Conor Oberst, što previše reći za uvodni dio.
svatko tko ovo čita vjerojatno zna sve ono najvažnije o njemu, bright eyes karijeri, kolaboracijama, pa tako i ovom njegovom novom projektu, tako reći povratku na početak.
bez kompliciranja, jednostavno, osobno i upečatljio - conor oberst.

dolazimo oko pola 8 pred skuc, da bi saznali kako sve starta tek poslije 9 jer je kombi u kojem putuju gitare, pojačala i ostale potrebštine za koncert izdahnuo negdje u austriji, vraćajući se s giga u beču.
tako da prvo nije ni bilo 100% sigurno hoće li uopće biti koncerta, i ako kada.

čekali smo, razmišljali o smislu života, a tada pola sata kasnije dolazi informacija da se bend već polako zagrijava za tonsku!
uspjeli su nabaviti/posuditi pojačala i onu opremu koja je nedostajala.
te kao znak isprike od conora i benda što sve toliko kasni imat ćemo malo iznenađenje - conor i ostali će biti sami sebi predgrupa!
koliko je to čudno i fantastično zvučalo još je toliko bolje i ispalo.

dakle, prevrtimo sve na negdje oko pola deset, deset kad ulazimo unutra i još kojih pola sata kasnije kada sve počinje.

tu dolazi to nagoviješteno iznenađenje, i to kako!
conor stupa na stage, odličnog raspoloženja, izgleda poput nekog klinca, nevino i radosno, ne bi mu čovjek dao preko 20, te djeluje mnogo sretnije uživo nego što sam znao viđati na slikama i intervjuima.
od srca se ispričava i to nadoknađuje s "bright eyes" materijalom - "first day of my life" i "lua".
publika, koje je bilo mnogo više nego sam očekivao, više nego su valjda svi mislili, skoro puncata dvorana je znala svaku riječ ove dvije pjesme i ne znam bolji način kako je mogao ovaj koncert započeti.



poslije zadnjih tonova "lue" conor zadovoljno, smijući se napušta stage, vidi da je publika istog raspoloženja i predaje stage, pazite, jednom po jednom članu benda.
prvo dolazi bubnjar Jason Boesel i svira svoje dvije autorske stvari na akustičnoj gitari, drugu posvećujući Goranu Ivaniševiću (!), poslije njega sa istim principom dolazi gitarist Taylor Hollingsworth s vrlo specifičnim vokalom moram dodati i na kraju drugi gitarist Nik Freitas sa svoje dvije stvari.
svih šest me se dojmilo, ne bi ulazio u detalje svake, jer iskreno niti ne znam imena baš svih šest.
ali da su meni, a i ostalima koji su to pokazali velikom potporom pljeskom ušle odmah u uho je sigurno.

mala stanka od kojih 10min i napokon dolazi tehnički gledano, ime večeri, Conor Oberst & the Mystic Valley Band!

počelo se s svima poznatim bržim folk taktovima "moaba" gdje je refren "there's nothing that a road can not heal" pjevala cijela dvorana.
uslijedio je "sausalito" koji je podigao sve na još jedan stupanj više.
svaki put kad su nekim redoslijedom pjesmama napravili određeni vrhunac, krenulo se s jednom ili kraćim nizom sporijih, rekao bi više u "bright eyes" stilu pjesama, gdje iako je publika znala riječi nisu htjeli pjevati kako bi što jače došao do izražaja conorov glas. dečki su odsvirali 13 pjesmi, i još 5 u bisu.
dakle, 18 plus onih 8 kao "predgrupa".
26 pjesama koje su odisale tolikom energijom, žestinom i ljepotom kakvu je teško opisati riječima, stvarno teško.

odsvirali su cijeli "conor oberst" album, ostavljajući publiku u tihom i mirnom, zapanjujućem stanju kada su išle lagane stvari poput "i gotta reason #1", "eagle on a pole", meni najbolja pjesma s albuma "cape canaveral", za naježiti koliko je lijepa "milk thistle", "lenders in the temple" te jedna od par pjesama koja se nije našla na albumu, ali je imala svoje mjesto na set listi, te ujedno i odsvirana kao posljednja - "breezy"; toliko predivna pjesma, puna melodičnosti koja najviše zahvaljuje svojem određenom conorovskom minimalističkom pristupu, tu je bio samo njegov vokal s već poznatim riječima koje te ostave bez daha i ovaj puta umjesto gitare, pjesmu je svirao na klaviru.



u onim drugim trenucima kada se nije u mirnom stanju divilo zapanjujućem, energiju je nosila publika, kroz one pjesme koje su u tim trenucima zaživjele.
kod kojih nisi mogao izbjeći a da ti se noge i tijelo nekontrolirano ne miču i plešu u ritmu "sausalite", "danny callahana", "NYC - gone gone", "souled out", "i don't want to die", "get well cards".

tu su bile i dvije obrade, "everybody's talkin" od harry nillsona i iznenđujuće originalna obrada često obrađivanog blues klasika "corina, corina".
te su tu bile još četiri stvari ne uključujući one koje su svirali jason, taylor i nik na početku; "i gotta reason" part1 i part2, "central city", "sundown" i već spomenutu "breezy" koje nisu uspjele naći mjesto na samom albumu. kad se sve zbroji i oduzme, ne zna da li tko može naći ijednu manu ovog nastupa.
razglas je bio jedan od boljih koje sam čuo, čak u trenucima namjernog kaosa od svih instrumenata čuo se točno baš svaki ton, conorov vokal je bio čist kao suza, što i ne mogu zamisliti drukčije, jer je ipak bilo najvažnije da čujemo njegov svaki stih, svaku riječ.

i to je ono što čini tog čovjeka toliko velikim umjetnikom, on je pjesnik svih generacija sa tek 28 godina, koji bez ikakve sumnje može stajati bok uz bok s najvećima, poput bob dylana, leonarda cohena i neil younga.

što se tiče samog benda, stvarno više nego konkretno obaljven posao, funkcionirali su kao bend presavršeno, nadopunjavali jedan drugog, smijali se, zabaljvali, improvizirali i igrali se s blues figurama, rock rifovima, country i folk melodijama.
mislim da se očigledno sva ta pozitivna energija vrtjela u krug, svu pozitivu koju smo mi slali njima oni su nama vraći peterostruko i tako do samog kraja.

conor i ostali mistikovci su mi djelovali, iskreno, i više nego zadovoljno, mislim da takav doček nisu očekivali.
a ja osobno, koliko god sam mnogo očekivao, toliko savršeno ipak nisam.

to nešto govori!

svatko tko nije bio na ovom koncertu, propustio je jedan od najboljih koncerata koji je Zagreb, a i Hrvatska imala.

ne mogu stvarno opisati koliko me oduševi kada jedan ne toliko jako eksponiran bend, glazbenik poput danas Conora Obersta i njegovog benda izvede nastup na kojem bi mu pozavidjeli i oni najveći, pa čak i njegovi idoli, poput bob dylana.

nešto stvarno neće jako štimati s glazbenom umjetnošću ako za oko 10 godina neće pričati o Conoru Oberstu kao danas o Bob Dylanu.
po meni je već sada napravio dosta da bi mu dylan mogao biti predgrupa, pogotovo ako uzmem u obzir ono što sam čuo od njega na radaru u varaždinu ove godine.

vidman // 09/09/2008

> vidi sve fotke // see all photos

PS: samo da dodam, poslije koncerta par nas najzagriženijih fanova conora se okupilo kod izlaza u nadi da razmjenimo koju riječ, autogram, pohvalu s njim i s članovim benda, što se i s malo strpljenja dogodilo.
svi, a Conor najviše, su bili stvarno prijateljski, on se slikao s ljudima, davao autograme i što me za kraj oduševilo najviše od svega do onda, on se zahvaljivao nama više nego mi njemu.
ostavlja dojam jedne ustinu predrage, normalne i presimpatične osobe.