Dečki iz biciklističkog kluba su na novom, trećem po redu albumu ponovno oživjeli. Iako sami početak od "A different kind of fix" ne otkriva to odmah na prvu. Uvodna pjesma "How can you swallow so much sleep" počinje s akustičnom gitarom i sanjivom melodijom syntha, što će mnoge podsjetiti na njihovo prethodno akustično izdanje "Flaws". Međutim u njenom nastavku se pojavljuje naelektrizirani beat bubnjara Surena de Sarama, koji okreće cijelu skladbu u jedan potpuno drugi smjer. Tipični melankolični vokal Jacka Steadmana je doslovce u simbiozi s vrlo eksponiranim tonovima synthesizera. Koji pokrivaju cijele skladbe poput velikog zvučnog plašta. Također je gitarist Jamie MacColl puno aktivniji nego prije. Distorzije su ponovno uključene. I dolaze do pravog izražaja odmah u drugoj po redu "Bad timing". Ritmovi su puno živahniji, brži. U "Your eyes" to je skoro pa jedan marširni, gotovo šepurni ritam, idealan za brze vožnje po usamljenim ljetnim ulicama. A basist Ed Nash je izoštrio svoje bas linije, tako da su one sada uvijek prezentne. Nezaobilazno primjetne u svim segmentima. Bilo da se radi o laganijim skladbama kao "Lights out, words gone" ili izvrsnoj završnoj "Beg". Koja je svojevrsni revival popa osamdesetih.

Od novo otkrivene energije profitira cijeli album. Skladbe su dinamičnije, raznovrsne u tempima, atmosferama. Aranžirane neobično gustim zvučnim izobiljem. Ponekad zbrkane i bezbrižne. Raznim zakulisnim tonovima umrljane. Ali često vrlo bučne i obilne. Steadmanov glas je kao stopljen sa sveprisutnim melodijama syntha. Vesela psihodelija kao stvorena za duge, mirne sunčane dane. Stoga i ne čudi to što je album izašao upravo u kolovozu prošle godine. Zapravo vrlo dobar 'timing', parafrazirajući naziv njihove pjesme "Bad timing". O šarenilu koje ispunjava ovaj album možda najbolje svjedoči pjesma "Shuffle". Vesela i ritmična plesalica s razigranim synthom i ritmom bubnjeva kao stvorenim za pratnju uz pljesak. Njoj kao kontrast stoji početak od "Beggars". Lagana melodija akustične gitare naslućuje jednu bezazlenu baladicu. Ali ovaj album je pun iznenađenja. Tako se i ova pjesma pretvara u jednu od najbržih. S puno prekida, ubrzanja, izmjena tempa. Simbolična za album kao cjelinu.

Radost poigravanja s raznim zvukovima syntha izbija gotovo iz svake skladbe. Pjevač Steadman mjestimično poziva i ženske backvokalistice da mu se pridruže kao u "Leave it". MacCollova gitara zauzima cijele pasaža samo za sebe. U kojima se slobodno rasplamsava sva njena distorzija. I to su svakako najbolji trenuci albuma. Dok je u skladbama poput najsporije i uspavane "Still" oduzeta sva oštrina i energija. A atmosferične melodije syntha ne uspijevaju nadomjestiti tu prazninu. Previše linearne, bezidejne i rezervirane tada zvuče. I prolaze pored slušatelja prilično nezamijećeno. Nemarnost Bombay Bicycle Cluba za stvaranje nekih više impresivnih skladbi im se i u ovom albumu odbija o glavu. Tu leži ujedno i jedna od glavnih boljki ovoga albuma. Koji previše otvara mjesta za dosadu. Beskarakterne i plitke skladbe kao što su već spomenute "Still" ili "Lights out, words gone" srozavaju ukupno cijeli album na jedan niži stupanj. Imajući u obziru da se na njemu nalazi čak trinaest pjesama, to može izazvati ozbiljne posljedice prezasićenja i dosade. Te pokazuje da je ovim nesumnjivo talentiranim glazbenicima potrebno još odrastanja i stručne rafiniranosti.

Po svojoj dinamici i energiji, ovaj album pleše između prvog i drugog. Za pohvaliti je što su se ovi londonci probudili iz prijašnjeg folk-sanjarenja i usmjerili se više ka bržem tempu, jačem zvuku i hrabrijem eksperimentiranju. Ono što najviše nedostaje većini ovih skladbi je nekakav završni šlif. Nešto što bi ih izdvojilo iz gomile drugih indie-rock izdanja. "A different kind of fix" je svakako upotrebljiv za ugodne trenutke lijepe i melodične glazbe. Ali ne i nešto više od toga.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 30/03/2012