The Ukulele Orchestra of Great Britain je projekt koji su davne 1985. ustanovili zaljubljenici u instrument ukulele (manja verzija gitare) i koji u skoro pa istom sastavu (par godina kasnije se im na ukulele basu pridružio još Jonty Bankes), pod svojevrsnim motom "Four strings good, six strings bad.", kako stoji na njihovoj myspace stranici, praši i danas. Šestero članova na spomenutom instrumentu, plus dodatni basist su dobitna kombinacija koja u zadnjih nekoliko godina stječe i zasluženu slavu i izvan granica svojega otoka. Tako njihova povijest uključuje i nastupe u Royal Festival Hallu, na Glastonbury festivalu, te na brojnim TV emisijama, koncertirali su osim po velikoj Britaniji i u SAD-u, Japanu te po Europi. Moj susret s njima se dogodio, unatoč njihovom dugom postojanju na sceni, zapravo tek prije cca pola godine kada sam primio jedan od onih šaljivih mejlova sa kul linkovima od prijatelja. Ostao sam oduševljen njihovim izvedbama klasika kao što su "The Good the Bad the Ugly" Ennia Morriconea te Nirvanine "Smells like teen spirit", a nakon toga je nabavljen i live DVD "Anarchy in the Ukulele" koji mi je pokazao da nisu samo odlični prerađivači već i puno više. Naime, nije stvar samo u obradama, koje inače variraju od folk standarada do rock i punk hitova, već i njihovoj nadogradnji originalne pjesme, što aranžmanima prilagođenim tom specifičnom orkestru, što ponekad izmijenjenim tekstom, što britanskim humorom koji se pojavljuje ne samo na pomalo stand-up (odnosno sit-down) način između pjesama, već i prilikom izvođenja samih pjesama ("You know why they call it modern jazz, right? Cause the word 'crap' is already taken."). I onda je krajem ožujka došao i moj poslovno/privatni posjet jednom od mojih najdražih gradova na svijetu, Berlinu, i oduševljenje kada sam otkrio da taj nedavno otkriveni kul bend nastupa u tom vremenu tamo!

Par riječi i o samom mjestu koncerta: Tipi Zelt je, kao što samo ime i kaže, šator i to vrlo blizu njemačkog Bundestaga. Ali nije to običan šator - mjesto je to spickano poprilično i sudeći po publici te večeri (mahom starija ekipa od 40 godina, a našlo se i podosta high class umirovljenika) te činjenici da se tamo osim ne baš jeftinog pića, može dobiti i vjerujem poprilično skupa večera, podsjeća na neku kasino scenu gdje bogata raja večera, a bend im radi ugođaj. Ipak, dolaskom benda na pozornicu, svjetla se gase i sve aktivnosti konobara prestaju, tako da dobivamo kazališnu atmosferu, ali i punu pozornost prema bendu koji je apsolutno zaslužuje. Sedmeročlana ekipa, tu večer dodatno pojačana još jednim ukulelistom (jel to riječ?), započinje skoro u minutu točno i to odmah u glavu - svojom obradom "Anarchy in the UK" Sex Pistolsa, u kojoj odmah daju do znanja da to neće biti obična koncertna večer. Što se tehničkog dijela tiče, koncert je krasio sjajan zvuk te fenomenalno osvjetljenje (smiješno za isticati, ali svima koji pohode domaće koncerte znaju čemu moje oduševljenje). Što se pak samog benda tiče - također, same pohvale! Tijekom večeri su se izmjenjivali vokali, izmjenjivali su se dakako i glazbeni stilovi, ali ono što je bilo konstanta je njihova glazbena virtuoznost te sjajne pjevačke sposobnosti svakoga od njih. Tako smo čuli primjerice baladu "Only You", James Bond temu iz filma "Thunderball", zatim "Born to be wild", već spomenutu fenomenalnu izvedbu teme iz filma "The Good the Bad the Ugly", odličnu "Wuthering Heights", fenomenalnu i zabavnu verziju "Hard to Handle", te "Hot Tamales, They're Red Hot", "Teenage Kicks" od Undertones, sjajnu "Sex and drugs and rock'n'roll" Iana Durya And The Blockheadsa (umirao sam od smijeha zamišljajući što ta starija publika misli o refrenu "Sex and drugs and rock and roll / Is all my brain and body need / Sex and drugs and rock and roll / Are very good indeed"), "Aquarius" iz mjuzikla "Hair" te apsolutne hitove "Should I stay or should I go" od The Clash (sa pozadinskim refrenom "I've got eels for my supper" :))) ) te već spomenutu "Smells like teen spirit", uz brojne druge meni manje znane folk i ine komade. Izostale su njihove verzije Bowijeve "Life on Mars", meni užasno drage "Satellite of Love" te teme iz filma "Shaft", ali s obzirom na dobiveno, neću im to previše zamjeriti. Vrhunci koncerta zasigurno uključuju kanonsku izvedbu gdje svaki član benda pjeva različitu pjesmu na istu glazbenu temu (primjerice, u jednoj pjesmi na klasičnu temu od Handela između ostalih pjevaju "Fly Me To The Moon", "Killing Me Softly", "Hotel California" i "Where do I begin"), sviranje jednog ukulelea od strane nekoliko članova benda (vidi fotku ispod i kraj videa na You Tubeu), te, meni osobno, headbanging Davea Suicha, uz Jontya Bankesa meni najzabavnijeg člana skupine, na Nirvanin najveći hit. Koliko god za slabo stanje glazbene industrije pojedinci i skupine optužuju Internet i sve vezano uz njega, znalci ga znaju iskoristiti. Od malih bendova koji se pomoću myspace stranica probijaju do diskografskih kuća i impresivnog broja fanova, do eto već dugoživećih bendova za koje čuješ tek sada. Da mi frend nije prije par mjeseci poslao link njihove verzije "Smells like teen spirit" na You Tubeu, koji sam naravno proslijedio odmah dalje, ne bih ih sigurno sada vidio uživo jer mi ime ne bi značilo mnogo. I time bi bih prikraćen za jednu sjajnu večer glazbe i zabave. Moderna tehnologija je zakon i točka. Godina je tek počela, ali ovaj nastup benda koji odlično zabavlja uzrast u rasponu od 16 do 66 godina, favorit je za jedan od osobnih Top 5 koncerata ove godine!

sale // 31/03/2008

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Kako taj sjajan show izgleda uživo, možete sami provjeriti na različitim njihovim izvedbama na danas toliko puta spomenutom You Tubeu.