Za mnoge punkrockere koncert za pamćenje, a za ostale koji su tamo bili možda još i više, jer smo se mi možda još i manje nadali da ćemo čuti nešto tolko autohtono, sirovo, a s druge strane tolke kakvoće. Produkcija zvuka, bubnjeva pogotovo, bila je taman prilagođena stilu glazbe, dakle žestoki bubnjevi kao podloga punkrock himnama starih 20-tak i više godina.

Drinkersi su prije njih izveli vrlo zabavan nastup gdje je glavni akter Maki bio standardno raspoložen za razvedravanje onih koji su možda mislili da je punk pokret je čista ''šora i negativan pogled na svijet''. Kod Drinkers-a ispada da je to pijanka i veselica. Moju curu zgazio je kamion te Jawohl Jawohl Ich liebe Alkohol digli su ljude željne zagrijavanja za ANL ili ANWL kako samo već negdje vidio da piše. Pogotovo na prethodnoj stvari, Maki je izveo koreografski nastup tako što je šofersku kabinu kamiona stavio na sebe kao veliku masku, a pored njega su sjedile dvije fufe Fu i Ki, a za vrijeme duge solaže, glavni akter se rastrčao cijelom Močvarom s tom scenom na glavi. Glavni dojmovi svejedno ostaju za the League. Bez pozdrava publici, oko negdje pola jedan u noći, prva stvar odmah bijaše Mi smo the Liga. One koje zanima kad je prvi puta pozdravljena publika, pa negdje oko polovice koncerta, kad je prestala serija pjesama u komadu. Naravno, tada se Animal duboko zahvalio (kako to samo on zna) svim obožavateljima sa ''Yes, we know, you have always been there for us, so this one goes for all of you.'' Svoj šesti dolazak u Hrvatsku, drugi ove godine, nije bio ništa manje energičan od prijašnjih mlađih poletnih dana. Čini se da karizma the Animala i uživljenost ostalih članova benda ipak govori nešto o ljubavi koju osjećaju za ono što sviraju, predstavljaju, a način na koji to prenose publici vrijedan je svačije pažnje. Moja uha su čula svaki veliki hit ove grupe, tako da smo između pola 1 i 2 u noći čule kultne punk stvari koje su se vrtjele u cassette i CD playerima diljem globusa, čak i u Japanu, džuboks i karaoke mašinama. Puni su sebe, što kod ovakvog transfera energije ima jako pozitivan utjecaj. Kad su trebali odsvirati So what? rekoše samo: ''Some band called Metallica (podrugljivo) tried to popularize this song for us.'' Prava pojava na bini, gitarist je bio zalizani ''Amerikanac'', a basista je cijelu noć klimao glavom na beatove, sve u svemu stvarno da se uživiš. Indijanske irokeze, melodična podloga, konstantni pogo i snošljivi nam redari, samo su dizali ugođaj u tih sat i pol doze, kao da su nam ANL iz boce izbacili sjećanje na jedno tri desetljeća staro razdoblje, kultno po buntovnim engleskim rifovima i cenzuriranim riječima. Kult je nastavljen i punk se barem, ukoliko ne i više od toga, drži na životu. Na kraju obećaše da će doći opet, što uopće ne sumnjam. Ako niste ovo propustili, nemojte ni sljedeći put, a ak' jeste, onda imate dvostruki razlog da dogodine poslušate Životinju & Co.

marin // 14/10/2009