Sa drugim albumom na kojeg se čekalo gotovo pune 4 godine, riječki industrial-rockeri f.O.f. su samima sebi stvorili jedan veliki problem postavivši si kompleksan zadatak. Naime, ovo što se čuje na ovome albumu barem do sada nije funkcioniralo na živim nastupima gdje su djelovali kao posve drugačiji bend sklon tipičnom noise-rocku na razmeđi Big Black i Butthole Surfers iz 80-ih godina. Na živim nastupima prakticiraju žestoke, čvrste i sirove gitarske riffove s obiljem visoko naštelanih distorzija, te energičan performans, no na albumu nema niti trunke te snage i jačine. Praktički su si stvorili ogroman raskorak i u oba slučaja djeluju kao dva posve različita benda, a to je uistinu velik problem, možda i ne toliko velik za njih, ali za ciljanu publiku svakako jest. Jer uzmimo primjerice, onima kojima se sviđa njihov živi noise-rock zvuk i preferiraju žestoko nabrijanu glazbu, teško će prihvatiti ovaj album. A oni koji bend znaju samo po odličnom prvijencu "Not One Of Them", sasvim sigurno će se uhvatiti i u atmosferi "Discipline", no neugodno će se iznenaditi ako ikada dođu u priliku da bend čuju uživo. Svaki slušatelj i fan bi od ovog benda uživo očekivao mračnu atmosferu punu tromih i prigušenih industrial ritmova pojačanih sa elektronskim zvukovima i linearnim repeticijama, pozadinske eksperimente s nenaglašenim gitarama i sveukupno cjelovit post-punk/gothic ambijent sa specifičnim karakteristikama darkerskog obreda u kojem prevladava mantranje i padanje u stanoviti statični trans nalik recimo na žive nastupe Throbbing Gristle, Einsturzende Neubauten ili upokojenih Coil. "Discipline" slušatelja upravo uvjerava da je f.O.f. takav bend koji je sposoban nametnuti svoju volju, stil i zvuk, no uopće nije jasno zašto tako i ne funkcioniraju uživo...

Ovaj album dokazuje sve izrečene tvrdnje. Nije nabrijan niti 5% kao njihovi živi nastupi i stvara dojam minimalističke magije u kojoj glavnu riječ vodi tehnika ovladavanja jednostavnih matematičko-kompozitorskih zakonitosti na temeljima stare post-punk škole a'la Joy Division kojoj je dodan presudan faktor klasičnih industrial repeticija i ponešto EBM fazona (osobito Skinny Puppy). Eksperimentalija i nema previše, pojavljuju se tek u posljednjoj "Night is important" gdje je remix tehnika stanovitog Cable Bends Steel pokušala izvući što se izvući moglo. Valja reći da cijeli album sa dobrih desetak kompozicija pati od pretjerane linearnosti, ali to ne treba posebno zabrinjavati. One sa hipnotički uređenim transom stvaraju dojam posebnosti kao da su se Joy Division prištekali u industrial i apsolutno ne donose ništa drugo osim repeticija s određenim nadogradnjama. Melodija nema i to je jedan veliki minus, a nema niti ubojito žestokih tempova ili dionica koje razaraju. Kompozicije su općenito siromašne sa zvukom, a i sa aranžmanima koji su uglavnom potkrijepljeni suhoparnim taktovima ritam-mašina koje su na svu sreću različite od pjesme do pjesme. Da su f.O.f. primjerice ogoljeni minimalistički bend poput D.A.F. i okrenuti isključivo na najjednostavniji mogući format, mnogo toga bi im izbilo u prvi plan. Međutim, ovdje nema niti intenzivno jakog i moćnog plesnog naboja, a niti dovoljno snažnog lirskog sadržaja koji bi navodio na dubokoumna razmišljanja. Doduše, u tekstualnom pogledu su to neke Rokove (frontmen) individualne opsesije o protoku vremena, emotivnim preokupacijama na relaciji muškarac - žena, frustracijama svakodnevnog života i sl., te se u njima vidi da bend fura svoj mračni art film. Njegovi vokali su sasvim solidno otpjevani, pomalo u grču, naravno darkerskom, imaju svoju boju i intenzitet koji varira između naracija i polumelodičnog pjevanja, katkad su spretno potkrijepljeni sa halovima i efektima, a katkad su dramatizacijski izvedeni, te u principu oni donose i najviše dinamike u cijelu infrastrukturu.

Međutim, kada nakon prve dvije pjesme "Soon" i "Bitch" koje su vrlo dobri otvarači uslijedi plesniji komad "Stripsearch" sa stanovitim EBM tempom, te izuzetno mračan minimalistički industrial "Scream" što je već skoro polovina albuma, dojam koji se stvara je polovičan. Kao da su sve to nedorađene skice kojima očito nešto manjka, tj. ogoljeni kosturi kakve nisu čak niti prakticirali Cabaret Voltaire na svojim ranim studijskim radovima. A kad smo već kod njih, upravo pjesma "Android" asocira na njihov živi zapis "Live At The Y.M.C.A. 27.10.1979" kada je Stephen Malinder natucao petljajući 2-3 polovična akorda na bas gitari. Općenito gledajući, mnogo toga je ovdje šuplje i prazno, tako da niti MiKKine (DreDDup) producentske muke izvlačenja nekih sekvenci u prvi plan nisu osobito pomogle jer je bit u pjesmama i njihovim nevjerojatno ravnim aranžmanima. Sve se čini, kako pjesma po pjesma odmiče, da se f.O.f. pokušavaju uvući 'pod kožu', ali svaki put im to izmiče iz ruku. Nema refrena koji bi obogatili strukturu, nema nikakvih solaža i uglavnom ono u čemu se može uživati je taj neki vrlo čudan i jednostavan kostur od veoma kratkih pjesama, tako da niti neke, nazovimo 'ubojitije' skladbe poput "Surprise" ne mogu posebno oduševiti. Evo, recimo da se kroz skladbu "Fruity nova" koja traje čak 4 i pol minute može osjetiti intenzivno snažniji gitaristički rad Pausa nalik na vraško režanje koje donosi atmosferičnost vrlo blisko A Certain Ratio, ali to, ruku na srce, nije dovoljno. U "Land" sa svojim obrednim ritmovima uvode i uvode u 'nešto', ali nikako da uvedu. Onda kada bi se to 'nešto' treba desiti, u principu u svakoj pjesmi uslijedi prerani završetak bez ikakvog zapleta i uzbuđenja.

Tako čitav album unatoč svim rupama i šupljinama može sjesti samo u neki zadimljeni mračan klub u kojem prevladava statika i hipnoza. Možda im je to i bila želja. Kako god, ovo jest minimalistički art, ogoljen do srži i u njemu mogu samo uživati strpljivi kojima osim tribalnih ritmova, gothic atmosfere, đavolje crnog vokala sa psihodeličnim efektima i nekoliko repetativnih akorda ne treba ništa drugo.

A očekivalo se da će ovaj drugi album biti 'tour de force'.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 20/07/2011