Ma tko bi rekao da veterani punka, doduše od kojih je samo od originalne postave ostao frontmen Animal (pravim imenom Nick Culmer) mogu u svome produljenom životu biti produktivniji nego li onda kad je trebalo? Ha?! Jer gotovo se zaboravilo na njih kada su davne 1983. nastupili na zagrebačkom Bijenalu kao friška punk senzacija sa samo jednim albumom "We Are... The League" (1982, UK no.24) i 6 nezaboravnih singlova od kojih je "Streets of London" čak dospio do UK no.48, a poleđina "So what?" desetak godina kasnije zaživjela u obradi Metallice koja je pjesmu stavila na B-stranu hit-singla "Sad but true". Prilikom nastupa na Bijenalu snimljen je i čuveni "Live in Yugoslavia" s kojeg je posveta Titu morala biti uklonjena. Premda se nikada nisu službeno razišli uz tek jedan kraći hiatus (1989-1992), produktivnost im je bila vrlo škrta, zlobnici bi rekli i zasluženo jer nisu bili osobiti svirači, a osim toga često su mijenjali postave (bubnjar Michael Bettell je umro 1993. od tumora na mozgu u dobi od samo 41 godine). U naše krajeve su se vratili 1996. na Fiju Briju, pa 2006. na Viva La Pola gdje su odsvirali mlako i indisponirano ponovno s friškom i neuigranom postavom (taman im je izašao četvrti album "Kings and Queen"), a ovu današnju ekipu Animal je formirao otprilike nakon toga s bubnjarem Dave Hazlewoodom (Nato), gitaristom Tommy Huntom i basistom Shadyjem nanizavši još tri nova albuma.

Ako ste ih slušali u ovome novijem izdanju, barem četiri posljednja albuma iz 21. stoljeća, onda su vam poznati opsezi koji ipak s albuma na album napreduju. Dok su ranije imali pjesme do cirka tri, tri i pol minute, s vremenom se postava svirački razigrala da evo ovdje komotno mogu osmisliti i komade do 5 minuta (minimalističke "Fix me" i "13 rat theory" a'la Killing Joke) što je dokaz permanentno jačeg kreativnog zalogaja u kome nije samo važno Animalovo isijavanje jednih te istih furki. A zna se, sve su one o djevojkama, pijači, provodima, zabavljanju i tek sitnim socio-političkim provokacijama, ali su i one redovito bezazleno nevine i naivne kao i u slučaju KUD Idijota. Tako ovdje prije svega serviraju snažnu punk pjesmaricu brzih tempova s brojnim solažama i višeglasjima koja nemaju, fala Bogu onu kalifornijsku melodičnu (a i banalnu) potku isporučivši dovoljno moćan oldschool stil od 55 minuta zašavši i u r'n'r poput posvete generacijskom heroju Charlie Harperu iz U.K. Subs ("Uncle Charlie"), posljednjim rock buntovnicima ("The last cowboys", "Time to kill"), a bome su se odvažili i zakoračiti u folk-punk ("Fields of yesterday", repetativna pijana koračnica "Walk away"), te iznenaditi s novom himnom hedonizmu maligana (zvrkasti hardcore-folk "God bless alcohol").

Malo jeste pragmatična ta njihova zakašnjela sviračka zrelost i Animalova poduzetnost da sad pod stare dane priušti serijal solidnih albuma u retrospekciji uživajući status legende, ali čemu sad lamentirati one neiskorištene 80-te kad se trebalo uraditi najviše? Ekipa mu je ovdje jedna od najboljih i najusviranijih, pa je valja iskoristiti uz obavezno pogonsko gorivo koje ga održava već 36 ljeta makar se u nekim kompozicijama osjeća debela glazbena kopija relevantnih zvijezda, no takvi su ANL ionako oduvijek bili bez obzira na faze i postave.

Naslovi: 1.A bad storm, 2.Punk rock girl, 3.Sealed with a kiss, 4.Uncle Charlie, 5.The last cowboy, 6.Fields of yesterday, 7.Fix me, 8.13 rat theory, 9.God bless alcohol, 10.Time to kill, 11.Walk away, 12.Ain't we 'avin' fun, 13.Brick by brick

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/06/2016