Ivan Ščapec je ime koje je na našoj sceni već nekih 20ak godina, prvo kroz Vlastu Popić, kako mnogi kažu "nikad prežaljenu", gdje je dijelio vokale s Tenom Rak, a paralelno s tim gurali su i side projekt Seine, iz kojeg se onda u jednom trenutku izdvojila Tena, pa je Seine ostao Ščapecov izričaj, a Vlasta Popić se umirovila.

Prvi pravi solo SEINE bio je "Sno sna" objavljen za Moonlee, a prije toga bilo je nekoliko d.i.y. izdanja pod tim imenom. Desetak godina kasnije, brojimo "Vrevu" kao četvrti studijski i prvi, koji nije objavljen za Moonlee Records.

Već objavljeni singlovi "Veseli se", "Gori 2" i "Iskra", koji su najavljivali album, mogli su naslutiti da se nešto promijenilo. Iako su Ščapecov vokal, pa i sama muzika Seine tako specifični da je teško pričati o nekim promjenama, meni se učinilo da je u "Iskri" došlo do nekog optimizma, što je potvrđeno i u "Veseli se"

Veseli se
To nisu sivi dani
To je plavetnilo koje imamo

Pa možda, nakon malo zatvorenijeg albuma "Naizust" dolazi malo otvorenija priča, melodičnija s dosta elektronike i bržih ritmova. S "Gori 2" kao da su se ubacili u neku hipnotičku Trainspotting priču iz 90ih, dok je posljednji singl, "Plagijat" opet malo smirivanje prema poznatijim izričajima.

Iako je Vrevu najbolje slušati u komadu, jer se čini kao koherentna podloga koja kao da djeluje na principu koncepta, niti svaku pjesmu posebno nije problem slušati, pa da ne ispadne da su samo singlovi ti koje treba istaknuti…



Rat klasama je brojalica s brazilskim ritmovima, i čini se da bi za 20ak-30ak godina, mogla naslijediti En ten tini, Okna pršte od punoće zvuka, dok Postaja ide prema kraut teritorijima. Eto, ostale pjesme si sami zamislite.

I tak, možda i cijeli album i nije toliko optimističan koliko sam ja mislio, al ima ono nešto čime je ipak malo odskočio od prethodnika.

Ocjena 8,5

pedja // 21/05/2026