Vratio se Yes. Ponovno u novoj/staroj postavi s novim frontmenom. Očekivanja su bila velika, a rezultat povratničkog albuma sa produkcijom Trevor Horna, na svu sreću, nije razočaravajući.

Bend Yes, uz Genesis sa Peter Gabrielom najčešće spominjano britansko ime vezano uz sympho/ progressive-rock, zaslužuje otprilike istu količinu teksta i novinarske pažnje, ako ne poput Pink Floyd, The Rolling Stones ili U2, onda barem u onoj mjeri koju dobivaju vječita polemiziranja oko The Doors, Claptona i Metallice oli je to sve na mjestu ili su to samo puka virtuozna prenemaganja. Kako me ovaj nenadani povratak dočekao potpuno nespremnog, sada bi bilo neumjesno 43 godine njihove karijere sažeti u par rečenica. Premda smo posljednjih godina dobili uistinu mnogo neočekivanih reuniona i povratničkih albuma, osobito u fahu progressiva (Van Der Graaf Generator, Pallas, A King Crimson ProjeKcT, Camel, Supertramp...), ovaj Yes album je kako god da se gleda, jedan od zasigurno najznačajnijih i najvažnijih dugosvirajućih ostvarenja. Ako ništa drugo, onda barem zbog povijesne uloge koju je bend imao u sastavljanju najkompleksnijeg rock žanra koji je podjednako utjecao svojim dramatičnim, slojevitim, konceptualnim, često pompoznim, pa i pseudo-orkestralnim glazbenim formatima na razvoj brojnih segmenata psihodelije, art-rocka, space-rocka, stadionskih arena-rock štoseva, potom na dobar dio heavy-metala, death/progressive-metala, a u novije vrijeme i na math-rock, mathcore, metalcore itd. Za mnoge prave Yes fanove, oni su najbolji i najoriginalniji bend svih vremena za kojeg je velika većina spremna izjaviti kako su najbolje ploče snimali upravo oni u periodu od 1969. do 1974. sa Rick Wakemanom na klavijaturama i Steve Howeom na gitari (tu osobito dolaze kao no.1 ostvarenja "Fragile", 1971. i "Close To The Edge" 1972.), a sve ono što je od njih došlo kasnije, zaključno sa albumom "Drama" (1980), da je bilo manje-više potraga za novim izrazom u kojoj se koketiralo sa jazz-fusionom, folkom, hard-rockom, new-waveom i individualnim eksperimentima koji su često bili pretenciozni u svojoj specifičnoj težnji da budu što kompleksniji i tehnički virtuozniji od ostatka tadašnje scene.

Česte izmjene članstva u kojima su jedine konstante bili basist Chris Squire, frontmen Jon Anderson i donekle bubnjar Alan White, mnogo su utjecale na različitu klimu koja je sa pet promjena klavijaturista, a kasnije i s još nekoliko 'letećih' gitarista donosile redovito promjenjiva zvučna izdanja. Sa multimilijunski tiražnim albumom "90125" (1983) i ogromnim svjetskim dance-rock/new-wave hitom "Owner of a lonely heart" (USA no.1) koji se vrtio i u diskotekama, Yes je skrenuo u očiti mainstream i počeo isporučivati pop pjesme i prilično neinteresantne albume na kojima se redovito mjenjala postava. Rick Wakeman je odlazio iz benda 5 puta (posljednji put 2004 iz zdrastvenih razloga), a Steve Howe je svoju poziciju gitarista napuštao otprilike isto toliko puta jer se u principu nije slagao sa Trevor Rabinom. Jedini album gdje su Howe i Rabin našli zajednički jezik bio je "Union" (1991), koji je ujedno bio i posljednji megauspješan rad benda (USA no.7, UK no.15), a onda se tokom 90-ih Yes pretvorio u radio-friendly rock sastav kome niti neki ambiciozniji albumi poput "Keys To Ascension 1&2" (1996-1997) nisu osobito pomogli u vraćanju povjerenja stare publike i općenito visokog rejtinga kojeg su imali u 70-im godinama. Svoj posljednji album "Magnification" objavili su 2001. i trebao je biti veliki povratak u staru simfonijsku formu, međutim album je bio glomazan projekt za filharmoniju od 60 glazbenika s namjerom da nadoknadi sve neuspjele zaostatke prastarog albuma "Time And A Word" iz 1970. Naposljetku, što zbog lošeg tiraža albuma koji im je uz četiri godine ranije objavljen "Open Your Eyes" (1997) bio najkatastrofalnije primljen na tržištu (u Americi je jedva ušao na top-200), a što zbog želje da se nakon dugog niza godina posvete nekim samostalnim projektima, bend na obljetničkoj turneji 2003. povodom 35 godina rada obznanjuje da se razilazi na neodređeno vrijeme. Chris Squire je ponovno okupio svoj prastari bend The Syn koji je bio preteča Yes u 60-im godinama, Tony Kaye, Billy Sherwood i Alan White 2007. formiraju novi bend Circa, a Jon Anderson nakon što je odradio kraću solo turneju početkom 2004., zajedno sa Rick Wakemanom obnavlja nekadašnju supergrupu Asia i u paketu sa Circa sviraju turneju po USA.

Pauza Yes je trajala svega 4 godine i ponovno se okupljaju 2008. povodom 40 obljetnice osnutka sastava. Na turneji "Close To The Edge And Back" bilo je potpuno neumjesno, a i neduhovito vidjeti Oliver Wakemana za klavijaturama koji je tada imao 36 godina (rodio se 1972. kad je bend objavljivao svoje najbolje radove), inače sina Rick Wakemana koji se morao povući iz zdrastvenih razloga. Za vrijeme turneje Jon Anderson je najavljivao da Yes priprema novi album, te da će materijal biti znatno drugačiji, međutim turneja je morala biti prekinuta zbog iznenadnih Andersonovih problema s astmom u svibnju 2008. Specijalisti su mu preporučili da za miran, stabilan i siguran život valja ostaviti stresan i naporan život rock pjevača, tako da se na dogledno vrijeme povukao iz show-biza. Da li i zauvijek? Vidjeti ćemo... Ostatak benda je nastavio dalje raditi i već 6 mjeseci kasnije, 4.XI 2008. u Hamiltonu (Kanada) predstavili su novog frontmena Benoit Davida, inače pjevača kanadske progressive-rock grupe Mysery i jedne od najpoznatijih cover grupa Close To The Edge koja je svjetsku slavu stekla kao najpoznatiji i najdostojniji Yes tribute bend. Kada je ujesen 2010. potpisan ugovor s talijanskom etiketom Frontiers Records i pristupilo se snimanju novog materijala, iznenada se rodila ideja kako bi bilo idealno da se umjesto Olivera Wakemana na klavijature pozove Geoff Downes (ex-The Buggles) koji je u bendu bio vrlo kratko početkom 80-ih. Premda je Wakeman dvije godine uvježbavao kompletan materijal, supotpisnik je jedne pjesme ("Into the storm") i već je snimio dionice za tri skladbe ("We can fly", "We can fly - reprise" i "Hour of need"), producent Trevor Horn se odlučio za Downesa kako bi čitav posao radila ekipa koja je ostvarila posljednji iz one serije velikih Yes albuma, "Drama" iz 1980. Dakle, na ovom povratničkom albumu našla se kompletna postava izuzev Jon Andersona, a valja prisjetiti da je tada pjevač Yes bio upravo Trevor Horn koji se ovdje pojavljuje i u ulozi pratećeg vokala. Osim toga, Horn je bio i frontmenom The Buggles (imali su veliki hit "Video killed the radio star" koji se još dan danas vrti na radio programima) i zajedno sa Downesom je 1979. napisao pjesmu "We can fly from here" budući da su obadvojica žarko težili da postanu stalnim članovima Yes. Pjesma tada nije prihvaćena, ali evo, 32 godine kasnije od nje je napravljena gotovo polovica ovog povratničkog albuma. Sa 'prefixom' "Fly from here" obilježeno je prvih 6 kompozicija, dok ostalih 5 potpisuju uglavnom Squire i Howe, ali u nekima od njih svoje prste imaju Horn, Downes, a i bubnjar Alan White, te već spomenuti, nesretno deportiran Oliver Wakeman.

Ipak, najveću skepsu fanova koji su na ovakav 'klasičniji' Yes album čekali poprilično dugo, izazvalo je nepovjerenje prema novom pjevaču Benoit Davidu (osobito zbog njegovog debeljuškastog izgleda), no on se u potpunosti može nositi sa Andersonom na vokalnom frontu. Ima veoma sličan glas, no ne i istu dubinu, ali njegovo pjevanje u visokim registrima drži stari rejting benda. Možda se čak i previše trudi zvučati poput svojeg legendarnog idola, ali činjenica je da se nakon nekoliko preslušavanja sasvim fino uvuče pod kožu i tu ne bi trebalo biti nikakvog problema da će Yes zbog njega biti bojkotirani od svoje stare publike kao što je to bio slučaj nekih velikih bendova kada su mjenjali frontmene (primjerice Deep Purple, Black Sabbath, Genesis, Iron Maiden, reinkarnacija The Doors sa Ian Astburyijem...). Međutim, daleko više što zabrinjava jest neujednačenost prezentiranog materijala. Prvi dio označen s prefixom "Fly from here" je izuzetan dio koji po svojoj strukturi i epskom konceptu uistinu priziva neke od (naj)boljih radova iz 70-ih. Kroz prvih 6 kompozicija kristalno jasno se uočava da je bendu bio cilj klasični, starinski progressive-rock zvuk i u toj namjeri su potpuno uspjeli. Budući da porodičnog stabla Wakemana nema u postavi, album je oslobođen svih onih karakterističnih simfonijskih, a za neke i previše pompoznih ekspresija na klavijaturama. Geoff Downes se postarao da ne 'šara' previše; njegove klavijature doduše često izmjenjuju boje, spektrove i tehnike od melodija sve do ambijenata i tek povremenih solo linija, dok je u tom sektoru glavnu riječ preuzeo Howe sa svojom gotovo uvijek istom gitarskom metodom - puno solaža, melodičnih izleta i različitih riffova. Prvi singl "We can fly" (u punom kontekstu: "Fly from here - Pt.I - We can fly") je nevjerojatno melodičan s mnogo breakova, slojevitih aranžmana i finih tempova relativno primjerenih i za ples, te se može konstatirati da je napravljen u klasičnom Yes maniru. Lagana "Fly from here - Pt.II - Sad night at the airfield" sadrži privlačne melodije s akustičnim i amplificiranim gitarskim dionicama, nije suviše kompleksna, te sa svojim melankoličnim ugođajem daje otprilike onaj senzibilitet kakvog su imale pojedine pjesme sa "Going For The One" albuma iz 1977. Prilično 'floydovski'. Moćnije melodijske linije gitare i klavijatura "Fly from here - Pt.III - Madman at the screens" donose čistu progressive strukturu i ponjaviše od svih pjesama podsjećaju na stari Yes s blagom dozom hard-rock riffova. Dvije posljednje kompozicije u ovom prvom dijelu albuma su kraći dvominutni izvodi; "Fly from here - Pt.IV - Bumpy ride" je poluinstrumentalni epski vrhunac u kojem se Downes zaigra poput špageti-western tema Ennio Morriconea, a "Fly from here - Pt.V - We can fly (reprise)" je samo studijsko-producentski štos u kojem su izvućene osnovne karakteristike originalne pjesme u jedan kraći 'trailer' koji može poslužiti kao podulja reklama za album.

No, onda se dolazi do drugog dijela albuma u kome se evidentno uočava da je potpunu kontrolu nad bendom preuzeo Trevor Horn sa svojim producentskim idejama. Balada "The man you always wanted me to be" zvuči poput spoja pop pjesmuljaka Supertramp i letargija Steely Dan, a progressive pristup je tek vidljiv u nekim gitarističkim prevratima, te je očito da se pjesma pripremala za jedan od budućih singlova s laganim pop predznakom. Howe je u narednim pjesmama pokušao zadržati svoj klasično orijentirani pristup sa izmjenama akustike, amplificiranih i električnih gitara (osobito u solističkom instrumentalu "Solitaire"), te premda pjesme "Life on a film set", "Hour of need" i završna "Into the storm" imaju vrlo fine vokalne i emocionalne kvalitete, aranžmanski su 'preravne' i kreću se pravocrtno bez ikakvih značajnijih uzbuđenja. Naravno, eksperimenata apsolutno nema, sve su to prokušane formule koje pokušavaju dovući strast, no najviše što se postiglo jest to da su samo privlačne, ali i previše pitome. U njima se točno može predvidjeti kad će Horn kome dati priliku za uglavnom kraću egzibiciju, kada će izvući iz pozadine Benoitov vokal, a kada će nastupiti nešto što nalikuje na ritmičko-melodijski 'break'.

Horn je točno odmjerio koliko se valja upustiti u koketiranje sa 'pop' manirima, a da ne pretjera sa plitkošću izraza kakvog je bend imao osobito u 80-tim i 90-im godinama. Sve je ovo još uvijek relativno solidan progressive, mada bez ikakvih neočekivanih prevrata, vratolomnih tehniciranja i vraški zahtjevnih aranžmana. Nekoliko uvodnih pjesama može zaista impresionirati, ali ne u onoj mjeri kao što je to bio slučaj sa legendarnim albumima "The Yes Album", "Fragile" i "Close To The Edge".

I sad, gledajući kako gotovo nikome od 'staraca' i 'povratnika' nije uspjelo bitno zaintrigirati mase, doseg albuma u prvom tjednu po izlasku kada je zauzeo UK no.30 je velika stvar. Posljednji 'pravi' studijski album "The Ladder" (1999) dospio je do UK no.36 i USA no.99, a "Open Your Eyes" (1997) UK no.105 i USA no.151. Znači, vratili su se nostalgičari kojima novovjekovni progressive Muse i Radiohead nije po volji...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/07/2011