home > mjuzik > Under A Blue Grey Sky

kontakt | search |

JEREMIAH CYMERMAN: Under A Blue Grey Sky (Porter Records, 2010)

Klarinetist iz New Yorka koji će gostovati 5.II 2011. u KSET-u sa Kayo Dot i Tartar Lamb ima novi, peti po redu album koji posve odudara od dosadašnjeg opusa.

Prvo veliko iznenađenje koje će priuštiti ovaj album jeste da nema niti jednog tona odsviranog na klarinetu, standardnom Cymermanovom instrumentu, već da je cjelokupna glazba izvedena na gudačkim instrumentima. Okupivši kvartet u kojem su Jessica Pavone (viola), Cristopher Hoffman (violončelist iz njegovog prvog benda HCM Trio), Tom Blancarte (kontrabas) i Olivia De Prato (violina), Cymerman je osmislio album koji uz uvrnutu verziju komorne glazbe s naravno, pomakom u eksperimente, ima i elektronsku nit gdje je on kao autor mnogo toga ugradio sa neobičnim produkcijskim tretmanima.

Kompozicije nemaju naslove, sve su instrumentali imenovani kao "Act" (ima ih 6 plus jedan "Interlude") i pričaju neku vrlo čudnu priču kojoj je teško razabrati određeni smisao upravo zbog pomanjkanja komplementarne fabule koja bi se mogla razaznati da su imenovane 'klasičnim', tj. opisnim nazivima. Uvodni dio albuma počinje ambijentalnom "Act I" elektronskom fade-in psihodelijom sa režavo brundavim disonantnim zvukom kontrabasa i kroz neizvjesnost se vuče tri minute, a onda slijedi veoma lijepi komorni dio za gudače u tromom stepenastom tempu, te se u finišu zvukovi vrtlože pretvarajući se u psihodelično tmuran ambijent koji okončava žuborom vode. Bez pauze, nastavak slijedi u "Act II", kovitlavom komadu od punih 9 minuta gdje se nazire neka opasnost na vidiku. Uz nekoliko razbarušenih melodija, tupih udaraca što po kobilicama instrumenata, što elektronskih efekata, kompozicija ima dosta fingerpicking priče i improvizacija, te pokazuje hrabrost Cymermana koji se odupire bilo kakvoj kategorizaciji. Ne ponavlja sekvence, ima nekakav 'filmski' tok radnje i čini se najkreativnijim ubodom albuma. "Act III" je posvemašno iznenađenje nakon vrlo čudne i mistične prethodne teme - nevjerojatna je insinuacija na vesele folklorne motive mađarskog čardaša i ciganske plesne glazbe s područja Balkana. Na ovu temu se komotno može i zatancati kao da ste na koncertu Cinkuša koji su dvije minute dali na raspolaganje jamming za violine i kontrabas bez ikakve pratnje udaraljki, duhača i ostalog zvučnog arsenala.
[  ]

Atmosfera se naglo baca u posve drugačiju, tmurniju krajnost kroz 8 i pol minuta dugački "Act IV" pun škripanja, pozadinskog elektronskog noisea, gudačkih eksperimenata, neobičnih glitcheva, nabacanih improviziranih sekvenci kao da se svi skupa svađaju pod okriljem loših vibracija. Netko zašuti, pa digne ton, pa se svi skupa uskomešaju, svatko po svome bez određenog 'voznog reda'. Uglavnom, sve frca od eksperimenata i pojedinačnih intervencija. Stoga "Act V" dolazi kao dobrodošao predah sa razvučenim minimalističkim harmonijama i vrlo laganim tempom koji se pred koncem razgrana čak u četiri melodije koje je otprve teško pohvatati, ali s nekoliko preslušavanja vrlo dobro sjednu na svoje mjesto. Nakon ipak predugačke "Interlude" koja iznosi pet minuta ambijentalnog electro-noisea, posljednji stavak "Act VI" je vrlo zloslutan i sumoran. Prvih pet minuta vodi mračnu igru prožetom fingerpicking melodičnim ritmom i osebujnim dionicama, a nakon toga kompozicija pada u gotovo potpuni zastoj; ista melodična ritmika se nastavlja u višljem tonalitetu sa psihodeličnim učinkom razlivenih melodija bačenih duboko u pozadinu i po treći puta se vraća sa nešto obnovljenijim sadržajem koji nestaje u fade-outu. To i može funkcionirati fino na koncertima, ali nekako se stiče dojam nakon više preslušavanja da se previše poigrao sa strpljenjem slušatelja koje nije navikao na repeticije.

Neki kritičari tvrde da je ovo njegov do sada najbolji album, međutim spram prethodnika, ovaj je daleko kompleksniji s puno manje eksperimenata i avangardnog pristupa. Razvijen je kroz melodije i čudnovati tijek fabule s razgranato složenim organskim tempom, tako da daleko lakše 'legne', ali unatoč mračnoj ljepoti nedostaje mu ona otkačena zvrkavost, ekscentrizam i strast. Ovo je puno ozbiljniji i drugačiji rad. Ako je prethodni bio za klubove, primjerice poput KSET-a, Teatra&TD i publiku N.O. Jazz Festivala, ovaj je taman za KD Lisinski, a to nikako nije isto. Ovo je posve novo i neočekivano izdanje klarinetiste koji nije puhnuo niti jedan ton.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/02/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Ladanje

Brujači: Ladanje (2017)

| 13/01/2018 | tomislav |

>> opširnije


cover: Darkroom

SLOBODAN KAJKUT: Darkroom (2017)

| 12/01/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: A Mirror's Portrait

THE KILLERHERTZ: A Mirror's Portrait (2017)

| 11/01/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Begin.

PAVLE MILJENOVIĆ QUINTET: Begin. (2017)

| 10/01/2018 | jura |

>> opširnije


cover: Infography

DORINGO: Infography (2017)

| 10/01/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*