Nisam neki Arsenov obožavatelj. Iako su me njegove pjesme pratile kroz djetinjstvo, posredno preko moje majke koja ga je obožavala, moja mladost nije mogla dokučiti njegove šansone. Poznajem mnoge njegove pjesme, ali na način kao što čovjek registrira neku znamenitu građevinu pored kojeg svaki dan prolazi - tu je, ali ne zna u potpunosti doživjeti njenu ljepotu. No, kao što to obično biva kad se čovjek najmanje nada, kroz kakofoniju moderne glazbe do mene se neki dan probio njegov klasik "Od kako te ne volim". Ironijom sudbine on savršeno odgovara mom trenutnom stanju uma - shvatio sam da volim kada je druga strana to prestala. U takvim trenucima jedino glazba uspjeva okrijepiti dušu, pa sam eto, i ja shvatio poantu Arsenovog drhtavog glasa i skromne glazbene pratnje u njegovim pjesmama. Koncert Arsena u Funku bio je povod da se napokon iskobeljam iz svoje učmale rutine. Osmjeh mi se vratio na lice u jednom od rijetkih svijetlih trenutaka za moje trenutno psihičko stanje. Molim, oprostiti ćete mi na patetici, ali o Arsenu se jedino može pisati emocionalno. Njegove pjesme dopuštaju emocijama da napokon nadvladaju razum što je naročito važno ako dotičnoga polako ali sigurno gubiš. Čudno, ali negativni osjećaji su pred Arsenov koncert na moje lice navukli neprekidan osmjeh koji se nije skidao niti u intimnoj atmosferi poznatog kluba Funk u Tkalčićevoj ulici. Nisam bio jedini - svi koji su ga došli slušati imali su sličnu auru poštovanja i otvorenog srca prema njegovoj bezvremenskoj poeziji. Arsen je tijekom večeri otpjevao mnoge svoje klasike (O mladosti, Djevojka za jedan dan, Tvoje nježne godine, Moderato cantabile i poneku novu pjesmu. Uz čašu vina čitao je i svoje stihove, a meni još u glavi zvone njegove riječi "zapamtite, sve je to istina". Sve zamjerke na njegov glazbeni izražaj postaju besmislene u prijateljskoj atmosferi na koncertu gdje sa smiješkom prihvaćamo ironiju života opjevanu njegovim nezamjenjivim glasom. Bilo je pjesama gdje je pratnja puštena sa matrice, iako je Arsena uglavnom pratio Branko Bulić na klavijaturi. Njegove pjesme ionako su uglazbljena poezija pa matrice nisu umanjile doživljaj - naprotiv, činilo se da nas je Arsen ugostio u vlastitom domu te nam pjeva uz glazbu koju je pustio na kućnom hi-fi-u.

Na kraju koncerta gromoglasnim pljeskom publika izborila je još jedan bis. Arsen se nevoljko vratio na binu, no "Kuću pored mora" izveo je s puno žara. Imao sam sreće da je pored mene bila moja prijateljica iz osnovne škole kojoj sam mogao staviti ruku na rame. Da li kao odobravanje njenih suza ili pridržavanje da se raspadnem po šavovima tamo pored bine, nebitno je. Arsen izgovara naše osjećaje bolje nego što ćemo mi ikada moći. Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta
na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta
Ničeg nema, ničeg nema
od tebe, od mene
ostala je samo prazna kuća
malo stvari ljetovanja našeg
na stolu novine jos leže
sa nekim datumima jula
Naša ljubav sad se ruši
kao pješčana kula
a jos sam uvijek ovdje
jos zagledan u more
Na vratima vile u kojoj tuga spava
a kiše su se slile u cvjetove agava
i ljetu je kraj
Od vremena poezije i mira
ostala je samo prazna kuća
u noći okrenuta moru
sad čeka ljubavnike nove
Ničeg nema, ničeg nema
od tebe, od mene u njoj

boris štromar // 09/02/2010

> vidi sve fotke // see all photos