U utorak, 19. 10., u velikoj dvorani "Lisinski" održan je uvodni gala-koncert Međunarodnih dana jazza, a voditelj i tvorac te "produkcije" bio je A. T. Šaban, poznati skladatelj i dirigent.

Voljela bih reći kako me koncert oduševio i kako sam tih dva sata u besprekidno uživala, ali to se nije dogodilo. Djelomično je tomu zaslužno Šabanovo neprestano zahvaljivanje pomagačima projekta i prepričavanje onoga što će uslijediti prije svake skladbe koju je donio, a djelomično izbor glazbenika i njihova pripremljenost za izvedbu. Općenito gledano, koncept pretvaranja pop-pjevača i pjesama poznatih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja u jazz-orijentirane skladbe vrijedan je svake pohvale, ali moje je skromno mišljenje da odabrani glazbenici nisu zadovoljili na tom polju.

Iako se radi o dosta subjektivnom mišljenju (ipak potvrđenom od još nekoliko prisutnih), neprestano serviranje Marka Tolje i Tine Vukov, s ciljem da se pridobije mlađa publika, uopće ne donosi ploda jer mladima i nama koji po duhu pripadamo toj kategoriji navedeni su već izišli na želudac. Tomu
bih pridodala kako je Tolja još i bio na vrhu zadatka, dok se mlada pjevačica uopće nije snašla. Njen poznati pristup glazbi kroz deranje i prenemaganje dao je i u ovim izvedbama maha, a dikcija je bila toliko loša i neizvježbana da su pjesme dovedene do nerazumljivosti. Moglo bi se reći da je za to zaslužan i razglas koji publici u prednjem dijelu dvorane i nije išao na ruku, ali ako su drugi izvođači uspjeli i do nas donijeti riječi, ono što je zapravo i bilo važno u tom cijelom projektu, onda shvaćamo kako mlada Tina ipak nije shvatila što se od nje traži.

Projektu su obraz ipak osvjetlali izvođači poput Urbana, Massima i Arsena, čije su izvedbe Krkleca, Majera i Side Košutić umalo podigle publiku na noge. Najsvjetlija točka večeri bio je duet Massima i Arsena na stihove pjesme Za jednom kapi čistoga života Gustava Krkleca, ujedno i, kako kaže sam Šaban, najretro adaptacije, točka koju će mnogi pamtiti po Arsenovim suzama. Tamara Obrovac ovaj je put također bila razočaranje. Je li njezina smetenost uzrokovana neprestanim zapetljavanjem u haljinu koja je na stražnjem dijelu imala pola metra materijala ili je jednostavno pretjerala u prenemaganju, nisam ni sad sigurna, ali nakon što sam je slušala u izvornom "modu" etno-glazbe, ova swingerska premještaljka uopće me se nije dojmila.

Kako su sudjelovanje otkazali Tony i Radojka Šverko, vječna zamjena i po meni neshvaćeni glazbenik, Đani Stipaničev, "uletio" je ijoš jednom pokazao kako bi trebao pripadati u prvu postavu, a ne one na klupi. Osmijeh Side Koštuić doveo je do savršenstva svojim baršunastim glasom i rijetkim smislom za dinamiku na našoj glazbenoj sceni.

Na kraju smo imali priliku čuti bljedunjavi duet Tolje i Vanne na stihove Jure Stubičaneca, a koji bismo mogli opisati stihovima iz pjesme koju su izvodili: "Ti si priča koju svatko znade/ kratka priča s tužnim svršetkom", a ti bi stihovi mogli opisati i koncert, s iznimkom da je priča bila poprilično duga i pomalo zamorna. Koncert se sastojao od dva dijela na čijem smo početku mogli dušu utopiti u instrumentalnim, čistim jazzerskim, uvodima i koji su bili čisti užitak jer Šaban je okupio najveće od najvećih pa ćemo spomenuti neke: bili su tu E. Penava, Saša Nestorović, Ž. Kovačević, D. Križić, A. Ereš i mnogi drugi te nam svojim virtuoznim izvedbama pokazali kako se živi jazz.

Ne bih htjela pljuvati po prvom ovakvom pothvatu, ali s iskrenim žaljenjem mislim kako sam od A. T. Šabana očekivala mnogo, mnogo više od ovoga.

ines // 28/10/2010

> vidi sve fotke // see all photos