Prva misao vezana za temu bila je: dok nas god zdravlje služi, fizičko i psihičko,u mogućnosti smo rukama i sa rukama napraviti štošta.

Idemo li od globalno fascinantnih dostignuća kao što su recimo piramide u Gizi,tim posebnije građevine,danas vremešnije od 4500 godina,pa do slatkih malih pobjeda svakoga ponaosob zbog uspješno završene police,zadovoljstva netom oličenom ogradom,ponosa konačnim izgledom umjetničke instalacije ili solidnim brdašcem nacijepanih drva,sve imamo zahvaliti gornjim udovima koji sežu od ramena do vrhova prstiju.

O njima je pisao Marinković,kroz poeziju ih risala Vesna Parun,sasvim suprotno ih u stihove stavio Milan Mladenović,a već ranije sam imao Caveovu crvenu desnicu inspiriranu Miltonom među obojeno izdvojenim numerama. Danas nažalost potpuno pogrešni tipovi drže vlast u njima,no zato su nas mnogi veliki i dragi umjetnici darivali fantastičnim komadima bivajući nadahnuti baš njima.

RUKE - Urban (1998)

"Neka mi vjetar s juga osmijeh vrati na lice
Kao da me nikad nije bilo tu"

Godine 1998. Hrvatsko Podunavlje konačno je reintegrirano matici Hrvatskoj mirnim putem,rijetko velik čovjek u hrvatskoj politici,Vlado Gotovac,osnovao je (nakon napuštanja HSLS-a) Liberalnu stranku,a Vatreni vođeni Ćirom bili su krivi za neviđeno ljetno ludilo vrativši se iz Francuske kao treća momčad svijeta. Papa Ivan Pavao II obilježio je jesen posjetivši nas po drugi put,a svijet su napustili Nikola Tanhofer i Frank Sinatra.
I da,Damir Urban je boravio u Splitu i uz probrane domaće pomagače snimio jedan od najboljih albuma desetljeća (što je možda i kratak ograničavajući period), Žena Dijete.
Predugo bi trajalo navoditi sve kvalitete te ploče i iznimne trenutke kojima ona obiluje,no jedna od vječno svjetlećih blagodati iste jest pjesma Ruke. Dinamika je njezin forte,dok andante tempa melodije u korak stavljaju Marko na bubnjevima,Ljubo na basu i Saša Bulić na gitari,dok se klavijaturama i produkcijskim učinkom istakao Dilan Dop aka misteriozni Luky. A pjevač? Maestralan iz tona u ton,čvrsto usidren u snazi svoje riječi.
Urban ostaje eklatantan primjer talenta i radnika čiji je voljni moment nalaženja novih rješenja komplementaran sa emocijom i estetikom; on djeluje najčešće iz kuta realizma sa povremenim izletima ka nadrealizmu,a nosi ono rijetko svjetlo kakvim su obdareni malobrojni.



TRYING TO THROW YOUR ARMS AROUND THE WORLD - U 2 (1991)

Pored bandovog sjajnog koncepta za novi album,odlične svirke i aranžerskih dijamanata, Achtung Baby od prvog do posljednjeg takta krasi bogat,izrazito obli sound formiran predanošću Briana Enoa i Daniela Lanoisa.
Slušajući umiljatu pjesmu pod brojem devet te studijske genijalnosti, jednostavno se osjećate lijepo,ugodno,srce vam je na mjestu i prolaze vas trnci - u redu je,tako i mora biti,tu se zvuci klavijatura uzdižu poput sunčevih zraka iza obzora,Bono dirigira glasom kao Von Karajan ili Šutej palicom,falsetom je okrunio sanjive stihove,dok mistična i dopadljiva zvučna kulisa podignuta i obrađena u berlinskom Hansa studiju,čak i kada za mix pultom dvojice čarobnjaka primiriše organiziranom kaosu,uz finese Edgeove gitare,pojačane Lanoisovim angažmanom punim tonova strasti i industriala na drugoj gitari, nagovještava zlatni pehar četvorice Iraca koji će im se punim pravom do daljnjeg zadržati u rukama.

WITH MY OWN TWO HANDS - Ben Harper (2003)

Vrlo idealistička Benova pjesma odličan je spoj reggaea i rootsa,poziv svijetloj strani života,duha i svijesti,da prevlada i vodi.
No znate li kako je Harperovo ishodište i smjer čisto miroljubiva,gandijevska,evo prikladno mi se čini reći služba,tada vas ovakva filantropija u stihu i kroz melodiju neće iznenaditi.
Ono što ovaj sjajan autor,performer,gitarist,pjevač i još štošta,smatra da može,odluči i zacrta ostvariti svojim rukama (ali i srcem, snagom volje), zbiva se na vrlo dobrom Diamonds On The Inside albumu (2003), koji je uslijedio nakon Live From Mars (2001) fantazije; bez obzira garantira li sigurnost boraveći u blues, pop-rock,ili što je osobito bistro,ali i primarno lijepo u ovoj kompozicije,jamajačkom soundu koji reproducira odličan band (izvrstan gitarski solo Ala Yasha Andersona i sjajne prateće pjevačice Ladysmith Black Mambazo), Ben je na svim tim lokalitetima učinkovit,kompatibilan i dorastao zadatku.

HAND OF FATE - The Rolling Stones (1976)

Tipična stonesovska stvar bez, netipično za njih,refrena koji se pamti, pjevuši i zvižduće.
Pa i unatoč tome,imamo što za pamtiti,hvaliti i naglasiti; Keithov klasično podižući riff daje mig Jaggeru da započne žustar vokalni refleks,da bi nešto kasnije zasjala Wymanova bas gitara,a posebno će obradovati Richardsov raskošni solo sjajnog sounda nakon prvog prelaza.
Albumom Black And Blue (1976) zakoračila je kotrljajuća momčad u novu eru svojega bivanja,budući se tu kao punopravni član potpisuje Ronnie Wood koji je na prethodnom albumu It's Only Rock'n'Roll (1974) odsvirao prve tonove uz Stonese (upravo na skladbi istoga naslova), no zvanično članstvo parafirao je dionicama na osobno mi jednoj od dražih ploča banda,prvenstveno poradi Memory Hotel,Crazy Mama i Fool To Cry. Slažem se da Black And Blue nema snagu ili karizmu jednih Sticky Fingers,Let It Bleed ili Exile On Main Street,no vrlo uspjela produkcija Glimmer Twinsa (Jagger i Richards),izvrsna već uobičajena frendovska gostovanja Hopkinsa i Prestona,te Keithova potvrda vjerojatno najjače ritam gitare rock'n'rolla,ali i solistička kolosalnost ranije u tekstu naglašena,nagnati će vas da prihvatite ne prst,nego ruku sudbine koju dečki srdačno pružaju.

RUKE - Darko Rundek (2002)

Iako Rundeka neusporedivo više volim na albumima Treći Svijet,Bolero ili Tajni Grad,gdje je briljirao kao frontman i neizostavna karika počesto maestralnog Haustora,daleko od nostalgije i copy-paste poteza,ponoviti će Darko to i u godinama novog milenija,kao npr. u ovoj kompoziciji ,suptilnom akustičnom medaljonu.
Takav način naracije u osjetilnim krugovima world-music dezena smjestiti će ga u sobu isprva usamljenoga,ali ta će se prostorija na domaćoj sceni početi ubrzo popunjavati; možda sam u krivu,no počesto mi vuče Sacherovom vidovnjaštvu,još tijekom diskursa na Trećem Svijetu,a posebno nakon Totalno Drukčijih Od Drugih,da bi se Rundeku konačan oblik uprizorio za godina provedenih u Parizu. Kako bilo, drugi solo uradak i pjesma Ruke prihvaća i iznosi akustični dijalog svirke i motiva, poglavito kroz numeru komornog osvjetljenja i osvjedočeni ljubitelj kabaretske pozornice uspio je ekipirati mračnu protočnost staccato violine,također i gudalo iste,sa bogato umornim odlikama ostatka izvođačke svite,dobivši za finalni rez plemenitu pratnju tišini koju je fabulozno i obilato nagradio.

"I ne boj se buke
To što svira to su ruke"

HANDS - The Raconteurs (2006)

Također uspješna inkarnacija Whiteovog ekstremno nadahnjujućeg diskografskog života, sastav je u kojem barem podjednake zasluge potpisuje Brendan Benson.
Četvorka iz Detroita navukla je svom studijskom prvijencu (Broken Boy Soldier,2006) pohabani old school jeans garažnih proporcija i odgovarajuće psihodelično plave boje,te zasjela u retro/roots/hard-rock naslonjač gdje se vrlo ugodno osjeća i odakle će odaslati nekoliko uzastopnih poena. Njihova gitarska okretnost u pjesmi Hands,sasvim metalik glasnoće i kolorita,izvršiti će invaziju na odavno već stečenu bazu Whiteovih poklonika i pobornika i iako posljedice neće poprimiti razmjere pandemije,još jedan (jedan bolji od drugog) projekt multitalentiranog bljedolikog glazbenog fanatika,uz navedenu Bensonovu jednakost,istreniranost i važnost, natjerati će konkurente iz istih ili podjednakih žanrovskih kvartova da dobro zasuku rukave žele li postići isti,ili makar približan učinak.



INTO YOUR ARMS - The Lemonheads (1993)

Evan Dando je u 90ima skladao odlične stvari i snimao jako dobre albume. Zlatne koke i djela vrijedna pažnje bjehu ploče It's A Shame About Ray (1992) i Come On Feel The Lemonheads (1993), no niti Car Button Cloth (1996) nije za zaobići.
Sa ove srednje iz niza podcrtavam Into Your Arms,pjesmu kojoj Evan nije tvorac i koju je basist Nic Dalton u sastav dopremio kao nasljeđe bivšeg mu banda Love Positions,no trio raspoloženih bostonskih alternativaca dadoše melodiji vrlo zanimljiv i uhu umirujuće zvonak nadimak koji će glazbeno raskošne i plodne godine redovito boraviti,slušati se i isticati pri vrhovima ljestvica rezerviranih za uspjeh, simpatije,ali i kvalitetu.
Dakle ne mogu reći da je ovdje posrijedi nekakva posebna magija,no melodija ugodno temperiranog pop zagrljaja,ne trepnuvši će nas pomjeriti do prave frekvencije i vrtiti mantru koja se lagano uči i usvaja.

"I know place where I can go when I'm alone
Into your arms,whoa,into your arms I can go"

STRONG HAND (FOR JUNE) - Emmylou Harris (2003)

Poznajući Emmylou,njezine navade i izraz,plima osjećaja prema dragim prijateljima J.Cashu i J.Carter Cash,niti u stihovima,a još manje toplom dinamikom kroz skladbu,nipošto nije iznenađenje.
Dama profinjenog glasa i stila,kantautorica karakteristične pozlate (svog) južnjačkog nacrta koji se obično kretao iz countryja ka Americani i folku,pjesmom je (po)svjedočila slikama iz života ne samo žanrovskih joj drugova,orisanim šarmantnim ozračjem putujuće gitare harmonijski na cesti od Nashvillea ka Memphisu,uz blagotvoran učinak šaputajućeg klavira i stringsa,te prekrasan prateći vokal Linde Ronstadt.

Najzad,nema ljepših riječi za istaknuti divotu pjevanja gospođe Harris,od uzvišenog citata Willieja Nelsona: "Postoje dvije vrste muškaraca - oni koji su zaljubljeni u Emmylou i oni koji je tek imaju upoznati".
Nakon ovoga je obavezan uskličnik!

HAND IN MY POCKET - Alanis Morissette (1995)

Kanađanki koju je možda i zatekao popriličan hype nakon objave albuma Jagged Little Pill,takav i toliki uspjeh ne treba gledati povećalom niti se čudom čuditi.
Alanis je te 1995. bila,hajde neću reći djevojčica,nego netom punoljetna cura koja je iza sebe imala dva dugosvirajuća uradka,a na trećem,strahovito popularnom albumu,ta mlađahna leđa pokrivala joj je all-star momčad sa Glenom Ballardom,sukreatorom ovog alternativnog pop-rock čuda i producentom na čelu,te Fleaom,Benmontom Tenchom,Daveom Navarrom ili Michaelom Landauom,da spomenem tek nekolicinu iz dojmljivog sviračkog kadra.
Top ljestvice su poharane,konkurencija je ničice padala pred naletima čak šest singlova; među njima je bio i Hand In My Pocket,pucketajući aromatična skladba mirnoga toka kojom dominira specifičan glas vedre djevojke kojoj nije strano ni zasvirati usnu harmoniku,dok sa zavučenom rukom u džepu promatra kako se njeno djelo zavlači od kutka do kutka i najudaljenijih geografskih pejzaža.

" 'Cause I've got one hand in my pocket
And the other one is givin' a high five"

INTO MY ARMS - Nick Cave & The Bad Seeds (1997)

Krasna klavirska dionica ujedinjena sa noir atmosferom Caveovog glasa razotkriva pjevačevu velebnu poetiku,te me okupira sjećanje na jednako divnu Bossovu koncertnu promociju Western Stars ploče u Bruceovoj brvnari - povlačim usporedbu dvojice genijalaca jer obojica znaju dozivati i izreći ljubav; Springsteenova je u Moonlight Motel postojana,trajna i uzvraćena,a Nickova u Into My Arms žeđa,blijedi i izmiče mu iz ruku,ostaje trajna,ali tek uspomena.
Onoga trenutka kada spoznamo koliko je Australčev unutarnji glas ponizan,snažan,vreo i dirljiv jer projicira duboku bol,prsti na klavirskoj tipkovnici usporavaju i stihom se kreće vapaj žuđenog zagrljaja koji izostaje. Neće se dogoditi okret sudbine i ove minute odličnog The Boatman's Calla (1997) ispovijed su i bunar emocija iz kojeg Cave zagrabi kad duša tako diktira - nadam se samo da pokajnička stvarnost obuhvaćena sjajnim pjevanjem i klavirskim monologom nije oskvrnula nadu u veću,prijeko potrebnu ljubav.

"And I don't believe in the existence of angels
But looking at you I wonder if that's true"

dario b. // 09/11/2025