Četvrti po redu Jelen Pivo Live festival ove se godine, za razliku od prošle dvije, održao u zatvorenom prostoru beogradskog SKC-a, čime se krug zatvorio: prvi Jelen održan je pred kraj 2006. godine u istom ovom prostoru ali samo s domaćim imenima.

Nakon dva open air izdanja s atraktivnim headlinerima, ove godine kriza i recesija učinile su svoje pa je festival premješten u manji prostor, ali uz veliki dobitak u vidu male pozornice (klub Livingroom) na kojoj su se održale neke od najboljih svirki u ta dva dana.

Obje večeri program na velikoj bini je počeo točno u pola devet što je za Beograd iznimno rijetka pojava, ali je posjećenost čak i u tom "vampirskom" terminu bila sasvim zadovoljavajuća. To je izmamilo i osmijeh na lice ekipi iz benda Žene kese koji su otvorili prvu večer festivala i čija je garažna blues/rock pržiona s duhovitim tekstovima ostavila vrlo dobar utisak. U svojih su pola sata odsvirali većinu hitova sa svog debi albuma, ali bilo je tu i nekoliko novih pjesama. Meni je užitak gledati ih jer se dobro zajebavaju na bini i ne prenemažu se, a i zvuk je u velikoj Sali bio za divno čudo sasvim solidan. U maloj bini nastupi su počinjali oko 21 h, što je ostavljalo vremena mazohistima poput mene da poprate obje bine. Pred kraj nastupa Ženekesa počeo je nastup novosadskih bluesera Šinobusa. Šinobusi piče brz i žestoki blues rock s vojvođanskim šmekom i šteta je što su nastupali pred tek desetak ljudi jer ovo je ozbiljan bend koji zaslužuje da se na njih baci uho. Novi album "Vagon za provetravanje tunela" trebao bi izaći do kraja godine, pa ljubitelji žestokog blues rocka neka obrate pozornost.

Oko 22 h rijeke ljudi slijevale su se prema velikoj Sali SKC-a da zauzmu mjesto za headlinere, no prije toga nastupili su Kanda Kodžu i Nebojšu, kultni beogradski bend poznat po čudnoj glazbi ali i "čudnim" nastupima obično urokanog pjevača Olivera (beogradski pandan Baretu). Ovo je, za divno čudo, bio vrlo dobar koncert, za standarde KKN-a bez ekscesa, na kome su Oliver i ekipa pošteno prodrmali veliku salu pjesmama s posljednjeg albuma ("Deveti život") i onima s prethodnih albuma. Plesno, zarazno i vrlo, vrlo glasno. U maloj Sali za to je vrijeme počeo Nikad dosta, posljednji bend koji je objavio svoj debi u okviru edicije Nova srpska scena i koja svira rock glazbu ali u najširem smislu te riječi: pjesme su im dosta duge i s minimum teksta, svaka stvar drukčija je od prethodne, ubace malo bluesa, malo psihodelije, funka, etna...I to sve ponekad unutar jedne te iste pjesme. Hipnotička "Nikad dosta" manifest je benda koji uživo zvuči mnogo jače i uvjerljivije nego na albumu. Vrlo čudan melanž svih zamislivih glazbenih žanrova koji ne sjeda lako u uho, ali ima neku čudnu privlačnost.

U međuvremenu se velika sala toliko napunila da u nju ni igla nije mogla stati, ja sam se pokušao progurati prema naprijed da vidim Jon Spencera i njegove Heavy Trash, no to je bilo uzalud: ne samo što je bila ogromna gužva, već SKC nema ventilacije pa kad se tisuću i kusur ljudi naguralo unutra svi su disali na škrge. Nastupe headlinera prve večeri mogao je odgledati netko tko je imao bocu s kisikom na leđima, ali ja nisam, digao sam ruke, izašao van i cijeli nastup Heavy Trasha proveo ispred šanka. Bilo je glasno, to je sve što vam mogu reći...The Fall sam propustio iz istog razloga. U isto vrijeme je na maloj bini počeo je Trans Balkan Desorganisation, novosadski kvartet koji je razvalio Jelen! Zamislite suludu kombinaciju punka i elektronike, uz živi bas i bubanj te klavijature i semplove, dodajte ludog pjevača/repera s naočalama i ćupom na glavi i dobit ćete otprilike sliku o čemu se ovdje radi. Na trenutke zvuče poput sudara punka i electroclasha sa suludim breakbeat ritmovima i mada su matrice bile malo preizražene za moj ukus, ovo je bila najbolja fešta cijelog prvog dana, pola sata energičnog adrenalinskog elektro rocka uz sjajan scenski nastup i samo je šteta što pjevaju na engleskom jer da ubace koju stvar na srpskom napravili bi dar mar! Cijela mala sala je plesala (a bilo je tu preko stotinjak ljudi, vjerojatno najposjećeniji nastup prve večeri) i nikome izgleda nisu nedostajali tamo neki Heavy Trash!

Njih su u maloj bini naslijedili Popečitelji, trojac koji je totalno atipična pojava na srbijanskoj rock sceni. Sviraju instrumentalnu glazbu, fuziju funk rocka i etno elemenata s prepoznatljivim ritmičkim obrascima južne Srbije. Odsvirali su dobar dio stvari s posljednjeg albuma "Horizonti", uključujući "Ljude", "Crvenu zemlju", "Horizonte", "Kilograme"... Nije za svačije uši, pa ni moje moram priznati, ali treba im skinuti kapu na kvaliteti svirke... Ogromne rijeke ljude u to su se vrijeme počele kretati u suprotnom smjeru, prema izlazu, što je bio znak da su The Fall završili ali velika sala ostala je pristojno popunjena jer Obojeni program u Beogradu uživaju veliku popularnost Kebra, bilježnica i ekipa imaju dugogodišnje iskustvo zajedničkih svirki koje se osjeti u uvježbanosti i energiji koju su ispoljili s bine ali i odličnom razglasu koji se izgleda malo "pročistio" tijekom nastupa headlinera. Zborno pjevanje hitova benda pokazalo je da se Beograd i Novi Sad vole kad je glazba u pitanju, a kad su na samom kraju odsvirali cover Boya "Ja hoću te", možete zamisliti koji je to raspašoj bio! Njihov zadnji album je eksperiment s remiksevima ali uživo Kebra i društvo još uvijek kikaju es starim dobrim indie rock zvukom

Bio je to vrhunac večeri na velikoj bini i savršen način da se okonča jedna lijepa i ugodna večer koju su donekle pokvarili ogromna gužva i nesnosna vrućina. Nažalost, propustio sam nastup Euforie na maloj bini i to iz najglupljeg razloga na svijetu: bio sam uvjeren da oni nastupaju drugi dan... A drugi dan Jelen Pivo festivala obilježila je nešto manja gužva i susret nekoliko generacija guitar pop izvođača. Bila je to dfefinitivno večer popa, onoga s gitarističkim predznakom ali i općenito, uz par sitnih odstupanja. U subotu smo svjedočili nečemu što bismo mogli nazvati maturalnim okupljanjem nekoliko generacija gitarističkih pop bendova: iz 80-ih su došli kultni Echo & The Bunnymen, iz 90-ih Veliki prezir i Eva Braun, a iz 00-ih Nežni Dalibor, Autopark i Virvel.

Druge večeri Jelena bila je osjetno manja gužva nego prethodnog jer očito nije ponudila atraktivne kult izvođače poput Mark E. Smitha ili Jon Spencera. Kao i večer ranije, program je počeo točno na vrijeme nastupom Nežnog Dalibora koji su pored hitova sa svog prvog albuma odsvirali čak tri nove pjesme koje će se vjerojatno naći na njihovom drugom albumu. Prva od njih, "Nestvarna sličnost", zvukom se malo odmakla od britanske pop škole i približila se bučnijoj verziji američkog gitarističkog popa a la Dinosaur Jr., dok su druge dvije, "Mogu da zaborave mene" i "Priča o nezadovoljstvu" klasični ND udarači ali s oštrijim gitarama i ne toliko melodičnim aranžmanima. Svirka za pet, žestoka i nabrijana. Bend koji svjesno u polusatni nastup ugradi tri potpuno nove pjesme, prvi put izvedene uživo, zaslužuje rispekt! A rispekt zaslužuje i Eva Braun, najbolji srbijanski bend 90-ih, čija je kreativna osovina (Vasović - Glavaški) prevazišla stare razmirice i sad rade na novom albumu. No, ništa od novih pjesama ovaj put, već 40 minuta hitova, od uvodne "Evergrin", preko "Zmajeva", "Sada ne znam gde sam ne znam šta", "Aljaske", "Lavirinta", "Sasvim običnog dana"...Samoj svirci se nema što prigovoriti, osim što, izuzev Milana koji se trudio unijeti malo živosti na binu, ostatak družine više se doimao tezgaroški nezainteresiran za bilo što drugo osim odrađivanja svirke, ali ljepota ovih pjesama je nepobitna, a i publici u sad već prilično dobro popunjenoj velikoj sali to nije smetalo jer su sve pjesme pjevane uglas. Ovaj "nostalgičarski" nastup je potvrdio da je Eva Braun najbolji bend 90-ih, ali koliko su relevantni danas, to tek trebamo vidjeti kad se novi album pojavi. (Kad će nova Eva Braun, to ne zna ni CIA, ali novi album Glavaškog i Rebel Stara izlazi 15. 11.).

Na maloj bini večer je otvorio novosadski funk-rock trio Slaptrap, još jedni predstavnici nove srpske scene koji su nedavno objavili svoj debi album i koje sam imao prilike gledati uživo nekoliko puta, pa to što su ovaj put ispali kolateralne žrtve dva meni značajnija benda i nije toliko strašno. Sigurna i uvježbana svirka karakterizira ovaj bend od ranije, ali ovom bendu još uvijek nedostaje ono nešto, onaj faktor X koji će ih izdići iznad kategorije korektnih ali na dulje staze ipak malo premonotonih bendova. Slaptrap je na pozornici male sale zamijenila kantautorica Bo: žena se pojavila na bini s gitarom i usnom harmonikom u pratnji gitarista i bubnjara (Saša Furunović i Rade Vulić iz Popečitelja) i provela nas kroz koloplet pjesama sa svoja prva dva albuma. Njeni su tekstovi cinični i protkani britkim humorom i govore o radostima vožnje biciklom ("Bicikl"), o slučajnim susretima s bivšima ispred izloga s cipelama ("Cipele"), a tu su i metafore na političku situaciju u zemlji ("Ludi brod"). Glazba Bo i njezina benda je ogoljeni singer-songwriterski folk rock (prvi album Tracy Chapman, možda vam je to malo bliže) koji nikad neće imati neku veliku publiku, ali oni koji ju vole doista ju vole i reakcija publike bila je vrlo pozitivna.

Eh, Echo & The Bunnymen, odmah krenu sjećanja na stare dobre osamdesete. Jedan od bendova koji su preživjeli svo ovo vrijeme je ova šestorka iz Liverpoola, danas doduše sa samo dva originalna člana, pjevačem Ianom McCullochom i gitaristom Willom Sergeantom, ali spoj iskustva i svježe krvi doslovce je preporodio bend. Prvih par pjesama kao da su se još uštimavali, no do kultne "Stormy Weather" sve je sjelo na svoje mjesto. Niti jedna od njih nikad nije bila mainstream pop hit (čak ni fenomenalna "Bring on the Dancing Horses", neponovljiva "The Killing Moon" niti mračna "My Disease") ali su preživjele test vremena i danas zvuče jednako moćno kao i u vrijeme kada su snimljene, čak i čvršće i s više oštrice, posebice u gitarskim duelima Willa i Gordyja Goodiea. Posebice su dobro odjeknule dvije nove stvari koje su odsvirali, "Do You Know Who I Am" i novi singl "Think I Need It Too". Pred kraj smo dobili i obradu Lou Reedove "Walk on the Wild Side" te "Lips like Sugar". Sat i kusur vremena predivne svirke benda koji i novim albumima pokazuje da za njih i danas ima mjesta u pop univerzumu. Dio nastupa Iana i njegovih zečića propustio sam kako bih bar na kratko vidio nastup beogradskog kvarteta Virvel. Riječ je o uvjetno rečeno post rock bendu, s tim što pjevačica i basistica Tijana malo i zapjeva, ali većina njihovih pjesama su instrumentali, melankolični, sanjivi i nježni, s mnogo šumova i čudnih zvukova koji u najboljoj tradiciji post rocka eksplodiraju u kovitlacu gitarističkih rifova, buke basa i tutnjave bubnja. Ne treba niti spominjati da su im stvari uglavnom duge i da su za 15-ak minuta koliko sam im posvetio odsvirali dvije i frtalj. Žao mi je što im nisam mogao posvetiti više vremena ali svakako se nadam da ću ovaj bend uspjeti ošacovati malo više nekom drugom prigodom.

Ali sam zato birajući između The Rakesa i Autoparka odabrao ove potonje. Riječ je o šestercu kojeg čine Olja kao vokal, Nikola i Dušan kao gitaristi, Milan bas, Dejan za bubnjevima i Aleksandar za klavijaturama koji praše gitaristički mainstream pop s dovoljno oštrice i sviračke ubjedljivosti da ne padne u banalnost. Autopark su napunili malu salu kao nitko prije ni poslije njih u ta dva dana i odužili su se publici odličnim polusatnim setom koji je kombinirao starije stvari s novima poput "Pucketanje prstima" ili "Radost me uništava". Nadam se da će album uskoro stići na recenziju ali i da ću imati prilike konačno odgledati jedan pravi set ovog jako dobrog benda. Tako sam na jedne od headlinera, The Rakes, došao tek negdje u pola seta, taman na veliki hit "22 Grand Job" i zatekao sam lagano ispražnjenu dvoranu, mlađariju kako pleše i raspjevanu i razigranu petorku predvođenu pjevačem Alanom kako na bini daje sve od sebe. The Rakes su samo još jedan od bendova koji se kače na plesni post-punk vlak čija je kompozicija već toliko natovarena da ne znam do kad će ta lokomotiva to moći vući ali su pošteno odradili svoj posao i to im ne mogu spočitnuti. Zarazna "That's the Reason", poletna "1989", duhovita "When Tom Cruise Cries" gdje je Alan pokazao svoje plesačko umijeće, uz potporu ostatka benda, prvenstveno geekovskog lead gitarista Matthewa koji izgleda poput Ralpha iz humoristične serije "Dear John". Ok, možda se ovaj bend neće svima dopasti, to je pitanje ukusa, ali oni uživo grizu i popout mnogih drugih mladih engleskih bendova bore se za svakog posjetitelja i potencijalnog kupca njihovih proizvoda.

I njihov sam nastup malo skratio kako bih dolje u maloj sali odgledao predstavnike iz Slovenije, bend Melodrom koji predvodi Mina, koja je surađivala s Laibachom na albumu "Volk" i nastupala je s njima i uživo promovirajući taj album. Pored nje tu je još jedna cura za klavijaturama, te tri momka koji opslužuju sintisajzer, gitaru i bubnjeve. Sviraju electro pop ali one mračnije vrste, kakvu su izvodili D.A.F. svojevremeno, s izraženim vokalom. Malo vuku i na stari Videosex mada su mnogo mračniji i pjevaju na engleskom, a po atmosferi pjesama bliski su i Death In Vegas. Pozornica je tijekom njihovog nastupa bila prikladno zamračena, a po zidu su se vrtjele neke psihodelične video projekcije, što se sve odlično uklopilo u njihov mračan zvuk, obilježen prijetećim klavijaturama i reskim uletima gitare. Zvuče dosta hermetično, ali nekako čarobno, pa predlažem da i na njih bacite uho. A onda veliko finale na velikoj bini, Veliki prezir uživo! Ovaj koncert je bio bolji od bilo kojeg njihovog albuma - uživo su Kole i njegova ekipa odvrnuli pojačala do daske i otprašili svojih sat vremena kao da sutra ne postoji. ve su pjesme prearanžirane i zvuče fantastično moćno i snažno, gitaristički rifovi su parali dvoranu poput laserskih snopova svjetala, a Kole je derao vokal do pucanja žila. Sve njihove stare stvari pretvorene su u vrtlog sonične gitarističke buke, ali bez gubljenja osjećaja za melodiju. Bilo je tu i nekoliko stvari koje nisam prepoznao pa pretpostavljam da je riječ o novim materijalima na kojima bend radi, a uspjeli su isposlovati i bis od fantastično odane publike koja je s njima pjevala doslovce svaku riječ. Bilo je fe-no-me-nalno, "jebanje keve" kao što reče Stefan iz Žena Kesa i ovo je bio nastup koji je na najbolji način obilježio drugi dan festivala, a bogami i cijeli festival.

Nakon ovako bombastičnog završetka stvarno sam bio potrošen ali sam junački otišao do male sale gdje su nastupali Irfan Muertes,. zanimljiv bend jer nemaju gitaru već dva basa, uz veliku ulogu trube i zajebantskog pjevača koji se između pjesama dobro zajebavao s publikom. Glazba im je u osnovi nekakav bučni rock, ali nije noise, s punk utjecajima ali nije punk, s neobičnim trubačkim dionicama a nije Disciplina kičme i čudnim, asocijativnim tekstovima a nije Urban. Pjesme im imaju jedan opušteni i neopterećeni feeling, čak i previše opušten rekao bih, jer bend balansira na toj nekoj granici između kontrolirane improvizacije i totalnog raspada, ali bit će da je to njihov pristup glazbi.

I to je to za ovaj Jelen Pivo Fest. Koliko god mi je žao što festival nije bio na otvorenom, toliko se mala bina pokazala kao pun pogodak i ne bih imao ništa protiv da se festival prestane seliti od jednog do drugog prostora već da se ustale ovdje. Uz ograničavanje broja ulaznica i malo jaču orijentaciju na regionalnu scenu, bio bi to festival koji bi se i financijski mogao isplatiti, čak i u ovim kriznim vremenima.

Jelenko

hadžo // 30/09/2009