Bit će ovo kratka recenzija. Jednostavno stoga što koncert ne zaslužuje bolji epitet od onoga "nit smrdi nit miriši". A s takvima je najgore jer vam kronično pomanjkanje "vrhunaca večeri" (u bilo kojem smjeru) ne dopušta da se raspišete. Naime, na scenu je prvo izašao čovjek s gitarom (o ne, još jedan!). Kada vidite takvu formaciju potrebno je jako puno (jako originalno ili jako dobro) da vas zainteresira i/ili okupira. Peasant tu dimenziju nema. Cijeli nastup zvučao je beskrajno dosadno, njegov vokal je previsok i nedovoljno dobar, kao i samo sviranje koje više liči na postmaturalni tulum u nekom parkiću uz žuju i gricke. Horse feathers su bili ponešto zanimljiviji u otvaranju. Nije ni čudo jer ih je četvero, mahom su multiinstrumentalisti, sasvim lijepo glazbeno potkovani, uz prisustvo gudača, pila za drvo, udaraljki, koječega. Čak su i pjesme korektno skladane - Justine Ringle očito ima što za reći, pa i pored svega toga dosada s otvaranja Peasanta prenijela se i na Horse Feathers. I nepovratno zadržala sve do kraja koncerta. Jedan od osnovnih razloga jest zatomljen, jedva čujan Ringle-ov vokal koji kao da se izvlači, da prostite, iz guzice. A produkt djeluje ko apaurin, kako na publiku tako i na ostatak banda koji očito nema dovoljno dinamike da bi anulirao njegovo djelovanje. Da nisam preslušao studijske albume banda mislio bih da se desio loš dan/loš koncert, no isti problem prisutan je i na službenim izdanjima: početak redovno iznenadi, obraduje, a vrlo brzo potom odlutate duhom, dođete do kraja albuma, a da niste čuli (ni izuzeli) ijednu pjesmu. Tim više usporebe s Nick Drake-om, Will Oldham-om ili Bruce Springsteen-om iz najave djeluju kao teška fantastika!

A tek usporedba Peasanta s Bon Iverom?!

danko // 13/10/2010