koje uspare s bojama čarapa i beretka na glavama, a te druge dvije cure su back vokali i plesačice u isto vrijeme. Dok one tako lagano i fino skakuću po bini u laganoj odjeći ostala tri člana benda su dečki koji kao po kazni moraju svirati u skafanderima i sa fantomkama na glavama u rozim bojama (ili drugim) dok sviraju na gitari, basu i bubnjevima glazbenu podlogu za ove naizgled otkačene curke ali u poziitvnom smislu. Nakon njihovog nastupa sam taman dolazio do zraka jer je već i temperatura počela padati ali bilo je još pol sata do nastupa zbog kojeg smo došli pa kako sam odlučio da ću probati što manje stajati u gužvi, pa čak i dio koncerta si naći neku sjedeću poziciju jer godine čine svoje a i tolerancija (na sve) je pala s vremenom pa sam razmjenio još koju pametnu sa već spomenutom ekipom i taman smo se dobro' zašiljili' i u jednom momentu odletili unutra, svatko na svoju stranu a opet samouvjereno u nezaboravan ostatak večeri.
Još je svirao Intro koji QOTSA koriste na ovoj tuneji koji je tema iz filma Konan Barbarin, a kasnije postaje puno jasnije zašto pa da krenemo od prve i uvodne ''Little Sister'' koja je među top 5 njihovih najpoznatijih stvari (barem za većinu publike, a za neke i top 3), odlična stvar za otvaranje koncerta i odmah na početku pokazati bar djelić onoga što nas čeka iduća dva sata. Taj groove i plesni ritam održavaju i sa idućih par pjesama od kojih je sljedeća malo mračnija i ozbiljniija ''In My Head'' i tu sam već shvatio da će ovo biti jedna od onih nezaboravnih večeri jer žestina i preciznost izvedbe ništa drugo nije mogla ni donijeti nam. Tako se i nastavlja u funky groove izvanredne i mogu reći i fans favorite ''Smooth Sailing'' koje režu precizni riffovi gitara i međuigra istih. Vrhunski i profesionalno i prejebno dobro da uopće ne gledam ka pozornici niti okolo već zatvorenih očiju se prepuštam nekoj recimo katarzi prije velike katarze. Bend osjeća puls publike i Josh nam to potvrđuje riječima ''It's so fucking beatiful to be here tonight'' uz intro za još jednu dizalicu ''God Is The Sun''.
Vidjevši da je publika u transu, da se dešava posebna večer i da će to biti jedan od onih koncerata za pamćenje, umjesto ''Emotion Sickness'' , Josh mijenja setlistu i ubacuje ''Monsters Of Parasol '' jer kako on reče ''Looks like you wanted to dance more''. Ritam sekcija Michael Shuman (bas, klavijature i back vokal) i Jon Theodore na bubnjevima i perkusijama kotrljaju taj teški rock'n'roll koji uz dodatne tri gitare kojima se intuitivno i kirurški precizno sa riffovima poigravaju Troy Van Leeuwen (gitara, lap steel, perkusije i back vokal), te Dean Fertita (gitara, klavijature, perkusije i back vokali) te naravno glavni i odgovorni za cijelu spiku Josh Homme kao glavni vokal i gitara koja jednako precizno izbacuje i solaže kao i oštre riffove stvaraju izuzetno moćnu zvučnu kulisu.



Tvrdo, žestoko, oblikovano uz dovoljno mjesta za impro igrice, to je takav zvuk koji mogu usporediti sa nekim vjetrom koji nosi sve poput pustinjskih monsuna ili tornada, kada na grmljavini koja drma i potresa zemlju ili tlo pod nogama ta opasna ritam mašinerija i gitarama koji kao fijucima najljućih vjetrova nose sve pred sobom i onda te solaže koje te jednostavno podignu sa zemlje u bestežinsko stanje i nose visoko u vrtlog tog istoga tornada tako dobro osmišljenog i kontroliranog u svakoji milisekundi od strane gore navedenih glazbenika, koji su koncertno toliko dobro sazrijeli da mi je neizmjerno drago da postoje. Pohvalno je da su iako slavni a opet bezkompromisni i što se tiče scenskog nastupa minimalistički, bez nekih ekrana koji mogu odvući pažnju s muzike, nego samo isporuka čistog tona punokrvnog pustinjskog rock'n'rolla koji je sinoć upravo baš kao tornado nas pomeo, podigao do vrha vrhova i spustio bez stradalih i ikakve štete (u biti za to ne znam ali se nadam da su svi u redu koji su bili sinoć). Ime benda je sinoć uz pravi razglas i dobilo pravi smisao jer taj svaki beat i sve to kotrljanje ogromnih kamenih kocki završava posloženo kao u piramidima u Egiptu, precizno, mistično i magično. E sad, moram se vratit malo na setlistu jer dešava se interakcija između Josha i nekoga iz publike tko je držao znak ''Josh, let me play your guitar please'' ili približno tome ali dovoljno da se mr. Homme upecao i i nakon prvog obraćanja kad je toj osobi dao do znanja da ju je vidio ali da će se vratiti k tome, te nakon ''Negative Space'' pjesme, ako se dobro sjećam, objasnio je osobi sa molbom slijedeće, ali parafrazirat ću, i to u stilu kao sorry ali ne možeš svirati moju gitaru, večeras nije ta noć, večeras neće biti taj momenat jer mi smo tu da vama ispručimo ''the best fucking time of your life, and we're paid for that time'', te je još dodao ''this is not Foo Fighters concert, and this is not that moment, we're way fucking darker'' što se uklopilo u tadašnje numere sa setliste ''Into The Hollow'' i ''Time And Place''. A tada spektakl, nešto se okreće u glavi Josha i uz neprestano glasno dozivanje publike napokon popušta te se obraća svima riječima u stilu ''ma znate šta, jebeš setlistu, sad ćemo svirati ono što vi želite i ono što nam se bude sviralo''. Tada je koncert dobio nepredvidim tijek ali i epitet od samih QOTSA - setlist fot ages, a čuli smo blok želja te smo mogli čuti ''Turning On The Screw'', ''A Song For the Deaf'', ''Mexicola'' te ''3's & 7's'', od kojih su dvije svakako bile planirane na setlisti ali ne tada, ne u tome momentu, ali upravo taj dio je pokazao koliko su dobri i koncertno zreli kao jedan od najvećih i najboljih rock'n'roll bendova, velim rock'nroll jer su oni upravo to, jer to je taj zvuk i to je taj stav i slobodno možemo reći da smo u srijedu navečer prisustvovali možda najboljem koncertu QOTSA ove turneje pod malo zlokobnim i dvosmislenim nazivom ''The End Is Nero'' .
Nakon bloka fan request vraćaju se na prvobitnu setlistu ili šta je od nje ostalo pa nas časte sa već preskočeom ''Emotion Sickness'', ''I sat By the Ocean'' i ''Kaliopsia'' koju su posvetili nekome ali ne čuh dobro ime jer su me zadnje dvije stvari bacili u vrtuljak emocija, s obzirom na raznolikosti između tih stvari. Kotrljanje nastavlja sigurnim slaganjem kamenih blokova u zvučnu kulisu kao da igrate hardcore minecraft u glavi pa ''Carnavoyeur'' i možda najbolje prihvaćena pjesma od stane publike ''Make It With Chu'' koja je gromoglasno u uz držanje ritma aplauzom pjevala svaki stih kao da su se stopili s bendom u jedan organizam. Nakon toga dijela dolazi apaurin iliti deep cut , ''I Appear Missing'' pjesma koja je isto bila fan request i meni je osobno drago da je našla mjesto na setlisti. Bližimo se kraju već, neki već idu prema izlazu u nadi da će izbjeći gužvu ali nesvjesni da samo gore rade jer ih puno tako razmišlja, meni se oslobađa prostora oko mene i i tada dolazi do one velike kataraze koju sam prije spominjao i koju su čuvali za sami kraj. ''Go With The Flow'' je prva koja je valjda trebala biti bis ali nitko nije napustio binu sem kratke pauze i mislim zadnjeg obraćanja publici kada Josh veli da mu se Michael žali da publika pita zašto nisu svirali ''No One Knows'' a odgovor je bio ''No one knows'' uz početne taktove i repetativni riff jedne od najvećih rock'n'roll himni zadnih 30 godina koja publiku baca u totalni trans, ostaci pive lete, lete i ljudi, lete i zvukovi iz ozvučenja i ciljaju direkt. Odlično tj. perfektno izvedena kao što je bio i ostatak koncerta. Taman, pomislih to je to kad kreće upravo moja omiljena za kraj koju je nekad pjevao pokojni Mark Lanegan dok je Dave Grohl svirao bubnjeve u bendu a na basu bio ludi i nezaboravni Nick Oliveri , koji je uz Josha i osnovao QOTSA ali zbog neprevaziđenih razmjerica (nasilje u obitelji navodno), mr. Homme ga je udaljio iz benda iako su 2014. imali jako zanimljiv reunion, a ta posljedna stvar je bila ''Song For the Dead'' koja me razbila u proste faktore da sam se ostao skupljati na tribini dok mi nije zaštitar nešto pokušavao objasniti. Kako jebena svirka, super raspoložena publika a vjerojatno još bolje raspoložen bend su stvorili nezaboravnu sinergiju i noć za pamćenje. Moram još napomenuti da su QOTSA izdali mini album ''Alive in the Catacombs'' koji je u biti svirka u pariškim karakombama u kojima još nitko nije nikad svirao i čiji su zidovi izgrađeni od lubanja i kostiju a set je potpuno akustičan sa gudačkom sekcijom i raznim pomagalima koje su članovi benda iskoristili kao instrumente a u biti tu je bilo svega od štapića za jelo do svega onoga što ćete moći vidjeti i čuti ako želite ovdje:QOTSA

denis // 24/07/2025

> vidi sve fotke // see all photos