Treća večer je bila večer stranih jezika, a budući su svi izvođači pjevali na engleskom, mogla bi se lako nazvati i engleska večer i prva u kojoj se činilo kako će posjeta biti ispodprosječna. Obzirom na to kako prolaze bendovi koji pjevaju na engleskom jeziku kod nas, ništa čudno. Situacija se tokom večeri poboljšala tako da do debakla ipak nije došlo.

Prvi su nastupili The Orange Strips, labinski indie-čari koji sa svakim novim albumom dosežu nove granice hvalospjeva kritike. Svoj zvuk baziraju na onom što se sada naziva gitaristički indie-rock koji su proslavili Modest Mouse i Shinsi. Osim navedenih uzora, zamjećuju se i naznake britanske dream-pop škole iz 80-ih, pogotovo Pale Saints. Tako se set sastojao od kratkih punkoidnih poskočica i razvučenih gitarističkih simfonija koje su znale trajati i po desetak minuta. Bendu se mora priznati zavidan osjećaj za dramatiku i dinamiku jer uspjevaju u relativno kratkom vremenskom razdoblju promijeniti više raspoloženja bez osjećaja da ih mjenjaju zbog promjene same. Najslabija karika je vokal koji je nekako preslab i premonoton i nerijetko se ne uspjeva izdignuti iznad instrumenata, a ima i onu iritantnu nazalnu osobinu kao Tom DeLonge iz Blink 182. Od tri benda koji su nastupili večeras The Orange Stripsi imaju nešto uspjeha vani dok ovdje izvan vjerojatno nekakve lokalne fan baze baš i nemaju uspjeha. Nešto više samopouzdanja neće dobiti ni na ovom nastupu jer su velikim dijelom svirali pred skoro pa potpuno praznim auditorijem.

Sljedeći su nastupili vjerojatno namlađi bend na cijelom festivalu, And The Kid. Sviraju plavoovratnički rhythm'n'blues. Netipično, zvuk se temelji na melodioznom basu dok gitara pruža ritmičku potporu i tu i tamo koju solažicu. Kod ovakvih bendova koji se bave socijalnim nepravdama, moguća su tri pristupa: mladenačka punk-hardcore agresija koja nerijetko graniči sa anarhijom i porivom za uništenjem svega kako bi se počelo isponova (Sex Pistols, RATM), singer-sonwriter filozofski pristup koji preispituje zašto je to tako te se u biti svodi na nadu u neke nove bolje ljude (Bob Dylan, Billy Bragg) i na kraju španerski 'sve-lađe-su-potonule' koji preporuča da se treba opijati i životne radosti nalaziti u apsurdnim životnim situacijama neprivilegiranih (Dr. Feelgood, Ian Dury). And The Kid zasad nekako najviše naginju songwriter-skoj struji jer iz tekstova o kopanju po smeću i sumornim facama što se voze u plavom javnom prijevozu ne proizlazi nikakvo rješenje već samo opservacije, a i usna harmonika je u jednom trenutku korištena. Vokal Malog je nekako ravnodušniji nego na studijskom albumu Factories, a trebalo bi biti obrnuto. Trebalo je ponekad malo i podviknuti, zarežati čisto zbog dojma. Usprkos svemu, radi se odličnom bendu koji ima svoj stav i zvučnu sliku koja se ne doima nimalo zastarjelom dok će teme o kojima progovara vjerojatno biti aktualne dok god je civilizacije.

Na kraju su nastupili Sane, vjerojatno najstariji bend na festivalu koji je svoju priliku za slavu imao još krajem mitskih devedesetih. U međuvremenu se puno toga dogodilo, propjevali su na hrvatskom, postali cover bend, pa onda kućni bend u Saxu da bi se sada vratili engleskom sa promijenjenim zvukom i većinom sastava. Očito niti jedna od ovih inkarnacija nije urodila plodom pa sada na ovaj način žele početi isponova. Ovaj put su se predstavili sa albumom About Time koji se najlakše može svrstati u alt. metal/post-grunge koji je bio popularan krajem devedesetih i sve povezano sa tim. Tako imamo metal rokačine, akustične balade sa agresivnim djelovima, trome psychedelic/stoner valjke i radiofonične pop pjesmice, ništa originalno, ali veseli. Da nisu imali problema sa instrumentima i opremom, vjerojatno bi odsvirali više pjesama. U jednoj od takvih pauza su odsvirali nelošu kratku blues improvizaciju. Tokom nastupa su članovi mijenjali instrumente tako je u jednom trenutku pjevač Nikola sjeo za bubnjeve, a bubnjar Drito Konj otpjevao par stihova dok su basist i jedan od gitarista redovito mijenjali instrumente. Emotivni vokal Nikole koji se iz vriska u trenutku može iz vriska pretvoriti u blues tužaljku drži sve na okupu. Uglavnom je visokom registru uz uspješno korištenje vokalnih manirizama Maynarda Keenana. Svirka je bila uvjerljiva, čvrsta, baš onakva kakva se i očekuje od benda sa višegodišnjim stažem. Transformacija je uspjela, bend zvuči uvjerljivo i na studijskim snimkama i uživo, čini se da su Killed a Fox dobili konkurenciju.

tomislav // 17/10/2014