home > mjuzik > A Dramatic Turn Of Events

kontakt | search |

DREAM THEATER: A Dramatic Turn Of Events (Roadrunner Records, 2011)

Dream Theater na 11. studijskom albumu bez originalnog bubnjara Mike Portnoya. Vrijedi li ona uzrečica 'koga nema bez njega se mora'? O, da, vrijedi, itekako vrijedi...

O tome da je Mike Portnoy napustio Dream Theater zna valjda svatko tko je barem čuo za ovaj bend. Dozlogrdilo čovjeku nakon 25 godina, 10 studijskih i 5 živih albuma, te gotovo 30 svjetskih turneja s otprilike 5-6 tisuća odsviranih koncerata biti dan i noć, 24 sata dnevno, 365 dana godišnje vezan kao tegleći vol za bend poput klauna za cirkusku trupu u kojoj je rođen, u kojoj radi i u kojoj mora i da umre. Poželio se slobode i svježeg zraka, uzeo je odmor na neodređeno vrijeme, usput dobrano zapaprivši stvar prelazom u Avenged Sevenfold (http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=9190) kojima se pridružio početkom 2010. nakon overdose smrti James Owen 'The Rev' Sulivana. Samo je htio da se oslobodi svih onih napora i da se nakon 'ispuhavanja' kad-tad ponovno vrati u bend ako će osjetiti potrebu da mu manjka. Htio se posvetiti nekim drugim projektima, osnovao je bend Adrenaline Mob sa frontmenom Symphony X i gitaristom Mike Orlandom, a od ranije je imao već mnogo suradnji sa Transatlantic, Neal Morse, OSI, Liquid Tension Experiment... I sad je došlo do nekakvih natezanja, pa i navodnog suda jer su Dream Theater bez njegova pristanka nastavili koristiti isto ime što on više ne smatra da se tu može govoriti o istom bendu, stvari su se medijski nepotrebno zakomplicirale, neki raporti govore da su oni ionako htjeli izbaciti Portnoya još ranije i bla, bla, bla...
[ mike portnoy ]

mike portnoy

A bend je kao i svaki drugi kada ostane bez jednog člana nastavio dalje. Uostalom, bubnjari nikada nisu bili toliko izrazito naglašeni glazbenici da se bez njih ne bi moglo i da bi bez njih bend izgubio svoj prepoznatljivi 'trade-mark' kao oni koji su recimo ostali bez frontmena poput Queen, The Doors, Joy Division ili Nirvane čiji je odlazak nemoguće nadomjestiti. Pa imali su Dream Theater već odlazaka nakon kojih se skoro i plakalo, primjerice u slučaju prvog pjevača Charlie Dominicija ili klavijaturista Kevin Moorea i Dereka Sheriniana, ali to je bilo još prije desetak-petnaestak i više godina (u slučaju Dominicija dvadeset i pet). I nikom ništa, tko je otišao, neka mu je sa srećom... Bend je organizirao audiciju na koju se između ostalih prijavilo 7 uistinu velikih bubnjara od kojih su neki radili sa Nile, Falcom, Robert Frippom, Ninom Hagen, Steve Vaijem, Planet X, H-Blockx, Pestilence, Arch Enemy..., a naposljetku je izabran Mike Mangini koji je između ostalog bio članom Annihilator i Extreme, a već je imao bliski susret sa Dream Theater jer je radio na 3 albuma MullMuzzler, side projekta James LeBriea, frontmena Dream Theater. Vjerojatnost je da je ta prijateljska veza najviše utjecala na konačnu odluku...

Ok, Portnoya nema u bendu, a Mangini ga je sasvim dostojno zamjenio mada se prilikom blastbeatova može primjetiti da to više nije ono što je bilo, ali Dream Theater ionako nikada nisu bili pretjerano žestok bend koji bi inzistirao na tome. Osim ove stvari, sve je ostalo isto u prepoznatljivom scenariju i zvukopisu. Ne toliko dugačke pjesme kao na prethodnim albumima (najdulja iznosi 12 i pol minuta), nešto više baladičnih tema i recimo znatno više tradicionalnijeg sympho-progressive pristupa nego inače. Metal šusevi i žestoke dionice su nekako prorijeđene, tako da je ovo jedan od najklasičnijih albuma u posljednjih desetak godina. Mislim da nije potrebno detaljizirati klasičarske sheme gitariste John Petruccija i klavijaturista Jordan Rudessa koji se čvrsto drži onih postulata Rick Wakemana i Keith Emersona, ali je bend zato odlaskom Portnoya izgubio na metalnom intenzitetu (a i pratećim grubim harsh vokalima), no zato je dobio na daleko lepršavijem i prozračnijem ugođaju tako da pojedine dionice zazvuče kao starinski progressive iz ranih 70-ih poput ELP ili Yes s dodatkom Marillion iz 80-ih. Meni se osobno čini da je bend ovime izvukao više koristi nego li štete, te da se daleko više fokusirao na sam ciklus komponiranja jer su bili oslobođeni nekih intimnih stvari sa Portnoyom, a vjerojatno i borbi za prevlast ideja koje između sebe znaju samo oni. Stoga pjesme naoko djeluju mlako, blago i bez pretjerane energije, ali to nije nikakav minus.

A kada se samo promotre naslovi pjesama, sve nekako upućuje kao da su namjenjene Portnoyu koji samo može žaliti što je otišao (ili izbačen, svejedno), primjerice "Build me up, break me down", "Lost not forgotten", "This is the life", "Outcry", "Far from heaven" ili "Breaking all illusions". Možda su to samo namjerne špekulacije, no kada se uzme u obzir onaj artistički dio sprege sa sofisticiranom lirikom o kojoj katkad treba uistinu razbijati glavu o tome 'što je pjesnik htio reći', pa i kada se razmotri naslov albuma ('dramatični razvoj događaja'), nedvojbeno je da neka metafora u svemu tome postoji. (P)osveta, zahvala, epilog, epitaf ili bilo šta drugo posve je zamršena i komplicirana fabula da bi se samo tako lako uočila i razjasnila s nekim jednostavnijim odgovorom. A ako se kojim slučajem Portnoy vrati na nekom od idućih albuma, tko više zna na šta će to ličiti.

Elem, na koncu konca, Dream Theater su isporučili osrednje žestok, čak i prilično mlak album po energiji kao da se namjeravaju zaputiti u neke pompoznije i artističkije strukture u kojima sve više ima klasike i tradicionalizma nego li neke pretjerano motivirane želje za osmišljavanjem novih kreacija. Ovdje im je to izgleda bilo posljednje na pameti.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/09/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: II

WIZARD OF STONE MOUNTAIN: II (2018)

| 04/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Anatomia de la Vacuidad

LUCAS ALVARADO: Anatomia de la Vacuidad (2018)

| 03/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Tihi dogovor

MATEJ KRAJNC: Tihi dogovor (2018)

| 30/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Yoga, EP

SCHLAASSS: Yoga, EP (2018)

| 27/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Бинарни ОМ

ИСИДОР ИГИЋ & ЏОНИ ПРОМИС: Бинарни ОМ (2018)

| 22/11/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: A Dramatic Turn Of Events
  • When Dream And Day Unite (1989)
  • Images And Words (1992)
  • Awake (1994)
  • Falling Into Infinity (1997)
  • Scenes From A Memory (1999)
  • Six Degrees Of Inner Turbulence (2002)
  • Train Of Thought (2003)
  • Octavarium (2005)
  • Systematic Chaos (2007)
  • Black Clouds & Silver Linings (2009)
  • A Dramatic Turn Of Events (2011)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*