Slovenski trojac Katja (bubnjevi), Jure (vokal, bas, gitara, klavijature) i Anže (gitara, bas) rade od 2007. (prvo su bili samo dvojac), te iza sebe imaju već 4 albuma. Uskoro se očekuje novi pod naslovom "Dandelion Children so pičke".

Stil i zvuk na ovome, trećem albumu po redu može se svrstati u fah post-grungea i alternativnog rocka začinjenog s nekoliko referenci od klasičnog starog garažnog blues-rocka (uvodna skladba "Alliance please"), hard-rocka ("Sell the can", "Middle finger"), punka ("Garden throne", "No land"), funka ("3h after... or not", "3x dead funky man"), grungea ("British knightts", "In the go"), psihodelije, pa i brit-popa. Tekstovi su na engleskom, prožeti su sa obiljem humora, ironije i šala na vlastiti račun, a Jure pjeva s američkim akcentom. U nekim kompozicijama može komotno parirati promuklo hrapavom glasu Kurta Cobaina.

Kad se album prvi put sluša doima se kao previše različit i stilski neujednačen, no u principu s rasčlanjivanjem i seciranjem praktički pjesme po pjesme, kasnije se uočava njihov višežanrovski smisao za spajanje nekoliko epoha iz rock povijesti. Gitare su čas u distroziji, čas su odsvirane bez nje, a čas su klasični funk, tempovi su također različiti, a basovi su potkrijepljeni s nekoliko tehnika, što sve ide u prilog benda da su vrlo dobri instrumentalisti orijentirani uglavnom na kratke, jednostavne i relativno britke obrasce. Mada se čini da bend previše šara od stila do stila kao da je riječ o nekoj kompilaciji, sve ove transformacije im idu kao voda na mlin jer je očigledno da između ovo troje glazbenika postoji snažna kemija koju umiju usredotočiti na čvrste, kompaktne i u nekim slučajevima vrlo neobične skladbe sa iznenađujućim detaljima. Žestokih skladbi ima najviše, a one su pak, svaka za sebe različitih performansa. Tako primjerice u "Reform (SSD)" krenu sa žestokim punkom, središnjicu posve uspore sa klasičnim Pixies stilom, a završe u umjerenom grungerskom tempu Nirvane sa krikovima 'yeah, yeah, yeah' kao uzetih iz hita "Lithium". Od laganijih skladbi izdvaja se neobičan blues "Baby blues" satkan od početnog amplificiranog jam-session dijela koji iznenada preraste u energičan punk kojeg ponovno vraćaju u blues, ovaj put začinjen psihodelijom i nadogradnjama s nasnimljenim gitarama. Iako nemaju nikakve kompleksne aranžmanske atribute, niti ne pokazuju sklonosti ka progressive etici, velika većina pjesama im je protkana bogatim kolažima što se posebno uočava u "Distorted" (obogaćena harmonikom i akustičnom gitarom), te u posljednoj "So we'll sing" u kojoj nakratko zađu i u ska sa gostom Pezzy Pezzom u kratkoj rap dionici.

S puno stilskog šaranja u kome se pronađe i pop pjesmica poput "Prom" u šarmantnom spoju Grand Funka i The Velvet Underground ili "Dare station" koja uz pop reference sadrži i elemente suvremene indie etike nalik na Kaiser Chiefs i Arcade Fire, ovaj album je prijatno otkriće sa nove slovenske rock scene.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/05/2011