U mom rodnom gradu postojao je objekt, koji je služio kao dvorana za košarku i rukomet. Tamo su se povremeno priređivale izložbe golubova, kokoša, i ostale pernate divljači, a na ulazu u isti objekt održavala se tombola u kojoj su glavne nagrade bile pokrpana WC školjka i pet metara drva. Dobro se sjećam tog objekta, graje ljudi i ptica, farbe koja otpada sa zidova i smrada kokošjih govana. Vjerovali ili ne, taj je prostor bio potpuno isti kao i KUD Željezničar. I zato, kad god dođem tamo, osjećam da će odnekud izletjeti razgoropađeni golub gaćan i krenuti na moje oči.

Oprostite na traumi, ali nikako se ne mogu oteti dojmu da duh tih umrlih zvijeri živi i dalje u zidovima KUD-a Željezničar. Akustika mu je potpuno ista kao i tamo. Prvi put u Željezničaru sam bio na koncertu grupe Sixpack, čije postojanje polako ulazi u adoslescentske godine, a koji su se zasigurno nasvirali u svakakvim prostorima. Ali čak ni oni nisu mogli popraviti katastrofalno loš zvuk. Kad kažem katastrofalno loš, onda tako i mislim, jer, vidio sam dosta koncerata s lošim zvukom, ali niti jedan se nije mogao usporediti s ovim. Nitko nije mogao vjerovati da Sixpack može zvučati poput prehlađenih srednjoškolaca. I prije početka, bojao sam se da će se taj slučaj ponoviti. Ali eto, nije. Cherkezi UTD. i njihov prljavi ska-punk zvučao je sasvim pristojno, koliko može u takvim uvjetima. Ima ta banda sa stalnim prebivalištem u Zagrebu a sa mjestima rođenja po vascijelom slavenskom jugoistoku, svakakvih asova u rukavu, a jučer definitivno nismo vidjeli sve. Odnosno vidjeli smo mi, koji smo htjeli, a ostali koji su čekali Superhikse, čiji je zvuk ipak dopadljiviji masama, stajali su zabezeknuti i nisu znali gdje ih buka udara. No to uopće nije bitno za ovu priču. Ispod naslaga te buke kriju se prave himne, koračnice, blesavo-apsurdne, zabavne i zarazne, i bilo bi odlično kad bi Cherkezi malo popustili distorziju i brzinu i dopustili tim melodijama da dišu. Ili se barem pokušali izvući iz klasične pankerske udri-zabij-nabij sheme i pokušali pronaći svoju. Ali da isto bude udri-zabij-nabij. Evo, već vidim Peđu kako mi govori da serem. U svakom slučaju, ali sad bez sranja, na pomolu je banda raspjevanih razbojnika kakvu hrvatsko pučanstvo još nije vidjelo, družina od vješala koja će vam po dolasku u vaš grad pojesti sve meso i luk, popiti sav alkohol,osnubiti barem jedno maloljetno žensko čeljade a onda svojom svirkom dobrano prodrmati guzice otromboljene od sjedenja. A na Superhikse, odnosno na njihovu kvalitetu sam se već navikao. I to nije dobro. Jer ovako kvalitetnih bandova slabo ima na Balkanu, a takvi, kao rijetki primjerci, imaju sreću da sviraju posvuda, zbog čega postoji vrlo izgledna mogućnost predoziranja. I stalno si mislim kako sam taj scenarij gledao već pet ili šest puta (ne sjećam se više) i kako nema šanse da me opet iznenade, ali ne. Oni uopće ne iznenađuju. Oni samo dođu i sviraju a ja neprimjetno počnem đuskati, ne stajem do kraja koncerta. Rijetko se koji band može pohvaliti s time. Momci sviraju kao kakav uvježbani romski sastav, s trideset posto snage, a raja okolo pada u nesvijest od skakanja. Tu negdje kod njihovog ultimativnog hita koji ima onaj stih gdje se spominje "folk emisija", obuzela me jaka pomisao da bih htio da mi Superhiksi sviraju na svadbi. Jer, na kraju krajeva, jučer su svirali u zdanju koje poprilično sliči na salu za svatove. Još su samo falili stolovi s hranom i pićem i klupa sa zaspalim pijanim kumom. Neka nama Superhiksa, nek sviraju još barem dvadeset godina jednakim žarom kao i sad. Dakle, to je to. Odlazimo kući, i hrabro kročimo u još jedan mamurni dan na poslu, ususret glavoboljama i proljevima od kiselog točenog. Dobrodošli!

djole // 16/12/2009