Još kao mladac sam zavolio lucidne Clintove epizode u liku inspektora Callahana i njegov odvažno prgav izraz lica kad bi uhićenom kriminalcu naredio dizanje ruku uvis. Baš metaforički, jer je to u njegovu slučaju otprilike zvučalo kao: "Hajde, propalico, uljepšaj mi dan!", te sam još neodlučan u čijim je rukama Magnum bio opasniji - u njegovim, ili u komično neotesanim Sledgea Hammera. Visoke pozicije originalnih i po zločince vrlo opasnih pripadnika zakona drže obojica, njihovi likovi su visokostilizirani, a pravda kao konačan cilj dolazi ipak robusnijim metodama.

U visinama strše najčešće i probrani nosovi tzv. kreme društva - vrlih sportaša, glumaca, glazbenika, bogatih nasljednika ili prave najezde, iz nekih smrdljivih razloga, radi milijunskih klikova i lajkova, (samo)prozvanih zvijezda, mahom nepreglednih debila. Nasuprot tome pak imamo, kod nas ljudi intenzivan i prilično raširen, iracionalan strah od visine, akrofobiju; visoku temperaturu nerijetko tretiramo kao nepoželjnog gosta, a skok u vis kao atletska disciplina slovi među atraktivnijim i praćenijim. Otok Vis, nadalje, kao omiljeni komad Jadrana, planiram u bliskoj budućnosti opet obići, a činim to i češće sa sljedećim naslovima visoke kvalitete.

HIGHER GROUND - Stevie Wonder (1973)

Peppersi su Wonderovoj majstoriji prikačili obilato žešću dimenziju i udahnuli energiju plamena (album Mother's Milk iz 1989.), no original obrubljen progresivnim funkom iz zlatne ere Steviejevog stvaralaštva, komad je sočno fluidan i ritmički utvrđen, pa samim tim i nedodirljiv.
Bolju pjesmu za singl koji je prethodio albumu (Innervisions, '73), nije mogao odabrati - obilježava je prodorni zvuk Hohnerovog Clavineta, odnosno električnog klavikorda svojski ispremještanog na prethodnom albumu kroz izvrsne trenutke još popularnije Superstition (Talking Book iz 1972.), a funkoidni ubodi u opipljivu materiju gore naslovljene melodije, primaju jazzerske prijelaze i usklađeno se, čak i grandiozno, šepure crno-bijelim tipkama i visokim pjevačevim glasom.
Wonder je svirački praktički nedodirljiv, a njegovi autorski manifesti ne licitiraju, nego doslovno tumače uobičajene sklonosti spremljene u (prez)imenu vladara ritma - čudesa!

I GET HIGH ON YOU - Sly Stone (1975)

Vjerojatno bi prvi izbor većine pao na znatno poznatiju Slyovu pjesmu, I Want To Take You Higher, koju je doduše skladao i izvodio sa The Family Stone (fantastičan album Stand iz 1969.), pa evo se ipak usuđujem birati stvar sa njegovog prvog solo izdanja nakon raspada banda. I Get High On You također je i naslov tog albuma, dok pjesma erotski nagon i ime projicira doista vrlo ljepljivim ugođajem i zadihanom glazbenom seansom - pored ugođaja ljepljivi su i Stoneovi prsti koji očigledno dodiruju sva strateški važna mjesta, pažljivo i nadražujuće, a ne bune se niti tipke tipkovnice jer je odabir tonova prilično zanosan i uzbudljiv, kakav je i uprizoreni zvuk klavijatura pohotnog vlasnika. Kipeći ritam skrivili su prodorni i visokotarifni bas Bobbyja Vege i sigurnost u palicama Jima Strassburga, osjetilni nagoni pratećih vokala Little Sisters na istoj su valnoj duljini sa Slyovim vokalnim prikazima, a sve se ovo događa u godinama kad se žmirećki moglo pouzdati u glazbene proizvode prethodno navedenog Wondera i ništa manje uzbudljivog Stonea.



I MUST BE HIGH - Wilco (1995)

Tweedyjev pridjev koji čitamo u nazivu pjesme sa prvijenca Wilca (A.M., 1995), manje-više je bila uobičajena kohabitacija sjajnog autora (pjevača i gitarista) i opijata koji su, valja priznati, ponajčešće ipak kumovali vrlo dobrim do odličnim uradcima.
A kako je I Must Be High dospjela u ove retke, vjerujem da je očigledno da mi je na tim međama: vrlo dobrim do odličnim. Zapravo je to Jeffov nagovještaj kako će se slagati alt-country čitaonica iz pisma tog velemajstora - praktički uvijek uz prefiks "visoko" koji vežem uz pojmove kvalitetno, stilizirano, znalački. Melodija je gipka, tweedyjevski klizi i razigrava tijelo, a gitarska igra sjajnog Briana Hennemana čije dionice čujemo jedino na ovoj ploči banda, uz sjajnu podršku pedal steel gitare Lloyda Mainesa, osigurač je uspjeha do kojeg će dečki uvijek lako znati doći. Iako je Stirrattova It's Just That Simple ipak najdraža mi sa A.M.-a, a čak mislim i jedina koja mu se u dugo vremena autorski omakla na nekoj od ploča, niti ova blago "opuštena" numera nije rijedak gost mojih play lista.

WHY'D YOU ONLY CALL ME WHEN YOU'RE HIGH? - Arctic Monkeys (2013)

Kako bi bilo da, za promjenu, Alex Turner napiše lošu stvar? Barem prosječnu, za zaborav, malo tanju i nedorečenu... Ha, ne ide? No tako je to s njim, ili radi dobro, iako uglavnom običava ići iznad vrlo dobrog i ne iznenadi nas kada je to sjajno, ili ne radi, miruje, pa ponovi sve navedeno.
I onda na Zemlju aterira peti studijski album AM (2013) sa kojeg izdvajam ovaj treći po redu objavljeni singl kojim dečki mračno zaroniše do izlomljenog ritma zapadne, gangsta strane (L.A.) rap/funk opredjeljenja i iako sa takvom glazbom imaju dodirnih točaka koliko i Phil Anselmo sa primjerice bel canto pjevanjem, fantastično pokazaše koliko je logično povezati suprotstavljene glazbene struje, a da tim činom ne okaljate, narušite ili pregazite vlastiti indie-rock istrenirani koncept i nadalje pobjednički rastrčan i ovdje uzemljen. Gitare su sjajne, pjevanje također, a ritmičke linije briljiraju - dajte dakle Jamesu Fordu desetku za umjetnički dojam i savršeno ukusan produkcijski zalogaj, a od Turnera (dakako i Heldersa, Cooka i O'Malleya) bi lekcije mogli upijati i znatno stariji, iskusniji i nagrađivaniji glazbenici.

"Hi, why'd you only call me when you're high?"

YOU WERE THE LAST HIGH - The Dandy Warhols (2003)

Hit Dandy Warholsa stilski se naslanja na Bowiejevu Ashes To Ashes i možda baš u tom grmu leži razlog naklonosti ka pjesmi koju presijeca melankolična ispovijed. Dakle pravac zauzet od portlandske skupine sam je sebi točno određena navigacija - gitare odlične i tugaljivo odlučne, vrlo novovalno okrenute Alomarovim tonskim okvirima, no ne i kopirane, a vokalna introvertiranost Taylora-Taylora možda je pomalo i instruirana Dandovim iskustvom (Evan je uz T-T-a koautor skladbe), ali u okruženju odličnog basa i dodatnih referenci na Bowieja uz svemirske synth partiture, kompozicija je zasjala kao udarna i najvrjednija točka četvrtog albuma grupe, Welcome To The Monkeys House (2003), no moj je doživljaj da odlična stvar vrlo Britpop intonirana, ostavlja ostatak bandove pjemarice uvjerljivo iza svojih leđa.
Svirala je i u Winterbottomovom filmu 9 Songs i to kada je radnja od nevino erotske, skrenula na otvoreno pornografski teren; meni osobno nije smetalo, a još manje Mattu (Kieran O'Brien) - Lisa (Margo Stilley) je bila ipak njegova "last high"!

VISOKO KAO LASTAVICA - Vještice (1989)

Od svih odličnih pjesama sa debitantskog albuma Zagrepčana, ova djeluje najviše afrički artikulirana, te iako upravo ne izdvajam favorita sa fantastičnog Totalno Drukčiji Od Drugih (1989), Visoko Kao Lastavica se uzdiže gore nekud, sa briljantnim Maxovim gitarama.
Zapanjujuće je kako su sva trojica, istina, maestralnih svirača i autora, no i dalje tek tres hombres, vrlo pregledno postavila temelje za novi zvuk tadašnjeg scenskog okoliša: no opet, možda i nije toliko za čuditi se, budući se do toga došlo nakon više od dugog desetljeća predanog rada i truda, te iskustva sviranja u dobro poznatim novovalnim bandovima. Tako da dvojbe nemam - dečki lete visoko poput proljetne ptice iz stihova, a za to imaju vrlo posebna krila kojima obuhvaćaju world-music sinkope istančanim umjetničkim osjetilima, a bio to točan rezime ili ne, vlastito gnijezdo ispleteno od art-pop (rock) i indie granja, dovoljno je definirati unikatnim glazbenim primjerkom prema kojem se ni kritika u trenutku objavljivanja, nije odnosila sa zasluženim hvalospjevima, pažnjom i najvišim ocjenama.
A trebala je, itekako je trebala.

"Bolje drži glavu nad vodom
To su rekli jer se boje"

AIN'T NO MOUNTAIN HIGH ENOUGH - Marvin Gaye & Tammi Terrell (1967)

Dijeliti ljubav sa pravom osobom nije nimalo teško, no teško je živjeti u saznanju kako se mladi život te osobe vidljivo gasi. Marvin Gaye i Tammi Terrell karijerne su putove spojili idejnim potezima nakladnika Motowna, te su zajedno snimili tri studijska albuma sa pregršt uspješnica čiji evergreen status zimzeleno prkosi već desetljećima svojim postojanim koloritom.
Pjesma Ain't No Mountain High Enough sa debitantske ploče United iz '67 odvela je sjajno usklađen duet i iznad najvišeg planinskog vrha, lagodno predstavljenim soul oblicima usmjerenim prema pop produkciji - pitomog intenziteta i vokalno dijamantna, kompozicija Nickolasa Ashforda i Valerie Simpson velebni je zagrljaj snage, volje, vjere i emocije koje su maestralnim aranžmanima i svirkom osposobili nezaobilazni Funk Brothersi, ovoga puta pojačani Detroitskim simfonijskim orkestrom.
Marvin će dugo oplakivati prerani Tammin odlazak (1970. sa niti punih 25), a bol će se preliti i na famozni uradak koji je uslijedio, album What's Going On (1971).

EIGHT MILES HIGH - The Byrds (1966)

Psihodeličnog sanak vrlo dobro je funkcionirao na obje američke obale, te dok su vremenom tim klasičnim soundom na sjevernim stranama Kalifornije dominirali Jefferson Airplane i Grateful Dead (San Francisco), pod suncem južnijeg Los Angelesa prašili su The Doors, te isprva folk-rock družina kasnije uvučena u gore spomenuti glazbeni izraz, The Byrds.
Bez opijata, ali i primarno konzumiranih halucinogena, te psihotika nije išlo, što se jasno čuje na gitarskim trzajima numere Eight Miles High (album Fifth Dimension iz 1966.), razbarušene enklave trojca Clark - McGuinn - Crosby, kojom treperi pomalo i jazzersko intoniranje, dok se odlična vokalna suradnja širi melodijom poput dima upravo zapaljenog jointa koji kruži među članovima grupe. Pjesmu od nekih tri i pol minute sa izuzetnim flowom McGuinnove dvanaest žičane gitare, u koncertnim verzijama znali su dečki razvući na deset, petnaest, pa i više minuta trajanja, a potražite i uočite koliko je koncentracija unešenih narkotika djelovala na kvalitetu tih izvedbi.
No dečki su se samo smješkali, znajući da je grijeh rušiti vremenske običaje.



I AM THE HIGHWAY - Audioslave (2003)

Prilično je teško usporediti instrumentalni dio ovog banda sa njihovim prethodnim radovima, dok je mikrofon držao Zack de la Rocha i u njega urlao Bullet In The Head ili svima poznat refren pjesme Killing In The Name; doduše niti Chris Cornell, frontman skupine Audioslave, nije ranije upražnjavao laganije i prohodnije vokalne aktivnosti pjevajući u Soundgardenu, no to svejedno nije bilo niti približno bijesu zapaljivih glasovnih rutina jednih Rage Against The Machine gdje su svirački djelovali Wilk, Commerford i Morello, trolist koji uz spomenutog Cornella tvori rock sastav Audioslave. I da, to je doista rock, nekada nešto žešći, no u ovoj pjesmi sa prvijenca (Audioslave, 2003) i uz svirku kakvu momci prezentiraju, sasvim bi se uklopio i Tom Petty, primjerice - ali uklapa se više nego dobro Cornell, koji numeru vodi svojim kursom, te odlično naglašavajući dok u tri trake prometuje sviračka družina, povremeno skrene u sinkope, ali sigurnom i nikad pitomijom svirkom (uz Like A Stone sa istog albuma) parkiraju melodiju tik uz njezinu krajnju točku.

HIGH AND DRY - Radiohead (1995)

Nekoliko je zbilja kultnih pjesama kojima u naslovu bubri intenzitet, dostojno i maestralno pokretljivo prebačen i u dinamičku radnju istih. Prije svih mi na pamet padaju Tiho, Tiho od Idola, Je T'Aime sa uzdasima Brigitte Bardot i Sergea Gainsbourga, te prekrasna High And Dry engleskih glazbenih eksperata.
Ljepotu u nekoliko akorda započinje vrlo osjećajno sviran bubanj Philipa Selwaya, baršunasto ozvučen i produciran (zasluge ponajprije idu bandu), a daljnja zbivanja u glasu Thoma Yorkea i zbilja divnim gitarama Greenwooda i O'Briena, mogu okarakterizirati jedinstvenom alt-rock čarolijom sa trikovima kojima oduševljenje ovdje i nema alternative. A kad sam već kod žanrovskog određenja banda, a što se odnosi na prva tri studijska uratka, Radiohead su punokrvni izdanak alternativnog rocka, nikako Britpop ili post-grunge što su im pokušavali prišiti - ali doista su izniman reljef popularne glazbe koji je porušio sve moguće i zamišljene barijere, a u istinskoj ljepotici sa drugog albuma The Bends (1995), odlučili su dečki i naravno uspjeli, pojačati do maksimuma svjetlo nad imenom svog banda, pa iako su 90e daleko iza nas, jačina mu ne jenjava, a razlozi se čuju i ovdje, u vezi poput mirnog oblaka mekane akustične i karizmatično zavodljive električne gitare.

"It's the best thing that you've ever had
The best thing you have had is gone away"

dario b. // 03/05/2026