Evo, i posljednji iz kvatrologije albuma Fonja Big Benda je konačno objavljen za Slušaj najglasnije...

Ustvari, ovo je drugi album Fonja Big Benda snimljen još u ožujku 2009. koji je prvotno po običaju izašao kao d.i.y. izdanje, pa pratiteljima opusa Franci Blaškovića putem Slušaj najglasnije unosi poprilično zbrke oko samog redosljeda. Inače se radi o 61. Francijevom albumu na kojem je zaglibio u repeticije i vrlo minornu glazbenu infrastrukturu sastavljenu od ritam mašine, bubnjeva, gitare, basova, violine i klavijatura, a na omotu navodi imena glazbenika pod pseudonimima Mat Kacotić, Slavko Škatarić, Ivo Celzijus, Vanja Grozni. Samog sebe je prozvao Mirko Kanfanarić. Elem, ekipa je ona ista koja je snimila odličan prvijenac Fonja Big Benda "Tko tebe kamenom, ti njega spermom" (2009, Slušaj najglasnije), međutim ovdje je vidljiv klasičan problem 'drugog albuma' koji je posve naglo napravljen nakon samo mjesec dana tako da sve pjesme nalikuju kao nekakvi otpatci skrpljeni u šašave Francijeve lirske opsesije bez nekakvog određenog voznog reda.

O tekstovima bi se ovdje moglo filozofirati i raspravljati svašta, no uglavnom sve se svodi na Francijevu uobičajenu sočnu liriku s mnogo psovki, prostakluka, kočijaških izraza, ubacivanjima priča s različitim likovima od kurvetina, nabildanih jebača, pučanstva i njegovih svakodnevnih lamentacija o tome tko se s kime i zašto jebao, tko je skakao s kurca na kurac, te o tome kako je razjeban zbog svega i svačega još od vremena izgradnje pruge Šamac - Sarajevo... Fonja Big Bend je ovdje samo u svojstvu glazbene pratnje koja skače sa stila na stil kako bi oblikovao podlogu za Francijeve lamentacije i naracije. Ne može se reći da je cjelokupni dojam nešto poseban premda šaraju sa elektronskim i akustičnim ritmovima, različitim rock tempovima, plesnim soul strukturama, elektronikom na neo-klasičnoj bazi (pjesma "Sanjam spot scenarij, sveti banak"), folkom ("Cročamanjonci", "La mona istriana"), jer su gotovo svi tekstovi već odranije poznati sa nekih od prethodno objavljenih albuma Gori Ussi Winnetou, a ovdje su adaptirani u neke drugačije glazbene formate. Čak se niti produkcijski nisu nešto posebno potrudili; gitara i bas zvuče kao da su direktno uštekani u miksetu. Naslovna pjesma "Radi govna postao sam govno" i "Drkam nebo" ovdje se pojavljuju u dva navrata kao uvodnik i završetak albuma u različitim verzijama, no osim zajedljive lirike, sav ostali kredibilitet je vrlo niskih karakteristika na nivou session benda koji se prepustio oportunizmu očigledno bez većih ambicija.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 13/06/2011