Nimalo ne istresajući patetiku, znam da će mi sljedeći dolazak u zavičaj teško pasti. Jer ma koliko stari ili mladi bili, ostati bez oba roditelja definira nas siročadi i koliko je god takav slijed prirodan, svejedno nas baca na emotivni led.

A to nas neposredno vodi slikama, ulicama i uspomenama zavičaja, mjesta koje je ne nužno cijeloga života dom, no svima nam obično u njegovu začetku bude drago utočište. Značenje doma je poznato, no iako nam sigurnost, ležernost i mir nude zidovima opisani kvadrati, osjećaj koji nas veže uz određene geografske lokalitete projicira svjetlosnu jačinu spremljenu u nama samima. Dom je inspiracija, ljubav, mati i prijatelj, a moj prvi znani i sasvim sigurno posljednji, smjestio se u naručju najhladnije rijeke Europe i svijeta, modrozelene Neretve i tu emotivnu vezu nikad, nitko i ničim prekinuti neće; stoga sam u punom značenju te riječi domoljub i ono što me smeta jest izuzimanje nas pod krovom te sintagme ukoliko ne odobravamo primjerice vrlo maligne povike onog povremeno pjevača, a po potrebi i političara, ili vizualni terorizam poodavno zavladao našim jugom, gdje je nerazumno izglasano kako je jedino i isključivo Hajduk svetinja, čak i obvezno istaknuto preko spomena na dragu nam Zdravku Krstulović.

Složite se ili nemojte, ali i dom se katkad mora preurediti - uzdanice sljedećih pjesama upravo to više ili manje interpretiraju.

GREEN, GREEN GRASS OF HOME - Tom Jones (1966)

Pored svih domoljubnih koračnica i budnica, svevremenski klasik Toma Jonesa i evergreen čija zelena boja možda i mijenja nijanse, ali postojanost joj ne gubi na jačini, treba tek jedno slušanje za konačnu uvjerljivu pobjedu nad čitavom patriotskom konkurencijom.
Country numeru nastalu i objavljenu godinu prije Jonesove verzije (Claude Curly Putman za Johnnyja Darrella) popularizirao je klavirski virtuoz Jerry Lee Lewis, no svijet ju je čvrstim mornarskim čvorom vezao uz Toma koji ju je svojom poetičnošću malko i zadržao na američkom zapadu, ali i krasno transportirao ka zimzelenim beskonačnostima. Prepjev iste dogodio se i na hrvatskom jeziku, budući je slobodan prijevod Ivice Krajača jedinstvenim načinom ovjekovječio šibenski maher zaklet u more i u bilu boju, nedodirljivi Mišo Kovač. Slava svima nabrojanima, no dom je Tomovim rukama, glasom, stihovima, te klavirskim i zborskim ukrasima, ipak najljepše podignut.

GOIN' HOME - Dinosaur Jr. (1993)

Rijetki su trenuci Mascisove diskografije gdje ne dominira identitet glasne električne gitare okrenute Neil Youngovim otiscima prstiju. A oni su baš ovdje, u minutama ove krasne pjesme sa možda i najvažnijeg albuma banda (Where You Been, 1993) i doista smo sretni da se Josephu takvo što "zalomilo". Nije zgorega napomenuti kako njegove gitarske brazde jako volim, a iako je evidentno da mu je stilski kum Kanađanin Shakey, završna dorada sviračkog rukopisa svrstava ga visoko na listi najdražih mi instrumentalista uopće. Goin' Home je u tom smislu zanimljiva stanica načinjena od krotke akustične gitare i orgulja koje je također J odsvirao; pozadinu ipak popunjava odlično producirana, utišana električna gitara, a poslovično umoran, nazalni glas sasvim dolazi do izražaja u melodiji koja otkriva autorovu ranjivu, sanjivu i sjetnu stranu - ovo je raritet kojim se punim pravom može ponositi i zrelo djelo za zrele alter 90e.



CAN'T FIND MY WAY HOME - Blind Faith (1969)

Višestruko dokazana klasa i prilično nestalan u ulogama dugovječnijeg člana kolektiva, Eric Clapton se nakon gašenja Creama okušao kao gitarist još jedne super-grupe, ovoga puta Blind Faith. Bruceovo mjesto na basu je preuzeo Rick Grech, iz Traffica je klavijaturama i pozicijom vodećeg pjevača upravljao Steve Winwood, a Ginger Baker je već potvrđenu veličinu uz Erica u Creamu nadalje nastavio širiti svojim osebujnim bubnjanjem.
I stoga apsolutno ostaje žal da je ovakva formacija objavila tek jedan studijski zapis. Ali kakav - velevrijedan istoimeni Blind Faith (1969) sa šest naslova iznimne kvalitete! Can't Find My Way Home Winwoodov je autorski i akustični uradak kojim ravna Steveov falset, Claptonova ogoljena prirodnost tona i prigodna ritmička lakoća Bakera i Grecha. Dečki su bili na pravom putu i ovo je ne samo dovoljno dobro, nego ravno briljantnim radovima Stonesa, Beatlesa ili Zeppelina objavljenih iste godine.

SWEET HOME CHICAGO - The Blues Brothers (1980)

Ovom smo pjesmom stupili na ulice grada, ujedno i početnu točku sveameričke autoceste poznate kao Route 66, no iako autorstvo ove veselice ide na račun delta blues prvaka Roberta Johnsona, neraskidiva je njezina veza sa sjajnim filmom Johna Landisa i stereo braćom Elwoodom i Jakeom - tulum i opće ludilo u publici svojom su pojavom i izvedbom na stageu skrivili Aykroyd i Belushi tražeći načina za bijeg pred nosovima predstavnika zakona. Premda vrlo mršavi scenarij Dana i Johna sugerira blijed proizvod, osobno ga tumačim inteligentnom, dojmljivom i bogatom komedijom vizualnog i posebno čujnog temperamenta, gdje je glumački duo započeo kasnije počestu praksu skrivanja iza sunčanih naočala, dok fantastičan svirački ansambl (Steve Cropper i Matt Murphy na gitarama, te Duck Dunn na basu, da spomenem prve među vrijednima) uzrokuje glazbeni vrtuljak podrhtavajućim soul i blues simptomima.

"Baby don't you wanna go
Back to that same old place
Sweet home Chicago"

TAKE A LONG WAY HOME - Supertramp (1979)

Supertramp su do najpopularnijeg albuma karijere Breakfast In America (1979) podosta ograničavajuće boravili u prog-rock/art-rock sustavima, najviše se oslanjajući na Rhodes i općenito klavijature (istina maštovite i krivudave), no ipak uglavnom asimetrično korištene. Vrlo dobar Crime Of The Century (1974) sadržavao je primjerice odličnu i zanimljivo uređenu Dreamer, no tek sa kompozicijama poput Breakfast In America, The Logical Song i ovdje predmetnom, dospjeli su Britanci u prednje redove scene, istaknutije stupce i gornji dom top ljestvica.
Došli su dečki na ideju okrenuti se melodičnijim i pitkijim aranžmanima i iako zadržavajući prog svojstva u najboljoj maniri, pop suzvučje koje je Roger Hodgson ciljao i pogodio dobitna je formula - klavir i klavijature su sjajni, pjevanje i produkcija također, a usna harmonika Ricka Daviesa blješti kao da njome barata Stevie Wonder, te kojim god da su putem prema doma krenuli, imaju vlastitu glazbenu garanciju da je cilj nikad bliži.

HOME TO YOU - Cate Le Bon (2019)

Velška pjevačica, skladateljica, multiinstrumentalistica, producentica ili jednostavno, fantastična umjetnica osebujnog spektra i sklonosti, pjesmom sa petog studijskog albuma Reward (2019) razotkriva čime je sve osvojila glazbenu struku, kritiku, ali i zavidan broj kolega kojima je producirala ploče (Wilco, John Grant, Devendra Banhart...).
Cate sam i upoznao putem Rewarda i dogodila mi se, a što ne osjetim baš redovito, ljubav na prvo slušanje; recimo kao sa Feist, MJ Lendermanom, My Morning Jacket ili Annom Calvi, koji su me redom razoružali ne samo stilom, nego i emocijom koju smjesta prigrlim. Zato Home To You i smatram nagradom pop ljepote čiji elementi u vidu dovitljivih aranžmana gitare, klavijatura i različitih udaraljki, dok plovi nježnost njezina glasa, u prijevodu su uistinu ljubav.
Nije li zadovoljstvo i sreća, a pomalo i vatra, u drugome pronaći dio sebe?!

"Home to you
I'm a crosshair, stubborn, dream loving"

HOME - Depeche Mode (1997)

Tamni dom engleskih elektroničara nalazi se na odličnom albumu Ultra (1997) i zanimljivo je da ga je opjevao Martin Gore, umjesto za to prvenstveno zaduženog Davea Gahana. Zamjerkama nema mjesta jer to zvuči odlično - barokna orkestracija malo podsjeća na Arnoldovu iz prekrasne Play Dead (savršen zgoditak u izvedbi Björk), a dnevni boravak, što je melankolični vihor programiran i zvučno ocrtan od Engleza iz Essexa, udobno je dizajniran prostor sugestivnih melodijskih jedinica. Takvom mračnom komadu savršeno pristaje ka gospelu usmjeren bridge sa akordnom sedmicom u sebi, a Martinova minimalistički njegovana gitarska linija pri završetku pjesme navigira istu zasluženom uspjehu - isto vrijedi za visokostiliziran sound trećeg singla sa albuma, kao i ponajviše sivo obojen deveti studijski uradak.
Istina, dom je ugodno mjesto i bez pretjerane rasvjete.



EVO ME DOMA - Leut Magnetik (2003)

Dogodi se često u svemiru, a što je slučaj sa ovom pjesmom, da djelo nadraste autora i zadugo ostane vijoriti poput zastave pobjednika, istinskog prvaka.
Splićani biše (a možda i bjehu, doista ne znam koliko dugo su boravili na sjeveru) na privremenom radu (i školovanju) u Zagrebu gdje je nastala oda koja slavi srce Jadrana, grad razuzdan i lud, sunčan lokalitet velike i nažalost iščašene duše - ovu hip-hop poeziju žarkog karaktera odabrali su i uredili dečki vrlo posvećeno: odlične klavijature, mirišljav i svijetao flow, te posebno zlatan aranžman flaute u izvedbi Ane Iverac i gotovo umoran, ali nadahnut saksofon Ivana Kovačića Kove u ultimi pjesme. A znamo li da stihove potpisuje i kazuje TBF-ov Saša Antić, puno toga biva jasnije. Pjesnik čije se slike lako križaju sa uličnom poezijom, inteligentnim i elegantnim, nikako trivijalnim i dijaboličnim postupcima, postavlja dijagnozu svih Dalmatinaca koji, priznali ili ne, teško vare duži vremenski period lišen sunca i plavetno bistroga neba.
Nakon puta, vrime je za dušu rekuperat.

"Evo me doma, dobre volje san odma
Na materinoj spizi, šta skuva ću izist"

BRING IT ON HOME TO ME - Sam Cooke (1962)

Jedan od neizostavih kralježaka u osnovi soul kralježnice od postanka tog žanra pa do danas, pjesma je gospel korijena za koju je Samov ponizni i molećivi poj trebao prilično velike studijske prostorije za ugostiti raspoloženo sviračko mnoštvo. Dogodilo se to 1962. u Gradu anđela i držim kako su dupkom pune sobe sviračke družine, a to uključuje dvoznamenkaste puhače, gudače, zatim dva basa, dvije gitare, naravno i klavirista i bubnjara, pucale od zadovoljstva snimajući prekrasnu Cookovu numeru pozitivnog i pomirujućeg tona - što god vam ovdje može zapeti za uho, jednostavno je magično i nestvarno lijepo. Možda je Sam nešto opako zgriješio, ali ako mu ovakvo pjevanje i famozna klavirska i gudačka pratnja, mekani saksofon i prateći vokali nisu pomogli vratiti družicu u ljubavno gnijezdo, barem može biti siguran da veličanstvenijeg načina za reći oprosti od ovoga, nije mogao naći.

MY HOMETOWN - Bruce Springsteen (1984)

Bossu se jedva nekad znalo dogoditi da je za vlastitog pjesničkog manifesta tvrd, krut, rjeđe i bijesan jer zna da se bijesom uglavnom ne dolazi do cilja ili pobjede, a pjevajući o svom Jerseyju i napose u načinu iznošenja emocije, smjestio se van konkurencije svih poznatih i samozvanih domoljubnih lista, pokreta i laureata.
I kako Springsteen poglavito kod ovakvih tema ne može i ne zna iznevjeriti, njegovu energiju osjećaju i prate dečki iz E-Street Banda; ostaju nam stoga dvije odgovornosti - voljeti Brucea jer iskreno voli svoju rodnu grudu, što je višestruko naglašavao u osobnoj pjesmarici, kao i percepciju, ma i predodžbu o definiciji domoljublja, nužno gledati iz svih postojećih kutova.
Ovo je prava i neiskvarena uspomena na dom i dok je Boss pjeva, a oživljavaju E-Street genijalci emotivno slijedeći autorove slike, memorije i intimu, poželim se izjasniti: ne voli se dom tek stavljanjem desnice na srce dok himna svira, praksa pravog domoljublja nije uvjetovana takvim znakom.
Ne sumnjam kako ste znali pročitati između redova, dok se poput Brucea puna srca osmjehujete rodnom gradu.

dario b. // 01/03/2026