Subotnja zabava u Močvari dokazala je što je sve u stanju učiniti ova šestorka. Isključena verzija tehnolike Genije ispala je fantastična. Brza Pljačka također. Podjednako se favorizirao svaki od albuma, s time da se neće svaka od 20 pisama naći na albumu zbog trajanja od 74min koje, kako je Saša rekao: taman prava minutaža da se prži.
G. Barbić je svira na sintiću, zatim na sintićiću, na klarinetu te na usnoj harmonici. G. Antić se uglavnom naslanjao na harmoniku, koja je bila korištena u apsolutno svim pjesmama, a najzapaženije u Heroyix gdje je držala glavni rif. Samostojeći g. Badovinac bio je jedini stajaći član i fino je popunjavao srednju prazninu na bini. S meni lijeve strane sjedio je gitarista Nikša Mandalinić, s desne basista Ognjen Pavlović, a iza plastične ograde Janko Novoselić na perkusijama, zapravo samo bubnjevima.
Još jednom ponovivši tekstove pjevajuči ih naglas, utvrdili smo socijalno stanje u državi (Trilogija jada, ST stanje uma, Heroyix) odlutali maštom u svemir (Bog i Zemljani, Data, Smak svita), nabijali ego (Yen' dva, Malo san maka, Genije, Slobodni stil), smijali se ljudskim glupostima (Pljačka, Papi lova, Šareni artikl) i pjevali o sreći života običnog čovjeka (Nostalgična, Fantastična, Lud za njom, Guzice i sise, Alles gut).
U stilu renomiranih izvođača, karijera zvijezdi ne smije proći bez ''isključenog'' live albuma. Pjevali smo posebno glasno zbog posebne zamolbe da pjevamo glasno: Mladen je htio da se na albumu jasno čuje zagriženost močvarne publike, a molbe hiphopera se uvijek cijene u Močvari (koncert ST!llnessa pretjedan dana).
Jedva čekam izlazak albuma da čujem sebe kako se derem. To je vjerojatno san svakog prisutnoga u prvim redovima. Bespredgrupski-dugačak koncert završio je kako je i počeo, ali i kakav je bio tijekom cijelog trajanja. Publika je jedino pustila njima da odrepaju svoje, inače je su sve akustične praznine bile popunjenje močvarnim timskim duhom. Jedino mi je čudno u 'čvari bilo kako su masovno svi bili becks tu večer. Jedinu poveznicu koju sam uspio do sada smisliti je veza: becks, bexperience, sponzor massive attacku, ''slušam marleya i attack koji je massivan'' u Alles gut. A kad je to spomenuto, redom je nastala vrištaljka usred pjesme, jer je gestern bio koncert. TBFovic nisu slučaj komentirali, što im nije bila ni dužnost. Svoju su volju za suradnju s publikom, užom i širom, pokazivali od osnutka prije dvajst godina, prilikom čega im je ona uvijek vraćala suradnju, tako da ovo što se demonstriralo u Močvari kao psihološko-promatrani fenomen zapravo nije ništa začuđujuće. U get what u give/deserve, ili po tbf-ovski, sve se vraća sve se plaća, ili još bolje tko visoko leti nisko pada, prilikom čega opet znamo da je tbf uvijek bio high-flyer samo u kvaliteti i skromnosti. To što sami sebe uzdižu u dosta pjesama, gore spomenutima, to je čista zajedancija.
Koliko god ovo promatran kao njihov peti službeni uradak, ja svejedno čekam novi materijal, a tko i ne bi od ovakvih legendi i potencijala u jednome. Bila bi tragedija k'o Toše za Makedoniju (Bože mi oprosti) da ovi momci ne izmisle još bar 5 albuma sa jeveno dobrom zikom. Neću dalje ništa reć. A možda i hoću, ali baš zadnje. Ako se otvori Croatian hall of fame, onda su ovi mushkarci prvi na listi.