home > mjuzik > Dancing Backward In High Heels

kontakt | search |

NEW YORK DOLLS: Dancing Backward In High Heels (429 Records, 2011)

Jesušmarija, pa jel' to moguće? Legendarni starci nemaju najbolji, ali zato imaju najoriginalniji album u karijeri kada su već prevalili 60-tu... E, da ovakav album napravi Amy Winehouse...

Dva prethodna the rolling stones/ rhythm'n'blues/ proto-punk povratnička albuma "One Day It Will Please Us to Remember Even This" (2006, USA no.129) i "Cause I Sez So" (2009, USA no.159) su bila simpatična djelca s kojima su jedini preživjeli ostaci Sylvain Sylvain (gitara) i David Johansen (vokal) izmamili veliko oduševljenje starih fanova koji su ih dočekali nakon puna 3 desetljeća neaktivnosti i malo tko je očekivao da njih dvojica mogu priuštiti išta više osim klasične trash zabave. Sama informacija da su realizirali novi album vjerojatno mnogima ne znači ništa, osobito ako ih nikada prije nisu niti slušali, ali zavarali bi se. I to gadno. Ovo propustiti je velika šteta jer je ovo najotkačeniji i istovremeno najoriginalniji i najneočekivaniji album u njihovoj kratkoj karijeri koja jedva sve skupa da iznosi nešto više od decenije (1971-1976/ 2004-do danas).
[ New York Dolls (Sylvain i Johansen) ]

New York Dolls (Sylvain i Johansen)

U ponovno promjenjenoj postavi s novim gitaristom Frank Infantom (ex-Blondie, Iggy Pop, Joan Jett) i basistom Jason Hillom (koji je usput i producent, a znan je kao suradnik Killersa i Bowiea), New York Dolls su realizirali album koji doduše nema niti jednog garažnog uboda, pa niti čak izrazitije gitarske distorzije, ali ima obilje narcisoidne zabave kakva je oduvijek bila zaštitni znak frontmena Johansena.

Ovdje se ekipa odvažila na posve neočekivan korak; dok danas mladi punk bendovi ili nadebelo švrljaju po retru ili prekapaju što se još može smislenog ukrasti po pitanju socio-političkog angažmana ili emo-popa, ovi matorci su svima pokazali što je ustvari pravi retro a da pri tome zvuči ubjedljivo starinski s ponekim suvremenim štosom. Sa produkcijom nalik na Phil Spectorov zvučni zid, album obiluje doo-woop, soul, rhythm'n'blues i prastarim r'n'r elementima iz vremena prije The Beatles kada su soul i pop scenom vladale ženske vokalne skupine, a to je ovdje sjajno iskoristio Johansen čiji je vokal znatno ostario, no dobio je nevjerojatno grubi šarm hrapavosti od nikotina i alkohola kakvog je primjerice imao pokojni Ian Dury. Ovo mu je zasigurno najbolja i najuvjerljivija vokalna rola u karijeri koju je potkrijepio stihovima proto-punk pjesme "I'm so fabulous" u kojoj kaže 'ja sam tako legendaran da na vas ne obraćam pažnju'. Rad je začinjen pratećim ženskim vokalima (Jamie Toms, Tess Hirst, Stephanie Clift, Nubiya Brandon, Hannah Want, Newcastle Dolls, Mara Hennessey…), gudačima ("You don't have to cry", obrada hita Patty La Belle "I sold my heart to the junkman"), saksofonom, starinskim zvukom orgulja (uvodna "Fool for you baby/ dom dom dippy", laganica "Kids like you"), šupljikavim odjecima bubnjeva koji djeluju kao najnoviji modni krik izvađen iz 1957., te raznoraznim prethistorijskim produkcijskim štosevima Beach Boysa koji su odavno zaboravljeni i više ih nitko osim nove britanske pop struje ne koristi (Amy Winehouse, Adele, Duffy, The Last Shadow Puppets...). Istovremeno, djelo je ukrašeno vidnim suvremenim kompozitorskim akcentom gdje su stopljeni različiti stilovi u novom ruhu, primjerice u "Baby, tell me what I'm on" gdje su na vrlo otkačen način spojili akustični reggae, rockabilly, surf i cabaret ili "Funky but chic" sa fuzijom prastarog soula i funka a'la James Brown/ Sly And The Family Stone sa discom i zabavnom background atmosferom tipičnom za tulume u otmjenom dvorištu s obaveznim bazenom, galonima pijače, ušmrkavanjem koke i raznim seksualnim degustacijama. U taj fah se može staviti i posljednja "End of the summer" gdje se uz plesni reggae osjeti dašak electro/synth-popa.

Pjesme su redom romantične, ljubavne, senzibilne, ponekad seksističke, ali sa grubim Johansenovim vokalom se pretvaraju u otkačene, skoro pa lucidne Muppet Show groteske gdje ne znate da li bi ste se grohotom smijali ili uplašili koliko ponekad asociraju na bolesne perverzije koje bude čak i pedofilske sklonosti s obzirom na njegove godine. Johansen se odvajkada obraćao tinejdžerkama, a tu sklonost je zadržao i danas kada je djedica koji još uvijek glam imageom, uskim hlačama, zakovicama, narukvicama, ogrlicama, dugom farbanom kosom i odmetničkim svjetonazorom prkosi svojim (pre)zrelim godinama. Kao što je rečeno, na albumu gotovo i da nema gitarske distorzije; Sylvain i Infant su sve pretvorili u suptilan križanac akustike i današnjim rječnikom rečeno, soft-rocka, ali ovakav zvuk nekad jeste bio rock u vrijeme kada su bendovi još koristili kontrabas, piano, amplificirane gitare i jednostavan bubnjarski set sastavljen od doboša, bas bubnja, jedne činele i eventualno indijanera. Zato se ovdje mnogo toga odnosi na oldschool plesne formate poput swinga, twista, ragtimea, boogie-woogiea u revijalnom šlihu, a ima i jedna otkačena r'n'r komadina "Round and round she goes" s kojom su New York Dolls prikazali onaj hiperaktivni duh plesnjaka prije divljaštva The Stooges i odmetničkog klošarstva The Rolling Stones.

Sad se vratimo na početak. Da ovakav album napravi Amy Winehouse, o njemu bi svi zborili od nemila do nedraga (vrlo sličan po zvuku je napravila Adele sa "21"), ali budući da su ovo tamo nekakvi stari 'prdonje' za koje niti današnji punkerski podmladak nije čuo (a trebao bi), vjerojatno će ostati samo kao bojište za sukob kritičarskih mišljenja pro et contra. Šteta. A album ima niz potencijalnih hitova koji bi trebali biti barem prepoznati kod radio urednika i DJ-a sklonim plesnjacima gdje prevladavaju ženske štikle i klasične Dior/ Mary Quant minice.

Pozicija USA no.10 Heatseekers liste albuma je posve minorna (prodano je u prvom tjednu samo 2000 primjeraka), no kada se pogleda da Dollsi nikada nisu imali bolji plasman od USA no.116 s debi albumom "New York Dolls" daleke 1973., unatoč iznimnom komercijalnom materijalu, uistinu je teško očekivati da će ovaj nadasve duhovit i zabavan album prepoznati stari punkeri, nekadašnji novovalci, ljubitelji Iggy Popa, Ramonesa i starog r'n'r-a, a nadasve svi oni koji s nestrpljenjem očekuju povratak ekscentrične Amy.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/04/2011

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*