Znate onaj slučaj kad izađete iz kuće prema odredištu i onda vas na pola puta oblije takav pljusak da pokisnete do kože ko crkveni miš? Eh, da... zbog ovog odlaska na koncert sam zaradio dobru prehladu, gripu i bronhitis istovremeno, pa sam ležao skoro dobrih tjedan dana u krevetu, ali se ne žalim. Bilo je ovo jedno sjajno iskustvo s momcima koji su došli i koji dolaze da ostanu.
the orange strips - soba & after © horvi
Pljusak, užasan pljusak koji je tog petka natopio ne samo moje hlače (hvala Bogu, cipele i jakna su mi nepromočivi), spriječio je, pretpostavljam, dobar dio elitnijeg kruga uvaženije hrvatske rock-kritike da dođe na ovaj koncert. To namjerno navodim jer znam podosta faca koje su obećale da će doći pogledati i poslušati jedan od boljih hrvatskih pop-rock sastava u nekoliko posljednjih sezona. Ma, mislim, tko bi po onakvom šugavom vremenu uopće i htio izaći van, pa makar i s automobilom. A ja seljo-beljo jer je bilo vrlo lijepo i iznimno toplo vrijeme za siječanj, sjeo na bicikl i taman kad sam došao na pola puta, negdje blizu KSET-a, počeo je takav mrzli zimski pljusak da su mi se hlače skroz zalijepile za noge. A kad sam stigao u Sobu onakav mokar, čitav koncert sam sjedio, malo se vjetrio od šanka do toaleta u 2-3 navrata i većinom sam bio ljut što nisam poslušao vlastitu suprugu koja mi je rekla da je bolje ići tramvajem. A kako su se stvari odvijale, trebao sam je poslušati... U svoj toj 'šugavosti' s vremenskim prilikama uopće nisam obraćao pažnju na audijenciju, ali mi se čini da sam jedino vidio Tonči Šarića. No, bio sam toliko revoltiran kišom, mokrim hlačama koje su isijavale oblake pare oko mene i činjenicom da sam mokar od pojasa naniže da je to izgledalo kao da sam se skroz upišao. Bicikl je dobar dok je suho vrijeme i pada sitna kišica, a može i snijeg, ali onakav hladni zimski pljusak... U tom slučaju bicikl nikako nije preporučljivo vozilo. Eh...
the orange strips - soba & after © horvi
The Orange Strips su izveli svoj takoreći uobičajeni repertoar kojeg sam imao prilike jedno 5-6 puta slušati i gledati u Zagrebu. Sve je bilo tu, od uvodne "Song without a hero" (s onim zavodnim simfonijskim linijama klavijaturiste Vedrana), fine "Gino Stavros", "Chinese box", preljepog romantičnog plesnog hita "Kissed a girl", snažne "Madras", osebujne laganije Neil Youngovske "Follow" gdje klavijaturist Vedran koristi zvuk harmonike, do U2-ovske balade "The fire" koja je prštala Cigovim gitarskim efektima, potencijalnog hita "Letters in your mailbox" i završne, gotovo sympho-rock na brit-pop način skladbe "Loell Duinn". Izveli su i nekoliko 'novih' skladbi, no većinu njih su već svirali na nastupima u Zagrebu tako da za mene one praktički ništa novo nisu bile. Da ih navedem, to su "Surflife", stara kompozicija koju su čini mi se po prvi puta svirali u Zagrebu, a inače je veoma brza i netipična za njihov album "Follow" jer je vrlo kratka, minimalistička i u njoj uglavnom Vedran sa zvukom klavira vodi melodiju. Zatim "Next-day me" u plesnom i brzom kontekstu s gitarom koja asocira na Johnny Marr-a iz vremena The Smiths (mene je osobno asocirala na "Some girls are bigger than others, mothers"), pa "Suffocate in love" koju je Valted najavio kao prvi singl (opa, samo kad?!), zatim "In the lake" i vrlo brza "The gift" koja je puna gitarske melodije i Valdet ju je izveo onako nonšalantno sa svojim samozatajnim i neobaveznim vokalom.
the orange strips - soba & after © horvi
No, ovako... na koncertu se mogao kupiti cd The Orange Strips "Follow LP" i poneki bedž, prostor je bio krcat, band je svirao kako on to uobičajeno svira, basist Borjan je po običaju bio najplesniji, ali feedback je bio jadan. Da nije bilo momaka iz banda S3ngs i nekoliko dobronamjernih duša koji su uzvraćali pljeskom, ne znam da li bi preostala uglavnom nezainteresirana audijencija uopće shvatila da na pozornici svira 'tamo neki band'. Jer nitko od prisutnih 150-200 ljudi apsolutno nije reagirao barem sa povikom 'skinite se s pozornice', 'super ste', ili 'ajte u p.m.' već su svi mahom cugali svoju pijaču, te ako se nisu zabuljili u ženske sise kojih je bilo napretek, onda su zaglibili u nekakve razgovore. A zasluga za takav feedback pada na maestra s miks pulta koji njihovim gitarama nije dozvolio da se razmašu. Štoviše, između Cige i Tedija su samo postojale imaginarne osnovice koje se nisu čule, a one su najbitnije u cijeloj konfiguraciji njihovog zvuka. Razglas je bio loš, manjkav, neadekvatno raspoređen i tu je glavna boljka ovog koncerta. The Orange Strips nisu band za ovakav klubić s minijaturnim razglasom gdje tehničar kaže da gitara ne smije zvučati 'glasno'. Smiješno, The Orange Strips uopće nemaju nikakve 'brutale' u zvuku i baš su nježan i nenapadan band s odličnim pjesmama. Manjkao je gitarski groove kojeg inače imaju... Njihova prodornost se može osjetiti na velikom, usudio bih se reći stadionskom razglasu, a oni su još uvijek toliko skromni i samozatajni da se prilagođavaju ovakvoj minijaturnoj klupskoj sredini. Koliko je to uporan band, svjedoči i after-party kojem su bili domaćini momci iz banda S3ngs. Dok su se svi članovi The Orange Strips hoćeš-nećeš nakon koncerta povukli kući u Labin djelomično i zbog profesionalnih obaveza (ipak je to nekih 250 km od Zagreba), gitarist Cigo, bubnjar Goran i basist Borjan su se odlučili za nesvakidašnji after-party na poziv ekipe S3ngs.
the orange strips - soba & after © horvi
Ne kažem da je taj after bio bolji od koncerta, ali bio je zabavan, sjajan i na takvoj spontanoj feštici nisam bio dobrih nekoliko i kusur godina! Kod S3ngs u garaži gdje održavaju probe proveli smo cijelu noć i dakako u centru pažnje je bila glazba, glazba i samo glazba. A glavne figure su bile mR (em-er) iz S3ngs na mikrofonu kao voditelj imaginarnog sessiona 'Radio garaža' i Borjan koji je savršeno otkidao na Morrisseya pri čemu je često na zadanu temu znao zakantati neku iz opusa domaće zabavne estrade, ha-ha-ha! Momke ne zanimaju r'n'r poroci mada je bilo cuge u izobilju (whiskey, pivo, vino), ali su nadahnuti zajebancijom i veseljem. Jednostavno, uživaju u tome što rade i što stvaraju glazbu, te se na temelju toga umiju vrlo dobro otkačiti do daske. Ako netko tvrdi da moderni rock ima debelih problema, to je samo zato jer ne konta tko su i što Radiohead, Smashing Pumpkins, Oasis, Manic Street Preachers, The Stone Roses... Ma, sve je to sjajna glazba koja sviđala se nekome ili ne u svijetu ima milijune poklonika. Tko priča o krizi r'n'r-a?
E, da završim... ujutro kada sam se vraćao kući na biciklu, pukla mi je guma valjda po tisućiti put u životu. A bio sam već dosta pod 'parom' i dobar dio puta propješačio. I onda kad mi se više nije dalo pješačiti, po prvi puta sam isprobao vožnju na felgama. Jao, kakav je to užitak za stražnjicu! Tek tada sam shvatio koji sam kreten i nisam poslušao suprugu koja mi je preporučila da uzmem tramvaj. Već je bilo jutro i počele su voziti dnevne linije...
horvi // 31/01/2009