Cinkuši uskoro objavljuju svoj treći album koji će se zvati "Sveto trojstvo" i, naravno, u skladu sa prethodnikom "Domesticus vulgaris" (2005, Cantus) biti će naslovljen na latinskom jeziku kao "Spiritus Santus". Njihovoj vjernoj i odanoj publici sve je vrlo dobro poznato što su i tko su Cinkuši, pa je tako i ovaj nastup imao svoj već uobičajeni scenarij. Red pjesme, red gemišta, malo laganijih, pa bržih skladbi i naravno, opća veselica... Ja sam se već toliko puta znao unerediti na njihovim koncertima s pijačom, skakanjem i skandiranjem (ima i nekih koncerata gdje sam od umora i malo zadrijemao pored pozornice) tako da ih u zadnje vrijeme gledam samo na 'kulturnijim' mjestima. Sticajem okolnosti zbog rupe u džepu preskočio sam njihov nastup u sklopu Rokaj Festa 2009., a da sam ih tamo čekao do negdje pola noći, ne garantiram kako bi to svršilo po mene... Otprilike, ono što su Gustafi i Franci Blašković za Istru i Kvarner, Kopito, Žan & Mazguni i Gego & Picigin Band za Dalmaciju, to su Cinkuši za kajkavsku Hrvatsku. Veselica etna, folka, rocka, plesa, cuge, zafrkancija, šala, dobacivanja... Kako je Boris Bele (Buldožer) rekao 'samo nek' je pjesme i nek' je veselja'. Dakle, sve je poznato. Cinkuši već treću-četvrtu sezonu tradicionalno nastupaju na otvorenoj ljetnoj Amadeo Sceni u lijepom prostoru atrija iz kojeg su ovaj puta izbačene stolice gdje se nesmetano moglo đuskati, tancati, lupkati nogama, a i zapaliti pljuga. A osim toga, večeras su za tonskimm pultom sjedili neki mladi ljudi koji su gitari Nebojiše Stijačića dali prijeko potreban zvučni palac gore pri čemu su se u ovom prostoru konačno čule sve one njegove distorzirane solo dionice, riffovi i atmosfera koju stvara u intervalima. Publike je bilo više nego inače i sve mi se čini da sa svakim novim nastupom okupljaju sve veći broj obožavatelja. Novina za ovu priliku bio je izostanak njihovog stalnog jegede-meštra Igor Barića koji je bio odsutan zbog nastupa sa Ladom, pa je na njegovo mjesto došao ništa lošiji virtuoz Marko First koji osim što sličnim intenzitetom pokriva sve one violinske dionice i melodije, također i zapuše u mijeh, te i zapjeva vrlo upečatljivim vokalom u skladbi "Grad se beli" s kojom su otvorili drugi dio koncerta. U pauzi sam od Time (Tihomir Kruhonja - kontrabas, vokal) saznao da ponekad znaju uživo nastupiti oba violinista. To mora biti pravi dernek! Druga novina je Nikola Santro na trombonu kojeg svi poznaju iz one legendarne prve postave Haustora i sa jednog od najboljih ex-Yu živih albuma "Film u Kulušiću" (1981., Jugoton). On je sa njima učestvovao na snimanju novog albuma, a kroz čitav koncert je i u onim starim, dobro poznatim pjesmama Cinkuša pridodao novi gradacijski element bilo u obliku melodija, pratećih dionica, efekata ili pak sudjelovanjem u ritmici koristeći udaraljke. Prve tri izvedene skladbe bile su nove - "Krleža", "Picek" i "Navigare" koje su jasno pokazale da su Cinkuši trenutno u fazi kreiranja minimalističkog plesnog etna s brojnim ritmičkim i melodijskim nadogradnjama kao da istovremeno slušate barem 2-3 banda spojena u jedan. Slijedile su dobro znane injekcije hitova - "Ciganjska", "Pet je kumi" i "Nega sonca nit' meseca" prilikom čega je došlo do pucanja žice na Nebojišinoj gitari, ali odmah je tu uskočio agilni multiinstrumentalist Santro i u vrlo kratkom vremenu obavio promijenu dok je Nebojiša uzeo drugu gitaru i nastavio sa svirkom. U tom prvom setu odsvirali su još jednu novu skladbu, vrlo plesnu, zafrkantsku i šaljivu "Medo" sa kratkim tekstom, a prvo poluvrijeme su okončali sa tradicionalno lijepom međimurskom laganicom "Vuprem oči" koju je otpjevala Nataša Radušić (mandolina). Tokom koncerta u prve redove ispred pozornice se spustila neka posve mlada publika koju do sada nisam imao prilike viđavati na koncertima Cinkuša među kojima je bilo uz tinejdžere i srednjoškolce i nekoliko djece, a svi skupa su skakali, naguravali se i plesali pogo kao da su na najotkačenijem punk-rock koncertu, te su svi glasno pjevali i povremeno skandirali što je ostavilo odličan feedback dojam. Šaljivo su to Cinkuši prokomentirali u pauzi između dvije pjesme - 'tu su ispred nas najmlađi, vi nešto stariji ste dalje, a one najstarije niti ne vidimo. Ajmo delati, kak' bi rekel Bandić'. Pošto sam večeras došao na koncert sa prijateljicom s kojom sam čitavo vrijeme blebetao i komentirao, u jednom trenutku nas je prekinula neka gospođa koja nam se obratila sa riječima 'daj prekinite već jednom, cijelo vrijeme vas slušam, čula sam sve vaše razgovore, jel' ste došli na koncert ili u birtiju? Ako vam se ne sviđa i ako vam je dosadno odite doma'. Slatko smo se nasmijali. Pa došli smo ženo božja na koncert Cinkuša, a ne u HNK ili Lisinski... I taman su tada Cinkuši okončali prvi dio nastupa, te sam gospođu đentlemenski upitao 'možemo li sada pričati? A kad ste već čuli cijeli naš razgovor ponovite mi broj onog mobitela, nisam si ga uspio zabilježiti'. Ništa nije rekla, samo se pokupila negdje na drugu poziciju... Ništa zato. To su Cinkuši, na njihovim koncertima je sve dozvoljeno. To se zna odavno. Ljutili bi se Cinkuši da imaju samo kazališnu publiku... Nakon okrijepe i kratkog razgovora kojeg sam obavio u pauzi sa Cinkušima (a i moju prijateljicu upoznao s većinom sastava), slijedio je drugi dio koncerta kojeg su otpočeli sa spomenutom "Grad se beli", pa "Trava detela" i nezaobilaznom "Recept" sa Mirkovim recitalom i iskrivljenim melodijama na duhačkom limenom basu gdje svaki put napravi neku šaljivu zvučnu dosjetku. Naravno, nije izostalo niti bacanje pisanog recepta u publiku kojeg su dograbili oni mlađahni rasplesani fanovi. A u prvim redovima, na bini su se i točili gemišti, kako za mužikaše, tako i za jednu ekipu starijih gemištaraca koji su nosili flaše ohlađene i orošene graševine. Potom su slijedile još dvije nove pjesme "Dolinom se šetala" koja je poznata još odprije, te "Kak je Štef videl Majku Božju". U ovoj zadnjoj su Cinkuši uz vrlo minoran i šaljiv tekst kojeg je odpjevao/odrecitirao Tima pokazali svu svoju glazbeno-instrumentalnu bravuru zašavši čak i u teritorij plesne etno-rock, tex-mex i country zabavne psihodelije s bogatim strukturama melodije i različitih vragolastih nadogradnji. Nije niti zaobiđen njihov prijatelj i poznanik Darko Glavan za kojeg je Tima rekao da im nije želja na ovome nastupu naprave nekakvu komemoraciju povodom njegove tragične smrti, već ono što bi i sam doajen ex-Yu i hrvatske rock kritike poželio, a to je pjesma i veselje. Za kraj slijedio je najplesniji set sastavljen od "Kaderaškog drmeša", najavnog singla "Bratec kosi" za novi album i "Huja brija" ('lepe ti je bele Virje - pozvale so dekle dečke na konake đurđevečke'). Na bis su pozvani ogromnim aplauzom, te izveli očekivane "Oj krapinske vuske staze" i "Raca" zbog kojih se uglavnom i dolazi na njihove koncerte. Moja prijateljica koja ih je ovom prilikom gledala prvi puta ostala je oduševljena glazbom, nastupom, koncertom i cijelom ekipom glazbenika posebno se osvrnuvši na violinistu Marka koji je bez ikakve sumnje večeras bio odlična zamjena za Igora. Malo je bilo nekih sitnih negodovanja iz publike što večeras nisu izveli radničko-poletnu etno-punk himnu "U divljaka luk i strijela", no oni imaju još pregršt odličnih pjesama koje im zbog samog koncepta i kratkoće ponekad ne uđu u najuži izbor koncertnog repertoara. Za mene koji sam ih već gledao bezbroj puta, ovo je bila odlična nova formacija sa trombonom Nikola Santre koji im je svojim velikim glazbenim znanjem i šarolikim afinitetima unio novu dozu prostora za eksperimente, te je evidentno da su Cinkuši u sjajnoj formi što će, nadam se, pokazati i njihov najnoviji, treći album koji stiže ovih dana.

horvi // 21/07/2009

> vidi sve fotke // see all photos