Blurt navodno ima kultnu reputaciju u Zagrebu pa i šire ne samo zbog toga što je održao pamtljiv koncert u Močvati prije par godina već zbog toga što je frontmen Ted Milton pojava koja se ne zaboravlja. Radi se o čovjeku koji je 15 godina radio kao lutkar u kazalištu da bi početkom 80-ih odlučio uzeti saksofon i osnovati bend koji balansira između tad popularnih post-punk stilizacija i avangardnog jazza baziranog na improvizacijama. Njegova muzika bi se najlakše mogla opisati kao Neu! i James Chance sviraju skupa u najbizarnijim halucinacijama Lyncha ili Gilliama. Tu se radi o jednostavnim i ponavljajućim motorik ritmovima koje drže gitarist i bubnjar spojeni sa melodičnim ispadima Miltonovog saksofona i k tome još dodajte nadrealistične spoken-word vinjete. Na koncertu u ITD- u me dočekala skoro puna polukružna dvorana. Blurt su počeli sa laganijim stvarima da bi postepeno ubrzavali. Reakcije publike su bile dvojake: neki su bili oduševljeni, dok su drugi samo zurili u nevjerici, nerazumjevanju i razočaranju i zbog toga se publika nakon nekih 45 minuta dosta prorijedila. Što se tiče scenskog nastupa, moram reći da se vidi Miltonovo kazališno porijeklo pogotovo u grimasama i pokretima ruku kojima je popratio svaku svoju priču. Sad vidim od koga je Massimo pokupio svoje pokrete. To se osobito vidjelo na početku kad nije radio mikrofon gitarista pa je Milton, dok su tehničari popravljali mikrofon, ispričao neku priču o Kenny Rogers's greatest hits u maniri nekakvog glumca u burleskama. Muzika je bila žestoka i monotona, ali u nikojem slučaju dosadna sa jednostavnim gitarskim rifovima koji su varirali od pankerskih obračunjavanja sa saksofonom tipa X-ray spex pa do ambijentalnih škripanja tipa Bauhaus ili kod nas Viva Glorio. Moram posebno pohvaliti bubnjara koji je bio najjača karika i čije je furiozno bubnjanje sprječavalo da stvari ne odu u krivom smjeru, a u malo slobodnijim trenucima je vuklo na Disciplin A Kitschme. Ne smijemo ovdje zaboraviti samog Miltona koji je sa svojim saksofon dionicama nalik na glazbu iz klasičnih crtića oživljavao neka druga vremena, čak je povremeno podsjećao na ono što je nekad radio Raymond Scott sa svojim kvintetom. Ipak, da bi se moglo potpuno uživati u muzici Blurt, mora se poznavati njihov opus jer se riječi dosta teško razumiju i to je vjerojatno još jedan razlog za osipanje publike, ali i bez toga je bilo dosta kvalitetnih osobina nastupa da se ne bi proglasio lošim čak i ako ne znaš riječi pjesama. Održali su i jedan bis na kojoj su odsvirali najfuriozniju stvar koja se sastojala od više promjena ritmova i poprimila gotovo progresivni štih. Uglavnom, za poznavatelje rada Teda Miltona i obožavatelje no-wave pokreta ovo je bila dosta ugodna noć dok je za druge bila malo teže probavljiva.

tomislav // 26/03/2009