Prvi dan jubilarnog 10. festivala Žedno Uho je ostavio poprilično žednu publiku...

Ne sjećam se da je u &TD-u ikad bila ovakva najezda publike. Sve dupke krcato - birtija, predvorje, otvoreni atrij, prostor u samom dvorištu SC-a... A publike odasvud; od Rijeke, Splita, Osijeka, Varaždina... Nemam dobru sposobnost rasuđivanja količine ljudi koji su bili raštrkani po tom cijelom prostoru, ali mirne duše ova večer se mogla organizirati barem u dvorani Pauk koja bi i tada bila tijesna. Prvi su sa svirkom krenuli kanadski SUNSET RUBDOWN u maloj polukružnoj dvorani &TD u koju praktički više nije mogla stati niti igla. Zahvaljujući svojem visokom rejtingu kojeg ima lider, klavijaturist i pjevač Spencer Krug iz popularnog indie sastava Wolf Parade, publika je ovaj kvintet dočekala kao prave pravcate zvijezde. Ne znam čemu sve to, ali band je imao vraških tehničkih poteškoća i zvuk nikako nije štimao kao da su ispred nas bili nekakvi hrvatski ili ovozemni indie-pop/rockeri koji se pokušavaju ufurati u brit-pop stilizacije koje su izgubljene na konto neizbalansiranog zvučnog zida. Ispred zvučnika je bila nesnosna buka, a na samom ulazu u dvoranu zvuk se jedva čuo. Zdenko Franjić koji je imao svoj uobičajeni štand svega 2-3 metra od dvorane je nakon nekih pola sata koncerta priupitao: 'a kaj to netko već svira u dvorani?'... A band je odsvirao repertoar za svoje fanove koji su s oduševljenjem pratili svaki njihov većinom statički uživljeni geg uz gromoglasne aplauze. Naglasak izvedbe bio je na najnovijem, još neobjavljenom četvrtom albumu "Dragonslayer" koji bi se trebao pojaviti tokom ljeta 2009., te su isprepleli logičnu play-listu sa svoja tri prethodna albuma "Snake's Got A leg" (2005), "Shut Up I Am Dreaming" (2006) i "Random Spirit Lower" (2007). Sve su to simpatične pjesmice u kojima Spencer stenje, jeca, cvili i zapomaže uz obilate klavijaturističke melodijice (i naravno potporu banda), ali izuzev uvodne "Black swan" (s najnovijeg albuma), te donekle "Stadiums and shrines II", "Shut up I am dreaming" ili završne "Dragon's lair", ne bi se baš moglo reći da je riječ o ekstra kvalitetnom bandu kao što su ga kritičari ishvalili. Uostalom, priznajem da nisam pobornik ovakve glazbe i na mene nisu ostavili ama baš nikakav poseban dojam.

Nakon toga sve se prebacilo u neizvjesnost i iščekivanje nastupa BUTTHOLE SURFERS. U prepunom predvorju gotovo sat uoči koncerta zavladala je prava groznica, a kada su vrata velike dvorane &TD-a otvorena u 22,30h, nakon svega par minuta u nju je bilo nemoguće ući. Sva sreća što sam se među prvima uspio nagurati tik ispred pozornice gdje se čekalo gotovo skoro pola sata do izlaska ovih legendi. Pričalo se da su ovi njihovi povratnički nastupi obasuti samim komplimentima što je samo dodatno navodilo užarenu atmosferu na lučenje obilatog adrenalina povezanog s nestrpljivošću. Buttholi po prvi puta u Zagrebu! Buttholi ovo, Buttholi ono... i tako jedno pola sata. A kad tamo... Da, a kad tamo tresla se brda, rodio se miš. Ove legende u full punoj postavi Paul Leary (gitara), King Coffey (bubnjevi), Jeff Pinkus (bas) i naravno Gibby Haynes (vokal, sampler, elektronika, saksofon, gitara) izašli su u 22.55h i otvorili nastup sa samplovima one world-music skladbe "Kuntz" s albuma "Locust Abortion Technician" iz 1987., te su pravu svirku započeli sa "22 going on 23" i "100 million". Okey, nema im se tu šta prigovarati, svirali su onako kako se to i očekuje; ritam sekcija na nivou svojeg kredibiliteta, gitarist Leary je bio još najjači dio ekipe, ali Gibby je potpuno podbacio. Izašao je na pozornicu s pivom i cigaretom, obilato se natakao i pljugao jednu za drugom (popušio je oko 7-8 cigareta), te je bio bos što je dalo nade da će kako koncert odmiče krenuti u raskalašeni nastup koji okončava skidanjem i totalnim ludilom. Ali ništa od toga. Gibby je bio posve hladan, napravio je svega nekoliko koraka vamo-tamo po pozornici tek da si otvori novo pivo, cugne neku žesticu (whiskey pretpostavljam), uzme saksofon i megafon ili da priprijeti nekom sretniku iz prvih redova da je 'lame' (kljast, sakat, neuvjerljiv...) 'koji ne živi svoj fucking život jer samo blica s foto-aparatom'. Uostalom, Gibbyu se sa pedeset i kusur godina živo fućka i za publiku i za nastup, to je odavno kod njega preraslo u rutinu, tako da skoro pa niti jedna izvedba od ukupno 24-25 izvedenih kompozicija nije ostavila nikakav posebno dojmljiv scenski nastup. Za one koji nisu bili prisutni ovom nastupu samo navedimo da su na repertoaru bile "Florida", "Creep in the cellar", "Bar-B-Q-Pope", "Cowboy Bob", "Negro observer", "Pitsburg", "Cherub", "Hey", "Goofy's concern", "Graveyard"... Dakle, otprilike nekakva klasična i smirena play-lista bez "Who was in my room last night", velikog hita "Pepper" i bez ijedne skladbe sa ona njihova tri najpopularnija albuma "Piouhgd", "Independent Worm Saloon" i "Electriclarryland". Nitko nije niti očekivao da će izvoditi one perverzne skladbe iz '80-tih poput "Lady sniff", "Butthole surfer" i dobrog dijela naslova s prvog albuma "Butthole Surfers/ Brown Reason To Live And Pee Pee The Sailor" iz 1983., ali se barem malo više energičnosti očekivalo od Gibbya na pozornici. Nije da on nema više snage, štoviše vrlo dobro se drži, ali jednostavno uopće nije bio zainteresiran da upriliči neki šou. Od njega to je bilo onako - evo sad ovdje moram pjevati, ovdje sad moram svirati sax, pa onda moram stisnuti ovaj gumb na sampleru, ajde da malo nekoga izvrijeđam u publici... ah, da, gdje mi je piva, e, a sad bi mi baš dobro pasala i cigareta... I tako dobrih sat i pol. Iskreno govoreći, nakon punih sat vremena sam izašao iz zagušljive, pretovarene i znojom okupane dvorane, još se nekoliko puta vratio ispred ulaza odakle je sve više i više izlazilo kiselih lica, malo se prošetao naokolo po pripadajućoj infrastrukturi &TD-a gdje je bilo skoro dva puta više publike nego li u dvorani i malo tko je otkrivao nekakvo vidno zadovoljstvo nastupom Butthola koji su svoje najbolje dane proveli i pružali prije dvadesetak godina. Mada im je glazbeni dio same izvedbe i dalje fantastičan, oni su jednostavno večeras bili band penzionera koji je rutinski podsjetio što su nekad bili i značili u alternativnom rock svijetu.

Podgrijana prekjučerašnja večera.

horvi // 30/04/2009

> vidi sve fotke // see all photos