Zagreb je konačno posjetio mladi sljedbenik Bobby McFerrina i pokazao koliko se granice jazza mogu rastegnuti, a da se ne povrijede osnovne zakonitosti - iako je publika, možemo zapravo reći stariji jazzerski dio publike, u prvom dijelu koncerta koji je predstavio Bonino kamerunsko/afričko nasljeđe i njegov putujući i vrlo elastičan duh upućivala i skeptične poglede . Čuli smo jazz pod utjecajem afričke baštine, putovanja u Indiju, čak i dijelove koji su zvučali kao čisti fuzion. Svaka čast instrumentalnom dijelu, ali meni je osobni užitak predstavljalo vokalno izvođenje mladog basista u čijem se glasu vide mnogi utjecaji i čisti je užitak slušati takvu vrstu vokaliziranja. I skeptici su došli na svoje kada je Bona izveo Pastoriusovu Liberty city te dokazao koliko jazza ima u sebi. Prepoznatljivu melodiju začinio je i redom humora uklopivši i poznatu temu Deep Purpla, a zatim je uslijedila pauza, ali ne za Bonu, samo za bubnjara i klavijaturista. Na pozornici su ostali Bona i gitarist te imali mali akustični intermezzo pri čemu je došlo i do prvih pravih kontakata s publikom. Nakon što je ostao potpuno sam, počela je "predstava". Kao na prepoznatljivim isječcima u kojima smo mogli gledati Bobby McFerrina kako publiku zapošljava i pretvara u zbor, Bona je isto napravio u Zagrebu, ostavši zapanjen poslušnošću i vokalnim sposobnostima publike. Uz pomoć sample-sprave nasnimavao je višeglasje te oponašao instrumente, a na kraju i publiku nagnao da vokalizira s njim.

Nakon što se bend vratio i nakon još nekoliko skladbi, bis je bio nešto što se u nas rijetko događa. Gromoglasni pljesak i urlanje publike nagnali su bend da se vrati te je na zahtjev jednoga člana publike, a na veliko Bonino iznenađenje, odsvirana poznata kompozicija Eyando. Valjda oduševljen činjenicom da nije na nepoznatom terenu i da ga u glavnom gradu Hrvatske cijene i poznaju, ponovno nas je nagnao na vokaliziranje, a također upriličio mali stand-up za kraj. Na žalost, sve ima svoj kraj i publika je pomalo žalosna otišla s koncerta, shvaćajući kako je ovo rijetka prilika da se duh ovako podigne i zaboravi na nevolje recesije, progresije, superekspresije današnjice, da se sve loše pretvori u ono poznato talasanje uma u vrhovima glazbenih mogućnosti.

ines // 28/10/2010